Borci pričaju: Pavle Neimarović (o prvim danima rata)

PRED RATNIM ZADATKOM

U ranim jutarnjim časovima, 27. marta 1941. godine, Mostarom se pronijela vijest o tome kako je jugoslovenska kraljevska vlada potpisala pakt sa Hitlerom. Iako je na takvu mogućnost Partija od ranije upozoravala, vijest je odjeknula kao grom iz vedra neba, i to ne samo među radnicima već i svim rodoljubima i antifašistima, izazivajući gnušanje i revolt kod svakog poštenog čovjeka. Po ulicama je nastalo komešanje i trčkaranje. Iako je bio radni dan, malo ko je bio na radnom mjestu; svi se nekud žurili. Čak i moj gazda, Milan Miličević, koji je bio režimlija, nije došao u radnju kao i obično, rano ujutro.

Već od jutarnjih časova narod se počeo okupljati, stvarajući sve veće grupe, tako da se pre podne okupila velika masa naroda, uzvikujući parole protiv vlade, režima i pakta, kao: »Dolje vlada«, »Nećemo pakt«, »Dole pakt«, »Bolje rat nego pakt«, »Bolje grob nego rob«, i slično. Krenuli smo ulicom, stalno uzvikujući parole. Života se kretao među prvima na čelu kolone, a ja iza njega. Interesantno, ovog puta ni policija nije bila toliko aktivna da bi spriječila demonstracije. Kretali su se uz nas ne intervenišući onako žustro kao što su to praktikovali u ranijim sličnim slučajevima. Kolonu su pratili i žandarmi. U koloni su se nalazili i pripadnici organizacije »Soko«, neki čak i u uniformama.

Demonstracije su trajale sve do poslijepodnevnih časova, ali su relativno mirno protekle. Ne sjećam se da je bilo većih nereda, ili da je tom prilikom neko povrijeđen, što nam se događalo prvi put. Valjda su i sami zaštitnici i poklonici režima bili načisto da su prevareni i da dolaze crni dani po njih.

POČETAK APRILSKOG RATA

Prvi zraci sunca, 6. aprila 1941. godine, zatekli su me u bašti ispod kuće. Sa tog mjesta aerodrom u Jasenicama vidi se kao na dlanu. Ispred hangara, avioni su se presijavali na jutarnjem suncu. Postrojavanje
i smotra obavljani su svake nedjelje, što sam rado posmatrao.

Odjednom se, između 6 i 7 časova, od jugozapadne strane pojavila veća grupa aviona, ne mnogo visoko, prolećući tačno iznad aerodroma. Za njima se čula strahovita tutnjava; odjekivale su eksplozija za eksplozijom. Niti sam vidio, niti čuo da su avioni izbacili bilo kakav teret jer, na to nisam ni obraćao pažnju. Poslije eksplozija izbiše stubovi dima po aerodromu – iz hangara i aviona ispred njih. Ona grupa aviona u vazduhu proletjela je iznad grada od juga prema sjeveru, pa se ponovo čuše eksplozije i pojaviše stubovi dima i prašine oko rudnika uglja. Zatim se dio aviona odvojio i produžio prema zapadu, dok su se
neki vratili u nižem letu iznad grada i mitraljeskom vatrom počeli tući po preostalim avionima na zemlji.
U Mostaru su se često izvodile vežbe sa avionima, pa smo navikli na buku. Stoga sam u prvi mah pomislio da se radi o nekoj vežbi pa svemu tome nisam pridavao posebnu pažnju. Međutim, po baštama se
počeše pojavljivati komšije, pitajući me: šta to tutnji? Dotrčaše Života i Sava Medan pitajući me, takođe, šta se to dešava. Kada videše dim na aerodromu i na rudniku i avione koji kruže i sipaju vatru, odmah
zaključiše da bi to mogao biti neobjavljeni rat. Tako Sava reče i komšijama i svi pođosmo nazad u avliju. U gornjem dvorištu sretosmo sestru Kseniju, kojoj je Života uveče naredio da ujutro rano, prije 6 časova,
bude pred crkvom i čuje šta će narod govoriti kada vide parole koje smo te noći ispisali po crkvenim zidovima.

Bombardovanje ciljeva na aerodromu kraj Mostara tokom Aprilskog rata od strane italijanske vojske. Izvor: CIDOM.

