12/12/2023

Šta bi da si mostarski skojevac (1941-1945)

Nije tajna da je glavnu ulogu u antifašističkoj borbi Mostara odigrala omladina. Sajt partizansko.info procjenjuje da je 90% palih boraca na Partizanskom spomen-groblju, bilo da su djelovali u odredu ili u ilegali, mlađe od 35 godina, a većina (oko 55%) su omladinci uzrasta 18-25 godina, dok ih je oko 6% bilo mlađe od 18 godina.

Primjere skojevske djelatnosti u gradskoj ilegali nalazimo u članku borca Danila Bilanovića “O radu SKOJ-a u Mostaru”.

Skojevci u Mostaru su imali više ciljeva:

Političko djelovanje i pridobijanje novih omladinaca i omladinki za narodnooslobodilački pokret;
Angažovanje i otpremanje (preko za to određenog tijela) naših omladinaca u Narodnooslobodilačku vojsku;
Prikupljanje oružja, municije, sanitetskih materijala, hrane i drugog, što je ili otpremano partizanima ili davano ilegalcima ili porodicama čija su djeca bila otišla u partizane;
Pribavljanje raznih tehničkih pomagala koja su korišćena – u ilegalnim tehnikama u samom gradu ili su otpremana našim jedinicama;
Organizovanje raznih akcija sabotaže i diverzije;
Izvršavanje odluka partijskog rukovodstva o likvidaciji istaknutih zlikovaca — saradnika okupatora;
Organizacija raznih demonstrativnih akcija — štrajkova i slično;
Učešće u organizovanju poznatih praznika radničke klase, Prvog maja i oktobarske revolucije;
Izvršavanje mnogih akcija „tehničkog karaktera” — prenos oružja, hrane, sanitetskog materijala, obezbjeđenje značajnih sastanaka, osiguranje puta kuda su ilegalci odlazili na zborno mjesto za odlazak u partizane i sl.;
Izvođenje akcije za oslobođenje uhapšenih drugova koji su poslije mučenja prebacivani u bolnicu na liječenje kako ne bi mogli ponovo biti izvrgnuti maltretiranju da bi progovorili;
Pružanje pomoći prilikom spašavanja iz zarobljeništva crvenoarmejaca i njihovo otpremanje u partizane, itd.

ISPISIVANJE PAROLA I UNIŠTAVANJE NEPRIJATELJSKOG PROPAGANDNOG MATERIJALA

“Izbucati neprijateljski propagandni plakat, razne naredbe i pozive — bio je uzgredan posao, za koga nije bila potrebna nikakva direktiva ili upozorenje. Na takvim sličnim akcijama provjeravani su omladinci i pripadnici za teže zadatke, ili za prijem u skojevsku organizaciju. Više puta organizovane su i akcije samo sa ciljem da se provjeri spremnost omladinaca i omladinki za njih, za borbu u okviru NOP-a. U tim prilikama sekretar aktiva SKOJ-a, ili rukovodilap grupe antifašista, dolazio bi članovima i saopštavao im da određenog dana i u precizirano vrijeme budu na tom i tom mjestu, jer će biti izveden napad na poštu, logor, zgradu policije, ili neku od sličnih ustanova. Oružje će biti podijeljeno prije poČetka same akcije. U zakazani sat, pošto bi se provjerilo da li je svaki na svom mjestu, dolazio bi neko od rukovodilaca i saopštavao da je više rukovodstvo „odgodilo” akciju.”