Sava je odmah krenuo niz ulici u grad, a Života uz ulicu, do položaja vojske, koji su se nalazili na ledini Paje Svorcana, odmah iza posljednjih kuća. Požurio sam za Životom. Tu se nalazila razmeštena baterija protivavionskih topova, a malo naviše, u rejonu istočno od pravoslavnog Novog groblja, na ledini Medana, bili su protivavionski. Izašao sam iz radnje, ostavljajući unutra Jovu Pejanovića, koji je takođe radio kod Milana. Pošao sam do mog brata Živote, ali me je on sreo na ulici i pozvao da idemo prema Musali.

Spomen-ploča palog borca Živote Neimarovića (foto S. Demirović); Ksenija, sestra Pavla, Živote i Todora Neimarovića, 1948. godine kao studentkinja (izvor: list “Borba”).

(…) Života je pitao vojnike zašto ne pucaju na neprijateljeve avione, zar ne vide da je to rat i da su uništili sve avione na aerodromu. Vojnici su najpre ćutali, a zatim rekli da nemaju naređenje za otvaranje vatre i tjerali ga da se gubi. Tada je došao poručnik, koji je stanovao u kući Vidaka Ivelje. Kada su mu vojnici rekli kako ih Života nagovara da pucaju, počeo je da viče na Životu da on širi komunističku propagandu, da to nije rat već vježbe, jer on bi bio obavješten da je objavljen rat. Naredio je Životi da se gubi, jer će ga uhapsiti! Raspitivao se ubrzo kod Dare Ivelje, kćeri Vidakove, koja je izašla da vidi šta se dešava, ko je Života i šta je on, da li je komunista, govoreći da mu pobunjuje vojsku. Kako je Života već otišao kući, poručnik je poslao vojnika s puškom da ga dovede, ali se on, iskusni komunista, već bio sklonio.
Ponovo smo sišli u baštu. I dok je Života komšijama govorio o ratu, neko je dotrčao i povikao da je radio javio kako je Beograd bombardovan i da nas je neprijatelj mučki napao ne objavljujući rat. Uto je proleteo jedan avion nisko od severa prema jugu i tada se čula prva mitraljeska vatra iz protivavionskih oruđa sa položaja iznad naših kuća. Lijepo se vidjelo kako svjetleći meci pogađaju ovaj avion koji je, malo zatim, pao ispod Čekrka prema selu Bačevići. Bili smo oduševljeni zbog obaranja neprijateljevog aviona, ali i tužni zbog saznanja da je zaista počeo rat.

Ponovo smo Života i ja otišli do vojnika na položajima. Poručnik je nešto oštro govorio preko telefona, kao da se prepirao s nekim, stalno gledajući u Životu, ali više ne preteći, niti psujući kao ranije. Izgleda
da je uvidio kako je Života bio u pravu i da su oni sa otvaranjem vatre na neprijateljeve avione kasnili cio sat. Za to vrijeme neprijatelj je mnogo postigao, jer nam je uništio skoro sve avione.

KAPITULACIJA VOJSKE I SKLANJANJE ORUŽJA

Nekoliko dana nakon početka rata, u Mostaru se pronijela vest da je potpisana kapitulacija, da je njemačka vojska na tenkovima stigla do Konjica i da se kreće prema Mostaru, da se sva naša vojska predala, da su je zarobili Nijemci, i slično. To je, kako su ubrzo događaji potvrdili, bila dobro smišljena i uspjela ustaška provokacija. Uskoro je vojska počela napuštati položaje iznad naših kuća. Otišao je i onaj poručnik, komandir baterije, koji je bio tako grlat u pretnji Životi i ostalim komunistima. Odjednom se negdje izgubio. Vojnici su ostavljali topove, municiju i ostalu opremu, a neki čak i puške, i odlazili. U tim poslijepodnevnim časovima uz našu ulicu nailazili su vojnici iz jedinice sa Pašinovca, pa su im se ovi s položaja priključili i, u grupama, odlazili u pravcu brda, prema Nevesinju. Najčešće su govorili da idu u Crnu Goru. Nosili su samo po pušku, torbicu, šatorsko krilo ili ćebe. Prema gradu ih je malo otišlo, svega nekoliko grupa.

Tako je nastalo rasulo. Tužno je bilo gledati ostavljene stvari i oružje razbacano po ledini.

Zarobljeni pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije. Sjeverni logor aprila 1941. Izvor: CIDOM.