“Na dan uoči akcije skojevci su otišli na za to određena mjesta i dobili minijum (crvenu boju), četkice i šablone pomoću kojih su crtali lik druga Tita i petokraka zvijezda. Materijal je razdijeljen određenim grupama. Oko 5 sati izjutra na određeni dan skojevci su se doslovno razmiljeli po gradu i pisali parole. Parole su bile slijedeće: „živjela KP Jugoslavije”, „Živio drug Tito”, „Živjelo bratstvo i jedinstvo”, „Živio drug Staljin”, „Živjela oktobarska revolucija”, „Dolje Hitler”, „Dolje okupatori”, „Dolje domaće izdajice”, „Smrt okupatoru”, „Smrt fašizmu — sloboda narodu”. Uz svaku od tih parola šablonom su izvlačeni likovi druga Tita i petokraka zvijezda. Parole su pisane štampanim slovima, visine od oko 20 cm pa do preko pola metra. Mnoge su bile ispisane majstorski, jer je onaj ko ih je pisao znao da „štampa”. Sva istaknutija mjesta u gradu bila su ispisana parolama. Mnogim građanima, pa i našim simpatizerima, nije išlo u glavu kako su se omladinci usudili da na nekim mjestima napišu te parole. Za to je trebalo ne samo srce već i svijest. Parole su, na primjer, bile ispisane na zgradama: okružnog zatvora „Ćelovne”, bivše Srpske banke, Trgovačke akademije, bivše Činovničke zadruge u Cenici, gimnaziji, učiteljskoj školi, Šeškine kuće ispod Bjelušina, pred kojom je Italijan čuvao stražu i drugima. Iznenađenje je bilo potpuno. Policajci, policijski agenti, okupatorski oficiri — jurili su bezglavo po gradu, hvatali ljude m prisiljavali ih da brišu parole. U početku su to pokušali da skinu ribaćim četkama, a kada im to nije uspjelo (jer su parole, obično, pisane na živcu kamenu), onda su ih premazivali krečom ili obijali čekićem. Uspjeh im je bio mršav. Sve građanstvo Mostara, naročito radnici koji su išli na posao, vidjeli su i pročitali te parole. Policija je morala po nekoliko puta da navraća na pojedine parole, jer bi skojevci u međuvremenu brisali kreč prevučen preko slova. A mnoge od tih parola dočekale su i oslobođenje grada.”

ŠTAMPANJE MATERIJALA (“TEHNIKA”) I DISTRIBUCIJA

“Jedno vrijeme postajala je i štamparija MK SKOJ-a i nalazila se u kući Ahmeta Šegetalo. Skojevci su sami štampali “vrlo privlačne” biltene. Napisi su išli preko „veze” do čovjeka u MK SKOJ-a, koji je to davao drugovima određenim za taj rad. Oni su odabrali materijal i štampali ga. Tehnika MK SKOJ-a pronađena je od policije početkom 1943. godine. Komandant italijanskih karabinijera, Lastreti, priredio je tom prilikom banket šefu ustaške policije u Mostaru Roko Mati, misleći da je to jedina tehnika u gradu za kojom su neprestano tragali. Sutradan ih je čekalo razočarenje — Roko je dobio bilten štampan upravo tog dana. Poznato je da je tehnika MK KPJ radila sve vrijeme rata — do oslobođenja Mostara. Drugovi određeni za to odlazili su na punktove gdje su dobijali štampani materijal, a zatim ga, po planu, dijelili — članovima SKOJ-a, simpatizerima i sl. Često su bilteni ubacivani u kuće simpatizera okupatora kako bi se stalno podsjećali da tu, u gradu, djeluje narodnooslobodilački pokret. Pored biltena, na sastancima ili pojedinačno, čitani su proglasi, proučavani članci štampani u posebnim brošurama.”

ODRŽAVANJE SKOJEVSKIH SASTANAKA

“Sastanak aktiva SKOJ-a imao je usvojen i uobičajen dnevni red:

Konspiracija
Politička situacija
Izvještaj o postavljenim zadacima — akcije, prikupljanje priloga, razbacivanje letaka i sl.
Zadaci
Eventualije.

Za ove sastanke značajno je reći nekoliko činjenica. Sekretar je bio dužan da obezbijedi mjesto gdje će biti održan sastanak i postavi stražu. U kuću se ulazilo u kratkim razmacima i sastanak je morao početi u zakazano vrijeme (zakašnjenje samo minut na sastanak oštro je kritikovano). Na početku sastanka moralo se utvrditi zašto je ko, navodno, došao u tu kuću, da bi se to govorilo policiji ako se padne u njene ruke. To je bila tačka „konspiracija”. Vrlo često su upotrebljavani, za današnje shvatanje veoma naivni, razlozi, ali činjenica je da su ih se članovi dosljedno držali na policiji. Ima mnogo primjera da su skojevci mučeni, ali iskaz zašto su došli u kuću gdje su uhvaćeni nisu mijenjali.”