Po odlasku vojnika narod je počeo odnositi pojedine predmete ratne opreme, u početku dosta bojažljivo, a onda sve slobodnije. Moj brat Todor, koji je bio kovač, i ja uzeli smo kompletan potkivački alat. (Zbog ovog alata kasnije je Todor dobio batine od ustaše Dragoja Silvestra). U isto vrijeme Života je, sa Milenkom Mitrinovićem, prenio u sanduku ručne bombe it sklonio ih u našu kuću. Zatim su neke topovske granate sklonili u vinograde, a kasnije ih donijeli u našu kuću i rastavljali. Tako je za kratko vrijeme razneseno skoro sve što je ostalo iza vojnika na položajima, sem oruđa – topova.

Zaplijenjeni topovi Kraljevine Jugoslavije nakon kapitulacije aprila 1941. Izvor: CIDOM.

Po padu mraka Života je sakupio grupu komunista i nas skojevaca. U našoj grupi smo bili: Boro Balać, Đole Balać, Obrad Slijepčević, Boro Radan, Boro Zurovac, Gojko Samardžić, Ibro Džaferović, Vasa Maslo,
Todor Neimarević i ja. Ušli smo u napuštene zgrade u krugu kasarne divizije. Ušli smo preko zida na Pešinovcu, jer se čulo da je na kapiji straža. Napolju su ostali Gojko Samardžić i Boro Radan, da nam čuvaju stražu i čekaju da im dodajemo ono što iznesemo. Po Životinom uputstvu iznosili smo samo vojničku opremu: oružje, municiju, bombe, šatorska krila, topografske karte, i drugo. Tako smo izneli 17 vojničkih pušaka, kalibra 7,9 mm, dva sanduka puščane municije i dva sanduka ručnih bombi, otvoren sanduk municije za pištolj 9 mm, dosta rasute puščane municije, sakupljene u torbicu i šatorsko krilo, više šatorskih krila, mnogo topografskih karata, 2 pištolja, 2 busole, te jednu pisaću mašinu i raznih sitnica – hartije, olovaka i bojica. To smo dodavali Gojku i Bori, a oni su prenosili preko ulice i sklanjali iza kapije Novog groblja. Zatim smo sve to prenijeli u groblje i sklonili u grobnice i u travu između njih, a slijedećeg dana prenijeli u Orlovo gnijezdo.

Orlovo gnijezdo se nalazi u tzv. Dronji, između pravoslavne crkve i Novog groblja. Nad vododerinom se nadnela litica koja je ostala da visi 20 do 30 metara iznad korita. Pristup litici je skoro nemoguć, sem
za orlove, koji su se njome koristili za ležanje, po čemu je i dobila ime. Do ovog gnijezda vodi samo uzani žljeb, dužine oko 5 metara, kao terasa ispod litice. Žljeb je uzan i visok jedva pola metra, tako da se njime, uz veliki napor, može provući samo puzeći, i to hrabra, vitka i laka osoba – zbog opasnosti da se ova terasa ne obruši u ambis. Gnijezdo je u proširenju visine oko jedan metar i udubljeno, tako da zahvata prostor oko 3 do 4 kubna metra. Ta prostorija je potpuno suva.

Ovde je prvobitno smješteno oružje i oprema iznesena iz divizije. Učinjeno je to po uputu Sava Medana, iskusnog španskog borca, koji je tog popodneva bio sa grupom. Savo je dao ideju da se oružje dobro
zaštiti pre sakrivanja, pa su puške upakovane u platnene navlake skinute sa topova s položaja, a neke u šatorska krila. Taj opasni posao uvlačenja u gnijezdo obavljao je Todor, kao najmlađi i najlakši, gurajući pakete ispred sebe i smještajući ih unutra. Skriveno oružje bilo je pod prismotrom i obezbeđenjem grupe.
Nakon par dana ovo oružje je prenijeto i sklonjeno na suprotnu stranu Dronje, te zakopano u pijesak na mjestu zvanom »Đavolska plazela«. U toj akciji učestvovao je i Petar Krajina, kao i brat Mire Lozo. Kada je Todor primjetio to premještanje, izvjestio je Životu o tome. On mu je odgovorio da ništa ne brine, što znači da je Života o tome bio obavješten. Kasnije je to oružje još jednom prenošeno i sklonjeno u pećini ispod Gostine šume.

Poslije našeg noćnog iznošenja oružja i ostale opreme, grupa je ujutro iz magacina iznosila hranu: slaninu, mast, brašno, pasulj, pirinač, šećer i drugo. Bilo je komično vidjeti Ibru Džeferovića kako nosi ogromnu tablu slanine. Svi smo mu se smejali, pa i on sam sebi, ne odustajući od nošenja. Dio ove hrane sklonjen je u kuću omladinca Mirka Kovačevića, koja se nalazila odmah do zida divizijske kasarne, a veći dio u našu kuću, da bi poslije podne sve bilo podjeljeno siromašnim porodicama u našoj ulici. Podjelom su rukovodili moj brat Života i Savo Medan, određujući šta i koliko kome treba dati (isto tako postupljeno je sa odjećom i hranom koju su omladinci Gojko Uljarević, Todor Neimarević i Pero Gušić – Zeko iznijeli iz magacina trgovca Laze Peške u junu 1941. godine). U organizaciji ove akcije su učestvovali Lazina kćerka Tanja i povjerenik Mustafa Balić.

Fotografije Tanje Peško i Petra Pere Krajine iz knjige “Mostar moj grad VI”.

Ova podjela bila je vrlo značajna i uticala je na naš kasniji rad za NOP, jer je doprinijelo da u našoj ulici Bjelušina ne bude ni jedne provale. Čak i oni za koje nismo bili sigurni da su uz nas, držali su se lojalno, pa ako i nisu pomagali, nisu nam ni smetali.

Iste noći, kada smo iz kasarne divizije iznosili oružje, primjetili smo da se po krugu kreću: Petar Krajina sa još nekima, te Milenko Mitrinović sa Milom Lasohanom, koji su, takođe, iznosili opremu iz kasarne.
Iako oni nisu sa nama sklonili to što su iznijeli, vjerovali smo da je cilj iznošenja bio isti. Ali, ono što su Milenko i Mile Lesohan iznijeli, nikada nije pronađeno. Kasnije se čulo da su puške prodavali četnicima za žito.

Sutradan se vojska počela vraćati na položaje i u kasarnu divizije. Pokušavali su da dovedu u red oružje i rovove oko njih. Raspitivali su se za opremu: gdje je nestala, ko ju je odnio? Ponešto su i pronašli po
baštama i dvorištima i vraćali na položaj. Sve je to išlo nekako bez reda, neorganizovano, sa malo vojnika, jer se mnogi nisu vratili, ostavši bez starješina. Naravno, našli su vrlo malo, jer je narod sve raznio. Da su topovi bili lakši i njih bi vjerovatno sklonili, a već smo oko groblja sklonili teške mitraljeze sa postolja i sakrili ih u grobnice. Života i Milenko Mitrović sklonili su topovsku municiju u šupu naše kuće, a kasnije sve demontirali i, posebno, čaure, barut i upaljače zakopali u zemlju, zatvorene u poljske kazane koje su donijeli s položaja i u košnice.

Ručne bombe su poredali po zidu ispod tavana u čileru gdje su bile koze, dok je kasnije dio tih bombi sestra Ksenija raznijela do drugova po gradu. Interesantno, kada su kasnije, u junu, ustaše pretresale kuću, te bombe, iako su im bile »nadohvat ruke«, nisu pronašli. Možda ih je, kažu, smrad od koza odvratio od daljeg traženja.

Vojnici su bili kivni kada su se vratili na položaje jer, su vidjeli da su prevareni, jer neprijatelj nije došao u Mostar, niti je kapitulacija zvanično objavljena. Istovremeno, širila se vijest da je naša vojska napredovala na jugu zemlje, da su naši ušli u Albaniju, i slično. Svoj revolt i bes naročito su iskalili u zapadnom dijelu grada. Tog popodneva tamo se čula i pucnjava, a vidjelo se i paljenje kuća, jer se smatralo da je odande potekla ta provokacija o kapitulaciji. Pošto je tamo živio veći dio katoličkog življa, a poznato je da je u gradu od ranije vladala izvjesna netrpeljivost između srpskog i hrvatskog življa, veštački podsticana od nacionalista i režima tokom predratnih godina – to je ova situacija iskorišćena za vrstu odmazde. Tako su to poslijepodne i naredna noć protekli u strahu i strepnji od nereda.

Idućeg dana vojnici su ponovo napustili položaje i nestali, da se više nikad ne vrate, jer je sledeće noći italijanska vojska ušla u grad.