PRIBAVLJANJE ORUŽJA I POTREBNOG MATERIJALA

“Za rad partijske i skojevske tehnike, te bataljonskih, brigadnih i sličnih tehnika, kao i tehnika pri raznim rukovodstvima na oslobođenoj ili poluoslobođenoj teritoriji — trebalo je papira, šapirografa, geštetnera i boje za njih, pisaćih mašina i sl. Postavljalo se pitanje: gdje to nabaviti? Članovi Partije i skojevci dobijali su zadatke da to urade, a gdje su to mogli učiniti ako ne u: sreskom načelstvu, opštini mostarskoj, tehničkom odjeljku, u uredima, gimnaziji ili nekoj drugoj školi, redarstvu ili u sudovima. Tamo su išli i odnosili sve to, pa predavali vezi, a ova dalje na mjesto za koje je i traženo da se to nabavi. Koliko nam je poznato, nešto od ovog materijala je i kupovano za gotov novac, ali je sigurno da je ovoga, bar do konca 1943, neuporedivo više nabavljano provalama.”

“Odmah poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije bilo je više akcija na vojne logore, iz kojih su iznošene puške, mitraljezi, municija, bombe, sanitetski materijal, odjeća. Malo je skojevaca iz tog perioda koji nisu učestvovali u tim akcijama. Skojevci na rudniku su organizovali upad u rudarsku bolnicu iz koje su odnijeli sanitetski materijal i instrumente, a ostavili skoro samo krevete. Iz Doma narodnog zdravlja takođe su odnijeti instrumenti i lijekovi. To je učinjeno i u državnoj bolnici. Iz manifakturne radnje Demirović grupa partizana i omladinaca iz grada odnijela je mnogo štofa, rublja, kaputa i drugog. Iz prodavnice ,,Tivar” uzeti su štofovi i gotova odijela. Iz italijanskog logora grupa partizana i omladinaza iz grada odnijela je municiju i oružje. Iz njemačkih magazina odneseno je na hiljade kilograma brašna i pšenice, desetine puta su grupe članova KPJ i SKOJ-a, iz noći u noć, išle u njemačke magacine i iznosile pšenicu i brašno. Sitnijih akcija ove vrste bilo je, tako reći, bezbroj. Koliko puta su skojevci skakali na talijanski, domobranski, ustaški ili njemački kamion i iz njega izbacivali hljeb ili odjeću, a zatim na pogodnom mjestu iskakali, kupili to što su izbacili i nosili ga u bazu. Koliko puta su stradale bašte i voćnjaci neprijateljski nastrojenih ljudi, iz kojih je brano skoro sve, odnošeno na pijacu i dobiveni novac polagan u kasu Narodnog fronta… Čaršavi i sve što je moglo služiti ranjenicima, zatim košulje, džemperi i ostali dijelovi odjeće, te razne potrebe: sapun, pribor za brijanje, pribor za pisanje itd. — davani su nesebično, bez suvišnih pitanja, bez potvrda, na riječ poznanika koji bi dolazio i tražio to za partizanski pokret.”

RAZNOŠENJE MATERIJALA

“Za akciju prenošenja raznih materijala korišćena su raznovrsna sredstva: nošeno je pod zarom ili feredžom, u vreći iz koje je virila slama, talaš, sijeno ili trava, u korpi gdje su materijali bili pokriveni povrćem ili voćem, u paketu kao da se ide na poštu ili sa pošte, u dječjim kolicima, na biciklu, itd. Pri tome su se zbivale mnoge komične scene. Kada su agenti saznali da se puške nose ispod feredže, počeli su da zaustavljaju skoro sve žene sa ovim dijelom odjeće. Zbog toga nije bilo malo šamara, protesta starih Muslimana i izvinjavanja od strane policije.”

STRAŽARENJE

“Za stražarenje je birano najpogodnije mjesto, odakle se imao dobar pogled i moglo se brzo javiti drugovima da se sklone. Ponekad je straža bila čitav lanac mladića i djevojaka, koji su putem paljenja šibice (kao da se pripaljuje cigara) javljali narednoj vezi da se kreće agent i sl. Te straže su nejednom spasile situaciju. Prilikom otpremanja odreda dešavalo se da policija nešto primijeti, ali su, zahvaljujući straži, uvijek na vrijeme uklanjani i ljudi i stvari, i policija je, upadajući u kuću, zaticala žene koje srču ječmenušu.”