ULAZAK OKUPATORA U MOSTAR I PRVE NJEGOVE AKCIJE

Sutradan po našem ponovnom upadu u kasarnu divizije, proglašena je kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i vojska se stvarno razišla, ostavljajući položaje. Čak je nestao i stražar ispred ulaza u zgradu divizije.
Po padu mraka, Savo Medan, Boro Balać, Života, Todor i ja sedeli smo na Medanovoj ledini iznad naše kuće i odatle posmatrali ulazak italijanske vojske u Mostar. Kolona se spuštala od Širokog Brijega i Lištice. U početku smo brojali vozila, zapravo njihova svijetla, ali kako su svijetla bila slaba, a kolona je ulazila satima – dosadilo nam je da brojimo.

Savo je grdio našu vladu i nesposobnost političkog i njihovog vodstva, govoreći da nam tek sada dolaze još teža vremena, da smo do sada imali na vratu kapitaliste i njihov režim i policiju, a sada ćemo imati
fašiste, pa i našu i njihovu policiju, da su pred nama teški dani i da treba dobro otvoriti oči. Buka motora čula se sve glasnije u cijelom gradu, ali bez pucnjave, dok su se okupatori razmještali po gradu i okolini. Mi smo ih dugo gledali, najviše ćuteći. Tuga se uvukla među nas. Osjećali smo da smo i mi krivi što smo dozvolili neprijatelju da uđe u našu zemlju i naš grad.

Dolazak Italijana u Mostar, aprila 1941. Izvor: CIDOM.

Ujutro su italijanski vojnici osvanuli svuda po ulicama i raskrsnicama grada. Ispred banke u vozila su utovarivali neke sanduke (valjda novac, zlato i druge vrijednosti) i nisu dozvolili prolaz u radnju, koja se nalazila u istom bloku kuća sa bankom, pa sam morao obilaziti.

Nastali su još teži dani. Trebalo se privikavati na rad u specifičnim uslovima neprijateljske okupacije.
Zaredale su naredbe o poštovanju okupatorove vlasti, zaoštrene su prijetnje u slučaju nepridržavanja naredbi, ograničeno je kretanje, zaveden je policijski čas, uvedena ceremonija podizanja i spuštanja okupatorove zastave pred njihovom komandom, uz obavezan pozdrav iz stava mirno za sve građane koji se tu zateknu za vrijeme sviranja muzike koja je pratila taj njihov svečani čin. Zavedeno je i niz drugih mjera koje su ograničavale slobodu, rad i kretanje.

Dolazak okupatora teško je primio svaki rodoljub i pošten čovek, a da i ne govorimo o tome kako je to teško palo nama, naprednim omladincima i svim organizovanim ljudima. Mlađi i gnjevni na svakom koraku smo ignorisali mjere okupatora i sabotirali njegove zahtjeve u pokušaju zavođenja discipline i terora. Života i Sava su to na vrijeme zapazili i odmah nam zaprijetili da vodimo računa o svojim postupcima, da ni jednim nepromišljenjim gestom ne izazovemo neprijatelja, niti mu skrenemo pažnju na sebe, jer je naša kuća dovoljno poznata. Naglasili su da o tome dobro vodimo računa u interesu svoje bezbjednosti, a još više u opštem interesu. Na kraju, sada je i Sava bio u našoj kući, pa smo u toliko pre o tome morali voditi računa.

Za to vrijeme Života i Sava su skoro svaki dan, održavali sastanke sa Jusufom Čevrom, Mirom Poparom, Mladenom Vukovićem, Temim Mustafom Turkom, kao i mnogim drugim koji su dolazili, a koje smo, uglavnom, sve poznavali. Iz naše ulice najčešće su dolazili braća Boro i Đole Balać i Boro Radan.

ODLAZAK PRVOG ODREDA BORACA IZ MOSTARA, AVGUSTA 1941. GODINE

U aprilskoj kapitulaciji, kada smo iznosili oružje, municiju i ostalu opremu iz divizijske kasarne na Pašinovcu, nisam ni pomislio da će sve to tako brzo biti upotrebljeno. Vjerovatno to nisu očekivali ni oni stariji i iskusniji, kao Savo Medana, Života i ostali, koji su učestvovali u opasnoj akciji. Već krajem juna, u toku najžešćih ustaških progona, a i terora, Sava i Života su jedan dio tog oružja i opreme iznijeli i, sa Borom i Đolom Balaćem i Borom Zurovcem, obučeni poluvojnički, otišli iz grada. Ne govoreći gdje i zašto idu, opremljeni puškama, šatorskim krilima i mapama, u sumrak su otišli ispod Gostine šume. Vratili su se poslije četiri dana, a izgledali su jadno: pocrnjeli od sunca, ispucalih usana od žeđi, gladni i iscrpljeni. Ni po povratku nisu nam htjeli reći gdje su bili, ali smo, iz poneke riječi iz njihovog razgovora mogli zaključiti da su išli prema Nevesinju, da su naišli na neka sela gdje nisu bili dobro primljeni i odande su se jedva izvukli. I Sava i Života su, inače, po prirodi bili dosta ćutljivi i nama mlađim nerado su povjeravali svoje poslove, sem kada je trebalo da im izvršimo neke zadatke.

Kasnije, sredinom jula, ponovo su Sava, Života i Đole, naoružani ovim oružjem i opremom, nekud otišli, ali su se već sutradan vratili sa ovog puta, bez Đola. Od Živote sam saznao da su Đola uhvatile ustaše. Radilo se o onom poznatom neuspjelom pokušaju izlaska grupe naoružanih Mostaraca na teren. Noću između 16. i 17. avgusta 1941. godine, iz naše kuće je na teren krenula velika grupa drugova i tada je iz skloništa doneseno 16 pušaka i druge opreme. To je, zapravo, trebalo da bude sve od oružja i opreme što je bilo izneseno iz kasarne divizije u vrijeme aprilske kapitulacije, a sada je zatečeno u »skladištu«. Međutim, tom prilikom su Života i Sava odmah utvrdili da nedostaje oružje i da onaj dio koji je izneo Milenko Mitrinović sa grupom nije uopšte donesen, a radilo se o desetak pušaka.

Pošto je ovog puta za ovako brojnu grupu trebalo i dosta opreme koju će nositi, mi smo za njen smještaj iskoristili i napuštenu kuću Sime Lalića, koja se nalazila preko puta naše. Simu su ustaše nekud odvele, a njegovu porodocu ubrzo iselili u Srbiju. Sada je ta kuća bila pusta i mi smo u nju smještali opremu koja je ranije donesena i tu je čuvali. Nju smo par dana prije odlaska grupe počeli donositi, dok je oružje i dalje prikupljano u našoj kući. Stražarili smo Todor i ja naizmjenično. Života nam je skrenuo pažnju na šta treba paziti pri dolasku ljudi, kako ne bi došao neko nepoznat, jer smo one koji su trebali doći mi, uglavnom, sve dobro poznavali. Posebno nam je naređeno da obratimo pažnju na eventualnu patrolu okupatora.
Tokom opremanja i odlaska iz naše kuće ovako velike grupe ljudi, koju smo nazvali Prvi odred, vladala je velika užurbanost, pa i gužva.

Jer, trebalo je primiti tolike ljude koji će otići i one koji su pomogli u donošenju opreme (među kojima je bio i Enver Ćemalović, a mislim i Harno Grebo, koji su se čak i pozdravili sa onima što odlaze), pa primiti i smjestiti sve to što su oni donosili i što će obući i sobom poneti.

S druge strane, i cijela naša porodica se spremala za put, jer je trebalo da po ispraćaju ovog odreda, odmah ujutro krenemo vozom za Srbiju.

Za to smo, pomoću partijske organizacije, već bili dobili propusnicu, koju nam je samo par dana ranije donijela Ljubica Mihić – kako bismo izbjegli iseljavanje po ustaškoj abecedi. Uz to se, radi bezbjednosti izbjegavalo da danju dolaze ljudi i donose stvari i opremu, pa se to najviše činilo u sumrak. Nismo imali nikakvog iskustva za ovaj posao, pa su u toku pripreme i sve do ispraćaja ovog prvog odreda vladali gužva, nervoza i metež. No, sve se dobro završilo, najpre zahvaljujući ljudima koji su bili u grupi.
Poslije 20 časova odred je krenuo. Ljudi su izlazili jedan za drugim, krećući se nečujno uz ulicu prema brdu. Na nogama su imali papuče koje su Života i Gojko Samardžić sašili od čoje, jer su obojica bili krojači.
Na čelu kolone nalazio se Savo Medan, za njim Karlo Batko, pa ostali, ukupno blizu 30 drugova. Sjećam se da su među drugovima koji su tada otišli iz grada bili: Boro Balać, braća Avdalovići – Mladen i Boro, braća Vujovići – Slavko i Branislav, Danilo Miličević, Živko Vuković, Hasan Bubić, Aziz Koluder, Obrad Slijepčević, Gojko Samardžić, Boro Radan, Boro Zurovac, Petar Krajina. Na terenu Nevesinja, u sastav odreda su otišli i Vaso Gnjatić, Luka Knežić, Andrija Stajić, Salko Pezo, Osman Grebo – Osa, Petar Lažetić, Remza Duranović, Nenad Vasić, Neđo Bitanga i Života Neimarević. Zapravo, Života je išao na začelju kolone, jer ih je ispraćao, kontrolišući da li su sve poneli.

Pošao sam za njima da bih ispratio Životu, ali mi on to nije dozvolio, već se pozdravio sa mnom i rekao mi da vodim računa o majci, bratu, sestri i babi sa kojima je trebalo da idem u Srbiju, jer sam sada bio najstarija muška glava u porodici. Rekao mi je da ako mi »zagusti« u Srbiji, da se vratim i nastavim rad za »našu stvar«.

Pri prolazu ispred kuće Laze Radišića, pred kojom su sedele Lazina ćerka Gana i Ljubica Samardžić (sada Dević, živi u Beogradu), Života se obratio Gani i rekao joj da nikome ne kažu šta su vidjele. Kasno u noć iz ovog odreda su se vratili Gojko Samardžić i Mladen Avdalović. Došli su u našu kuću. Gojko je Mladena više nosio nego vodio, jer je, po njegovim rečima, Mladen u putu iznemogao. Malo su se odmorili, dok se Mladen povratio i okrepio, pa smo ga ispratili niz baštu, a Gojko je otišao prema svojoj kući.

ODLAZAK U SRBIJU I KRAĆI BORAVAK U BEOGRADU

Sedamnaestog avgusta 1941. godine naša porodica – baba Cvijeta, majka Anika, brat Todor, sestra Ksenija i ja krenuli smo u Srbiju. Sa nama je pošao i Vaso Maslo, čije ime smo uneli u našu propusnicu umjesto Životinog. Naredba je propisivala da se u Srbiju može ponijeti do 50 kilograma robe po jednoj porodici, da se ostavljene stvari ne smeju davati drugom na čuvanje, i si. Međutim, to je bio samo mamac, jer je najveći dio porodica opljačkan već u Jablanici, a muškarci su odvajani od porodica i odvođeni u logore, ili odmah likvidirani.

Da bi se to izbjeglo, Partija se, kako sam već naveo, pobrinula za našu porodicu i obezbijedila nam propusnicu, pomoću koje je bilo izvjesnije da ćemo proći ustašku klopku. Prije polaska mi smo nešto vrijednijih stvari sklonili kod nekih muslimanskih porodica – Životinu šivaću mašinu kod krojača, Jelina na Luci, pa neke stvari kod porodice Ibre Džeferovića, ali ne mnogo, jer je to bio rizik i za nas, a još veći
za one koji primaju stvari na čuvanje.

Na put smo krenuli bez novaca i s jednom balom robe. Zapravo, u limeno korito za pranje veša natrpali smo nešto najosnovnijih potrepština. Putovali smo preko Višegrada i Užica i nismo imali komplikacija. Poslije dva dana stigli smo u Beograd.

U Beogradu smo se prvo smjestili u hotel, odnosno u hodnik hotela »Solun« na željezničkoj stanici. Zatim smo privremeno smješteni u topovske šupe na Auto-komandi, pod neke nadstrešice. No, kako je bilo
ljeto i toplo, a dali su nam i malo slame, moglo se prenoćiti. Pošto je sa nama bilo nekoliko Jevreja, njih su Nijemci u toku popodneva nekuda odveli.

Čim smo se smjestili, istog popodneva nas je posjetio Natko Balać, pravnik koji je od prije rata živio u Beogradu, inače najstariji brat Balaća iz Mostara i naš komšija iz ulice (poginuo je kod Niša 1943. godine
kao posljedni od četvorice braće Balaća koji su pali u NOP-u. Meni i Vasi je naredio da u sljedeću nedjelju prijepodne dođemo na sastanak u njegovu kancelariju u Glavnoj pošti u Beogradu. Dao nam je broj
sobe i sprat. Znao je da smo skojevci i nije rekao zašto nas zove.