IZVOĐENJE AKCIJA, SABOTAŽA i DIVERZIJA

“Akcije većeg obima i značaja organizovao je neposredno Mjesni komitet KPJ, ili od njega za to određena grupa ljudi. Skojevci su stalno vršili manje sabotaže na železnici, u rudniku, u fabrici duhana; sipan je sitni pijesak da bi mašina „zaribala”, odnošeni su razni, naročito za rad preduzeća značajniji alati, usporavan je rad na opravkama koliko god je to bilo moguće, itd. Sijalice su bile predmet posebne „brige” skojevaca. Ako je trebalo određenim putem da prođu ilegalci koji idu na slobodnu te- ritoriju, ako je trebalo tom ulicom da se prenese kakav opasniji materijal, ako je trebalo napisati parole ili izlijepiti letke — najčešće se polazilo od sijalica: njih je trebalo porazbijati i tako zamračigi tereč. Malo je bilo sijaličnih mjesta koja nisu i po nekoliko puta stradala, a od nekih opština, poslije više postavljanja, digla ruke, te su tamo sijalice postavljene tek poslije rata. Telefonske žice, naročito one koje su služile okupatorskoj vojsci, često su kidane. Bilo je aktiva koji su u toku mjeseca znali da namotaju i odnesu u Neretvu po 2, 3 pa i 4 km telefonske žice. Najpogodnija mjesta za te akcije su bili tuneli, kroz koje su naročito Italijani provodili svoje veze. U tu vrstu akcija spada i bušenje guma — direktnim ubodom noža ili šila, ili prosipanjem klinaca čiji je jedan vrh bio okrenut uvis, a koje su članovi SKOJ-a — bravari po zanimanju, pravili, i to ne samo kod kuće, nego i u preduzeću. Sve je to rađeno svjesno i hrabro, uz veliki rizik. Sjetimo se ovdje i druga Mugdima Ćatića, koji je, kidajući dalekovod Mostar — Čapljina, ostao na stubu — usmrćen strujom.”

Mugdim Ćatić, član SKOJ-a od 1941, sekretar skojevskog jezgra za kvart Podhum. Kao mladi konspirator odlučio prekinuti električni dalekovod. Poginuo vršeći sabotažu 29. decembra 1941.* u Mostaru.

ORGANIZOVANJE DEMONSTRATIVNIH AKCIJA

“Odmah poslije okupacije omladina je masovno izražavala otpor načinu pozdravljanja uzdignutom rukom — ustaškim pozdravom pri ulasku u kancelariju, u razredu, na ulici, te slušanju u stavu „mirno” talijanske fašističke himne prilikom spuštanja zastave na „Komandi” (današnja zgrada Narodne banke). Mnogi su se, da bi izbjegli te pozdrave, pravili vjernicima, pozdravljajući sa „pomoz bog”, „sabah hajrosum” i sl. Demonstracije većeg obima bile su na školama (učiteljska, trgovačka, gimnazija), te zbor na igralištu. Povod je bio isključenje nekih drugova iz škole, ili njihovo hapšenje, a na igralištu ustaški pokušaji prebrojavanja. Paravan je bio: zaštita Muslimana, jer su oni bili progonjeni. Izvođene su i mnoge „sitne” demonstracije, nekad otvoreno, nekad prikriveno: ljudi nisu htjeli ići u ustaške ili italijanske okupatorske formacije, pa bi se, baš na dan regrutacije razboljevali; nisu su upisivali u obaveznu omladinsku organizaciju „Ustaška mladež”, i sl. U pojedinim školama Musliman je kao odgovor na pitanje kojoj naciji pripada odgovarao Srbin ili Musliman, a na začuđene i prijeteće upite nastavnika dodavao bi da on preko noći „ne može preći u drugu naciju” i sl.”

ORGANIZOVANJE PRAZNIKA RADNIČKE KLASE

“Svi praznici radničke klase slavljeni su u omladinskoj i drugim organizacijama. Na sastancima aktiva SKOJ-a i grupa aktivista NOP-a govoreno je o Prvom maju, Oktobarskoj revoluciji, Danu žena, Lenjinu, Rozi Luksemburg, Karlu Libknehtu itd. Pored toga, čitani su i prigodni članci iz biltena, brošura, itd. Najveće proslave su, ipak, organizovane uoči Prvog maja 1942. godine i dana oktobarske revolucije 1942. godine. Za prvi maj štampane su, na šapirografu, mnoge parole i pozivi, i to su skojevci lijepili širom Mostara, na svim javnim mjestima.”

SPAŠAVANJE DRUGOVA

“Akcija za oslobođenje drugova iz zatvora bilo je relativno malo. Predloga, pak, za takve akcije bilo je veoma mnogo, ali su često odbacivani od viših foruma kao nerealni, ili plod mladalačke uobrazilje, pa i avanturizma. Najpogodnije mjesto za oslobođenje uhapšenog druga bila je bolnica. A tamo su, obično, otpremani drugovi koji su na saslušanju bili toliko isprebijani da nisu mogli da se kreću, a policiji je bilo stalo da ih ima žive kako bi od njih, na bilo koji način, nešto saznala. Za dolazak određenog druga u bolnicu saznavalo bi se od drugova koji su tamo radili. Preko njih se i uspostavljala veza, pa je, kada bi se koliko-toliko oporavio, ugovaran i način bijega. Obično bi taj drug išao u klozet i skakao kroz prozor (direktno ili pomoću konopaca), a zatim bi bio prihvaćen od drugova koji su čekali, pa prebacivan preko bolničke ograde i onda na biciklu odvođen u određenu kuću. Dok bi se policajac koji je čuvao stražu snašao, „bolesnik” bi bio već daleko. I za izvođenje tih akcija korišćen je sumrak. Nekoliko akcija otimanja drugova iz ruku neprijatelja izveli su omladinci odjeveni u domobranske ili slične uniforme. Presretali bi one koji su druga vodili, davali im potvrdu o preuzimanju „bandita” i odvodili ga u kuću iz koje se odlazilo u partizane. Skojevci iz trgovačke akademije oslobodili su uhapšene drugove, demonstrirajući pred zgradom policije. Pojedinci su oslobađani tako što je Partija organizovala ugledne Muslimane da idu u policiju i zahtijevaju da se „nevina djeca” njihovih prijatelja puste na slobodu, i sl. Pojedini članovi KPJ i SKOJ-a uspjeli su da sami pobjegnu iz zatvora, a neki su prilikom tih pokušaja gubili i živote. Za Salka Šestića policija je inscenirala bjekstvo, ostavila mu je otvorena vrata koja su iz policije vodila na ulicu, a na njima nije bilo stražara. Uz to su na vrhu policijskog sokaka postavili drugog policajca koji ga je dočekao i ubio. Sahranu du morali da organizuju tajno. I pored toga, skojevci su saznali za njegov grob i uveče ga okitili cvijećem.”

Bilo je uspješnih akcija, međutim, neke su završile tragično. Primjeri:

Tijelo omladinca Salke Šestića nakon pogibije u mostarskoj mrtvačnici i kasnije, skojevke, porodica i prijatelji na njegovom grobu.

Bolničari Ćamil Delić i Ivo Bronzović su uhapšeni jer su organizovali bijeg jedne skojevke:

Ćamil Delić je bio optužen za čitanje komunističke literature, prisustvovanje partijskim sastancima, te pomoć u bjekstvu šesnaestogodišnje skojevke Samije Puzić iz mostarske bolnice, gdje je bila prebačena iz zatvora pošto su je ustaše pretukle (Samija je uhapšena kad je jedne zimske noći lijepila na zidove kuća parole i proglase). Ćamil je ubijen 1945. godine u Jasenovcu. Zbog Samijinog bjekstva uhapšen je i drugi bolničar – ilegalac Ivo Bronzović, takođe likvidiran u logoru Jasenovac.