Slijedećeg dana smo našli neku sobicu u ulici Vojislava Ilića, preko puta škole »Vojislav Ilić« i tamo preselili. Kako smo bili bez novaca i bez posla, Vaso i ja smo prodali moj ručni sat.

Uskoro je Vaso otišao za Hercegovinu, zajedno sa Mladenom Balordom – Lobrom (narodni heroj, ubijen 1943. godine na Ovojcima), a ja sam se zaposlio kao kolarski radnik u fabrici leda na Senjaku, nakon
nekoliko dana prethodno provedenih na nekoj građevini, gdje sam radio kao fizički radnik.

Kada sam, u zakazano vrijeme, pošao da obavijestim Natka da je Vaso otputovao, na ulaznim vratima zgrade vidio sam dvostruko obezbjeđenje – dva njemačka folkdžandarma. Stajali su na oba ulaza u poštu.
Poslije izvjesnog vremena, obilaska i posmatranja, odustao sam od ulaska. Neko mi je rekao da je takvo obezbjeđenje, i ja sam se plašio da se možda ne radi o nekoj blokadi, pa sam mogao tako upasti u klopku.
Ipak, poslije nekog vremena, Natko i ja smo se sreli. Izvjestio sam ga o svom pokušaju dolaska na zakazani sastanak i o Vasinom odlasku, te mu rekao da i ja nameravam nazad, u Mostar, čim zaradim malo novaca da ostavim porodici. Rekao sam mu i zašto želim otići – da mi je dosadilo neprestano njemačko »halt« i pretresanje, jer ujutro rano idem na posao, pa me svaki momenat susreću patrole, a uz to ne poznajem dovoljno grad i ljude. Iz razgovora sa njima shvatio sam da je imao namjeru da nas poveže sa pokretom radi odlaska u partizane.

Tada se već čulo da su neki naši Mostarci poginuli u partizanima – Rako Kovačević, krojač, i Mladen Avdalović, uhvaćeni u borbama kod Svilajnca, pa sam se pitao: kad je pre Mladen došao i otišao u partizane, a u Mostar se vratio iz prvog odreda kao iznemogao.

Kada sam došao u Beograd odmah sam se našao sa Milanom Milićevićem kod koga sam učio zanat, a koji je ranije pobjegao iz Mostara od ustaša. Izvjestio sam ga o stanju u Mostaru i njegovoj radnji koju
sam ja, poslije njegovog odlaska, predao ustaškom povjereniku Sulejmanu Baliću (koga su ubili naši pri oslobođenju Mostara), te mu dao zapisnik iz koga se vidjelo šta je sve predato povjereniku. Milan mi je dao nešto novaca za prvo vrijeme dok se ne snađem i svoju adresu da ga potražim. Rekao mi je da želi da budemo u vezi, jer je i on čvrsto riješio da se vrati u Mostar.

Uskoro smo se preselili u Bokeljsku ulicu. Tu me je poslije nekoliko dana Milan pronašao i predložio mi da se zajedno vratimo u Mostar, jer on ima sigurnu pratnju. Početkom oktobra, pošto sam primio platu i ostavio je majci, iskoristio sam Milanov uticaj i vezu, pa sam sa babom Cvijetom i Miloradom Dugonjom (penzioner, živi u Karlovcu) krenuo u Mostar. Putovali smo sa Milanom. Na putu nas Nijemci nisu dirali, jer ih je Milan, izgleda, dobro »podmazao«. On me je, zapravo, smirivao da ne brinem, da nas neće niko ni uznemiravati, kako je zaista, bilo u toku celog puta. Tako smo, početkom oktobra 1941. godine, ponovo stigli u Mostar.

Milan mi je obećao da ću i dalje raditi kod njega u radnji, što se i ostvarilo. Kasnije mi je mnogo pomogla evidencija da radim kod njega, jer me je materijalno pomagao iako nisam radio, pravdao moje odsustvo iz radnje pred policijom i davao mi preporuke za dobijanje propusnica od njemačkih vlasti, organizacije TOT i vazduhoplovstva – kada su mi bile nužne jer ih je organizacija NOR-a zahtijevala.

Izvor: Neimarević Pavle (1986): Hercegovina u NOB br 2, Beograd, str. 197.