ČITANJE ZABRANJENE LITERATURE

“Djela koja su se u to doba čitala bila su: „Kako se kalio čelik”, „Čokolada”, „Mati”, „Najamna kućerina”, „Kako je čovjek postao div”, „Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države”, „Postanak čovjeka” i sl. Naročito veliki interes bio je za knjigu N. Ostrovskog „Kako se kalio čelik”. Poznato je da su tu knjigu u grad donijeli pred rat studenti, članovi KPJ. Njih je na stanici prebirala policija i knjiga je prošla, jer je jedan od studenata policajcu uvjerljivo objasnio da je to „stručna” knjiga. S obzirom na veliko interesovanje za nju, knjiga je prepisana rukom, a izašla je podijeljena u 6 dijelova. Dio po dio, išao je od ruke do ruke i trebalo se najaviti bar mjesec dana ranije da bi se nekako došlo na red. Dio se zadržavao kod čitaoca najviše dan-dva i išao dalje. Pored nje, pojedini aktivi su rukom, za sebe, prepisivali „Porijeklo porodice”, „O Partiji”, itd.”

Skojevskim pjesnicima Velimiru Kovačeviću (ubijen 1941.) i Svetislavu Mandiću, članovi SKOJ-a Mostara su pomogli da izdaju prvu knjigu pjesama 1940. godine.

Pročitaj o ovoj knjizi i pjesnicima ovdje.

Skroz desno: proročanski stihovi mladog pjesnika Velimira Kovačevića. Njegove pjesme je posebno voljela skojevka Tanja Peško.

Rifat Pavlović je svirao gitaru. Kao borac u odredu zapisao je tada popularnu pjesmu “Ne šumi Neretvo plava”, zapravo stihove Velimira Kovačevića iz knjige “Dvojica” objavljene 1940. godine.

Pročitaj više o Rifatu ovdje.

STVARANJE MUZIKE

Kao i svi mladi, i mostarski skojevci su imali omiljene pjesme i stvarali su nove. Oko 1938. nastala je pjesma “Tango rata” po uzoru na predratnu filmsku muziku. S tom pjesmom, koju je Mišo Marić otkrio i predstavio javnosti 1977. godine, skojevski Mostar je kretao u akcije, a Mostarsko-konjički odred u rat.

Poslušaj pjesmu:

BICIKL: VELIKI OSLONAC U AKCIJAMA

“Bicikli su kradeni po gradu da bi se od nekoliko njih sastavilo novo, koje je služilo potrebama organizacije, ili da bi se za prodane dijelove dobio novac i položio u kasu Narodnog fonda, ili da bi se, jednostavno, uništio ako je bio vojni. Ne jednom su skojevci dolazili u situaciju da moraju ukradeni bicikl vratiti, jer se ustanovilo da je pripadao nekom od simpatizera NOP-a, koga oni nisu znali. U tim slučajevima bi se samo naredilo gdje treba ostaviti bicikl, a vlasnik se ni tada nije znao. Bilo je i primjera da su članovi SKOJ-a padali u zatvor, jer su pokušavali da iz grupe bicikla pred nekom birtijom izaberu najbolje, ili vlasništvo nekog od simpatizera okupatora. Krađe su pred policijom predstavljane kao želja pojedinaca da dođe do bicikla ili prijeko potrebnog novca.” Jedna poznata akcija u kojoj je uključen bicikl je osveta vezana za smrt omladinca Salke Šestića.

NESTRPLJIVO IŠČEKIVANJE ODLASKA U PARTIZANE

“Imati mladića i djevojaka spremnih svaki dan da pođu iz Mostara u naše jedinice nije bio uopšte problem. Rad KPJ i SKOJ-a, njihov ugled, slobodarske tradicije, uvjerenost u pravednost borbe i pobjedu bilo je na takvoj visini da su se svaki dan javljali mnogi sa zahtjevom da im se dozvoli odlazak u partizane. Mnoge je bilo vrlo teško zaustaviti u gradu. Svaki član SKOJ-a bio je svjedok žučnih diskusija, a ponekad i plača prilikom zahtjeva da se ide u bataljon i odgovora da se to ne dozvoljava, jer je direktiva MK SKOJ-a da dio drugova mora ostati u gradu. Najteže je bilo kada su se rastajali stari drugovi — jedan odlazio, a drugi ostajao u gradu na radu. Za to, kao i za sve ono što smo do sada rekli o radu SKOJ-a, treba kazati i slijedeće: to nije bila zasluga samo skojevaca i njihove organizacije, to je bila zasluga KPJ, te očeva i majki tih mladića, građana i građanki — to je bila zasluga grada Mostara.”

Slika lijevo: Jedan mladi par s nestrpljenjem je iščekivao odlazak u odred. Od saborca Hame Grebe saznajemo: “(…) u kući Esada Ese Duvanjaka pronašli (su me) Bisera Salahović i Mustafa Balić, momak i djevojka, i plačući tražili da ih pošaljem u partizane. Uskoro su otišli. Tragično su okončali mlade živote, Bisera u četničkoj jami, a Mujo u ustaškom logoru smrti.”

BOJKOT

“Rijetki pojedinci bili bi oštro kritikovani i kažnjavani, a ponekad je za te ili slične greške primenjivan i bojkot — niko od omladinaca nije smio sa njim stupati u kontakt, družiti se ili razgovarati. No, i u svim tim slučajevima bojkota niko se ne sjeća da je bojkotovani drug izdao neprijatelju organizaciju ili prešao na stranu neprijatelja. Svi su poslije dužeg ili kraćeg vremena, zbog dobrog držanja, ponovo vraćani u organizaciju.”

A AKO TE UHVATE…

“Ne mali broj skojevaca i simpatizera pao je u ruke policije pri izvršavanju ovih zadataka. A kakvi su metodi policije bili da bi se neko natjerao da oda svoje drugove — dobro je poznato. Poslije toga slijedila je Mamula, Jasenovac, Njemačka. Ali, na prste bi se mogli pobrojati oni koji su nešto priznali, odnosno optužili svoje drugove.”

“Da bi uhapšene prisilili da priznaju svoju saradnju sa NOP-om i odaju poznate im drugove, policajci i okupatori su primjenjivali najraznovrsnija i najsvirepija mučenja. Spomenućemo neka od njih. Batinjanje je bilo redovna pojava. Po dva-tri agenta, a nekad i više, okupilo bi se oko uhapšenog i udaralo ga štapovima ili šakama uz razne pogrdne komentare. Uz to, uvijek su tražili da se prizna ono što ih interesuje. Kada bi onesvijestili čovjeka polijevali bi ga vodom, a kada bi došao sebi počinjali su iznova. Vrlo često bi se, poslije drugog „kruga” batinjanja, pojavljivao neki „humani” agent ili šef batinaša, pa naredco da se prestane sa batinama. Onda bi odveo uhapšenog u susjednu sobu i, kao „prijatelj”, ubjeđivao ga da kaže sve, jer su ga „oni tamo” u stanju i ubiti. Kada to „prijateljsko ubjeđivanje” ne bi pomoglo, najčešće se i „prijatelj” pridruživao onima koji tuku, ili je odlazio da bi, uskoro, opet navratio da ga ubjeđuje. Policajci i agenti su znali tući satima, a nekada je to trajalo i po nekoliko dana i noći. Uhapšenog bi tukli, zatim spremali u ćeliju, da bi ga ponovo za sat-dva, dovodili na mučenje. I tako — u nedogled. Noću su agenti znali po 5—6 puta da odvode i dovode pojedince u ćeliju. To je bio razrađen sistem .pritiska i na te pojedince i na sve koji su se nalazili u ćeliji, jer bi ubrzo među njih ubacivali čovjeka u nesvjesti, krvavog, mokrog, sa modricama po tijelu, često sa prebijenim dijelovima tijela, i sl. Pored takvog načina batinjanja, u mostarskoj policiji je bio dobro poznat i „tramvaj”. Čovjeku bi provukli ruke između koljena, onda vezali ruke i koljena, a zatim između njih stavljali željeznu šinu. Šinu na kojoj je visio sklupčan čovjek stavljali bi između dva stola i onda polako okretali da bi mogli udariti gdje stignu — po glavi, leđima, slabinama, nogama. Na „tramvaju” se vrlo brzo padalo u nesvjest, jer su često udarali po glavi. Tada bi opet slijedilo polijevanje vodom i opet batine. Zabijanje čačkalica pod nokte svih prstiju na nogama i rukama, njihovo paljenje i sagorijevanje do samog kraja — bilo je takođe sastavni dio razrađenog sistema mučenja. Uz to su dolazili: ubodi igala u najosjetljivija mjesta na tijelu; zavrtanje ruku i nogu dok ih ne bi iščašili i slomili; stiskanje prstiju na nogama i rukama kliještima; posipanje rana solju; zagnjurivanje glave u vodu i držanje dok se čovjek gotovo udavi; buđenje čim čovjek zaspi; prijetnja strijeljanjem, zatim da će mu uhapsiti najmilije i najbliže iz porodice; provokacije sa tvrdnjom da je taj i taj sve priznao; prijetnje trpanjem njega i psn rodice u Jasenovac; dovođenje provokatora koji su davali unaprijed u policiji pripremljene izjave; vješanje za ruke, pri čemu ramena pucaju; vješanje glavačke za noge… Što se više odugovlačila istraga i što su policajci bili uvjereniji da neko zna mnogo, time su primjenjivali sve grublja sredstva. Omladinci a i stariji uhapšeni drugovi, držali su se hrabro. Primjeri popuštanja pod svakom od tih tortura beznačajni su prema broju pripadnika NOP-a koji su „prošli” kroz mostarsku policiju. Osnovni odgovori pred policijom bili su: „nisam” i „ne znam”, pogotovu na sva ona pitanja čiji je odgovor mogao da tereti drugog ili sebe. Ako je neko uhapšen na sastanku, davali su se odgovori koji su unaprijed pripremani, a ako bi bio uhvaćen sa materijalom obično se pravdao da mu ga je dao neki čovjek da ga malo pričuva i, eto, baš u tom momentu je uhapšen. Na sastancima skojevskih aktiva često su predočavane muke kojima su bili podvrgnuti uhapšeni drugovi i omladinac je znao skoro sve ono što ga čeka. Veliku pomoć i savjete su davali oni koji su već bili u zatvoru, pa su iz njega uspjeli da se izvuku, ili bi ih uhapšeni zaticao u nekoj od ćelija. U skoro svim ćelijama mostarskog istražnog zatvora pisalo je rukom policije na zidu: „Ko prizna pola mu se prašta”. A ispod toga neko bi dodao, takođe uočljivo: „Ko ne prizna prašta mu se sve”. Drugovi koji su se već nalazili u zatvoru davali bi uhapšenom savjete, pomagali mu da se smjesti kada ga vrate isprebijanog, hranili bi ga, bio bi upozoren na ubačene špijune i sl. Veza unutar zatvora funkcionisala je vrlo dobro. Jedno vrijeme primenjivan je princip: kroz rupu na ćeliji broj 1 moglo se dugačkim i tankim štapom dosegnuti do rupe na ćeliji broj 2 i 5. Kada bi neko bio ubačen u te ćelije već poslije nekoliko minuta dolazilo bi mu pismo na štapu. Vještim trzajem o rub rupe palo bi u ćeliju. Na njemu bi obično pisalo: „Ko si, odakle si, kada si uhapšen i zašto?” Poslije nekoliko minuta vrh štapa bi se ponovo promolio u ćeliju i novi uhapšenik bi na njega vezao odgovor. Odgovor bi, obično sadržao: ime i prezime, mjesto boravka i vrijeme hapšenja. Na treće pitanje politički zatvorenik bi najčešće odgovarao da ne zna (jer nije znao ko ga pita), a kriminalci su ponekad davali i stvarne razloge hapšenja.”

Alija Rizikalo i Drago Palavestra – omladinci uhvaćeni u pokušaju da se pridruže partizanima 1943. godine:

Alija Rizikalo

Rizikalo i Palavestra su bili borci zarobljeni na Kamenoj kod Mostara jula 1943. pri izlasku iz Mostara u odred. Javno obješeni 15. jula 1943. godine na trgu Musala, u parku pored hotela Neretva “radi sudjelovanja u partizanima”. Obojica su se pred smrt hrabro držali klicajući: “Živjela Komunistička partija Jugoslavije”, “Živio drug Tito”, “Živio Sovjetski Savez”. Prema nekim izvorima, “docnije su policajci, koji su prisustvovali suđenju i vješanju, pričali da je Palavestra, na ciničko pitanje, da li ima kakvih želja, odgovorio: — Želio bih da na banderama od Mostara do Berlina vise Nijemci.”

Izvor: Danilo Bilanović, članak “O radu SKOJ-a u Mostaru”, Hercegovina u NOB #3.

FOTO GALERIJA: