Yugoblok podkast o Partizanskom (prevod transkripta)
Podkast o Partizanskom “Visiting Yugoslavia” (epizoda 2): Posjeta drugom simbolu Mostara sa Aidom Murtić i Chrisom Lesliejem, uz muziku Mostarskih Kiša
Podkast na engleskom: Partisan Memorial Cemetery, Mostar ⋆ Yugoblok (26:33 min)
Prevod transkripta razgovora:
PETER KORCHNAK: Dobrodošli u Visiting Yugoslavia, Yugoblok emisiju koja vas vodi na putovanje kroz zemlju koje više nema. Ja sam vaš vodič, Peter Korchnak.
Danas nas put vodi u Mostar, Bosnu i Hercegovinu, u posjetu drugom simbolu ovog grada.
Za dolazak pješice od Starog mosta, simbola osmanske arhitekture iz 16. stoljeća, do Partizanskog spomen-groblja potrebno je otprilike 20-25 minuta.
Pređite most prema zapadu i krenite na desnu obalu Neretve. Skrenite desno na Bulevar, a zatim lijevo kod “betonske ruke”, poznate kao “Tajna ruka”. Ovaj spomenik izgrađen je 1982. godine, a autor Sulejman Đapo posvetio ga je ilegalcima koji su podržavali Titove partizane.
Nastavite dalje, prođite kružni trg Rondo dok ne ugledate ulaz u groblje s lijeve strane. Danas bi trebali postojati putokazi, ali ulaz se lako može previdjeti. Ako stignete do stadiona Bijeli Brijeg, otišli ste predaleko.
Upravo je lokacija groblja, smještenog u hrvatskom dijelu Mostara, dobrim dijelom odigrala ulogu u njegovoj turbulentnoj historiji.
Na početku rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, lokalni Bošnjaci (bosanski muslimani) i Hrvati borili su se protiv bosanskih Srba, čije su snage zajedno s Jugoslovenskom narodnom armijom opsjedale grad. Kada su Srbi potisnuti, a mostarski Srbi protjerani, nekadašnji saveznici okrenuli su se jedni protiv drugih i ratovali još dvije godine. Tokom ovog perioda, hrvatske snage uništile su Stari most.
Tokom rata i nakon njegovog završetka, zapadna obala Neretve postala je područje dominacije Hrvata, dok su se Bošnjaci naselili ili preselili istočno od Bulevara, na lijevu obalu rijeke.
Mostar se danas stereotipno opisuje kao podijeljen grad: “katolički hrvatski zapad” i “muslimanski bošnjački istok”, što grad praktično dijeli na geografske i demografske polovice.
Tokom Drugog svjetskog rata, Mostar je, kao i veći dio Bosne i Hercegovine, bio dio Nezavisne Države Hrvatske, marionetske države nacističke Njemačke. Grad su okupirale i terorizirale njemačke, talijanske i hrvatske ustaške milicije. Lokalno stanovništvo ustalo je protiv okupacije, a Mostar je postao regionalno središte otpora pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije.
Hor Mostarske kiše, aktivan od 1973. do 1992. godine, pjevao je pjesmu o Adili Fejić, Mostarki čija su četiri sina i jedna kćerka poginuli u Narodnooslobodilačkoj borbi.
Krajem 1950-ih u Jugoslaviji se osjetila potreba da se poginulim partizanima Mostara oda počast na dostojanstveniji način.
Poznati arhitekt i skulptor Bogdan Bogdanović angažovan je da izgradi kompleks spomen-groblja u naselju Bijeli Brijeg.
Samo nekoliko koraka nakon ulaza u groblje jasno je da ovo nije obično groblje.
Samo nekoliko koraka nakon ulaza u groblje jasno je da ovo nije obično groblje.
„Uvek mi je bilo jasno da bi svaki pokušaj da se prikaže užas fašizma bio smešan, jadan i beskoristan, pa sam radije odabrao metafizičko rješenje,“ kasnije je izjavio Bogdanović. „Zapravo nisam želio graditi spomenike jer verujem da je društvo bez spomenika sretnije.“
U svom radu, Bogdanović je bio inspiriran drevnim bliskoistočnim, minojskim i etrurskim lokalitetima. Njegovo djelo često dočarava antiku i vječnost. I upravo je to učinio ovdje u Mostaru. Stvorio je simboličnu, minijaturnu repliku samog grada, akro-nekropolu, grad Mrtvih, “grad poslije života”, koji gleda na Grad živih, odražava ga i osvrće se na njega.
Spomenik izbjegava prepoznatljivu etničku, religijsku, socijalističku ili militarističku simboliku u korist univerzalnih kosmoloških simbola. Skulpture i reljefi predstavljaju sunce, mjesec, planete i stvarne i imaginarne zvjezdane konstelacije.
Njegovo djelo često dočarava antiku i vječnost. I upravo je to učinio ovdje u Mostaru…Spomenik izbjegava prepoznatljivu etničku, religijsku, socijalističku ili militarističku simboliku u korist univerzalnih kosmoloških simbola. Skulpture i reljefi predstavljaju sunce, mjesec, planete i stvarne i imaginarne zvjezdane konstelacije.
“Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.,” prisjetio se Bogdanović. Nekropola je “predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika,” jer “mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova.”
Urezana u stranu brda Biskupova Glavica, Partizanska nekropola nudila je poginulim borcima i njihovim posjetiocima širok pogled na grad.
Ostaci mostarskih kuća uništenih tokom Drugog svjetskog rata ugrađeni su u obliku 12.000 kamenih ploča; Bogdanović je smatrao da je krečnjak dijete sunca i mjeseca; od 87.000 oblutaka iz rijeke Neretve oblikovane su staze.
Kada ulazite u kompleks, dvije vijugave staze vode vas iz podnožja zatvorene niše kuda je nekada tekla voda preko valovitih pregrada (“Vodene orgulje”, prim.pr.).
Serpentine lijevo vode do zidanog dijela čiji popločani hodnici podsjećaju na stare gradske ulice. Odatle se kroz arke izlazi na pet terasa prekrivenih grobovima. 700 nadgrobnih ploča u apstraktnim oblicima nose jedine natpise na spomeniku: imena poginulih boraca zajedno s njihovim mjestom i datumom rođenja i smrti. Ovdje su također svi Fejići iz pjesme pokopani. Imena mrtvih su svih etničkih pripadnosti, nijedno nije označeno na bilo koji način. Oblik spomenika navodi da vidite ono što želite: neki vide presječeno deblo drveta, drugi cvijet, a treći pak pticu.
Put desno otvara se prema ceremonijalnom platou na kojem se nalazi šest postamenata, po jedan za svaku jugoslovensku republiku, na kojima se polažu vijenci tokom komemorativnih ceremonija.
Na najvišoj terasi smještena je okrugla fontana urezanih strana nalik bunaru (“Zupčanik” prim.pr.) i nalazi se ispod dugačkog zida ukrašenog raznim uklesanim motivima. Najveći od njih je kosmološki sunčani sat, koji je Bogdanović vidio kao portal koji povezuje, upravo na ovom spomeniku, svjetove živih i mrtvih.
Ovdje je voda tekla niz središnji žlijeb, koji predstavlja rijeku Neretvu, u bazen na dnu spomenika. Motiv vode je svuda prisutan u kompleksu.
Spomenik je građen pet godina. Predsjednik Josip Broz Tito posjetio ga je 1969. godine, nazvavši ga “veličanstvenim spomenikom” i “remek-djelom naše arhitekture [i] naših umjetnika.”*
Mostarsko Partizansko spomen-groblje ostaje jedan od najvećih spomenika, svakako jedan od najvećih grobalja, posvećenih Narodnooslobodilačkom ratu u bivšoj Jugoslaviji. To je skulptura, to je arhitektura, to je land art.
Sam Bogdanović nazvao ga je Malim Mostarom. Kasnije je Bogdanović imenovan počasnim građaninom stvarnog Mostara.
PETER KORCHNAK: U vrijeme Jugoslavije, spomenik je bio popularno odredište za školske ekskurzije i izlete sa posla. Ovdje su se održavale velike komemorativne ceremonije.
Lokalni stanovnici svakodnevno su posjećivali kompleks, nazvan od milja Partiza. Koristili su ga kao park, mjesto za piknik, igru i šetalište. Bio je to živahan prostor, kao što su mnogi jugoslovenski spomenici i zamišljeni, prenoseći poruku: „Oni su poginuli da bismo mi mogli živjeti.”
AIDA MURTIĆ: Neki ga se sjećaju iz djetinjstva. Neki i dalje idu tamo i vode svoju djecu. Nekima se čak i ne sviđa. Ne sviđa im se ideologija koja ga je izgradila, ali im se sviđa njegova materijalnost i često govore o ljepoti spomenika. Neki su se detaljno osvrnuli na teksture spomenika.
PETER KORCHNAK: Aida Murtić je iz Sarajeva. Ona je arhitektica i istoričarka arhitekture, kao i aktivistkinja koja je učestvovala u brojnim projektima obnove arhitektonskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini.
Njeno angažovanje na Partizanskom spomen-groblju započelo je prije više od deset godina, kada se udružila s grupom ljudi iz Mostara i drugih mjesta zainteresovanih za život ovog spomenika. Zajedno su krenuli pričati priče ljudi koji su bili izostavljeni iz zvaničnog narativa o spomeniku. Taj projekt kulminirao je 2017. godine dvojezičnom fotomonografijom Mostarska Hurqualya: Nezaboravljeni grad , koja je dostupna besplatno na internetskoj stranici projekta.
AIDA MURTIĆ: Najzanimljiviji dijelovi knjige zapravo su bili oni nepredvidivi detalji koje su ljudi dijelili s nama. Tako je jedna osoba ispričala kako je naučila plivati u malom bazenu koji je dio spomenika (morali smo dodatno provjeriti tu informaciju). U detalje je opisala kako su se kao djeca krišom uvlačili, da ih drugi ne vide, i slično, i tamo plivali jer je veličinom savršeno odgovaralo djetetu određenog uzrasta da nauči plivati.
Pitali smo se kako je moguće da si kao dijete bio tako slobodan da radiš takve stvari. Zatim smo saznali da su takođe krali trešnje iz vrtova pored spomenika ili da su dolazile porodice koje bi tamo provodile cijele dane organizujući piknike s užinama i sokovima, igrajući se dok bi im roditelji pričali priče.
PETER KORCHNAK: Jedna žena je rekla Bogdanoviću da je začeta na nekropoli. Za Bogdanovića, koji je vjerovao da je život jači od smrti, to je bilo nešto “najljepše što se tamo moglo dogoditi.”
AIDA MURTIĆ: Ono što smo naučili jest da je spomenik bio produžetak grada. Zaista je bio dio grada i njegovo proširenje, njegova prostor za boravak, i formalno i neformalno mjesto—mjesto za, naravno, komemorativne aktivnosti, koje su se održavale na određene datume važne za državu i grad, ali tokom ostatka godine ljudi su prostor zaista slobodno koristili, možda na način na koji bi to Bogdanović volio vidjeti.
Prostor spomenika zaista ih je pozivao na improvizaciju i igru.
Ono što smo naučili jest da je spomenik bio produžetak grada…Prostor spomenika zaista (…) je pozivao na improvizaciju i igru.
PETER KORCHNAK: Kako se rat u Bosni približavao Mostaru, Murtić i drugi pišu drugdje, spomenik je postao mjesto protesta, „jedan od posljednjih kolektivnih napora građana Mostara da otvoreno vide Spomenik kao sidro javnog života uoči nadolazećeg rata.”
Spomenik je miniran, a nakon rata bio je i zapušten i postao mjesto sukoba sjećanja.
„A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja,” napisao je Bogdanović 1997. godine, „to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima”. Spomenik je nastavio da odražava grad, ali ovog puta u raspadanju.
AIDA MURTIĆ: Tako smo ušli u eru kada je memorijal postao zabranjena zona za obične ljude koji više nisu mogli zamisliti da njihova djeca provode vrijeme tamo. Porodice su, naravno, odustale od ideje da tamo provode vrijeme jer je spomenik bio zapušten i već je počeo dobivati užasnu reputaciju.
Zatim smo ušli u period kada su mlađe generacije iz Mostara i okolice počele istraživati prostor, provodeći vrijeme u aktivnostima za koje nisu imali slobodu u gradu. Ljudi su se, naravno, okupljali tamo da bi uzimali drogu ili radili druge ilegalne ili neformalne stvari, kako god to želimo nazvati.
PETER KORCHNAK: Smeće, razbijeno staklo, odbačene igle i iskorišteni kondomi pretvorili su mjesto u deponiju obraslu korovom.
Smeće, razbijeno staklo, odbačene igle i iskorišteni kondomi pretvorili su mjesto u deponiju obraslu korovom.
Spomenik je više puta vandalizovan, s grafitima koji veličaju naciste ili NDH ili vrijeđaju Tita. Jednom prilikom, na ulazu su zapaljene gume.
U međuvremenu, Spomen-groblje je dodano na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a izvedene su i dvije obnove.
Nakon obnove 2010. godine, lokalni veterani i antifašističke grupe nastavili su održavati komemoracije, one najvažnije povodom Dana oslobođenja Mostara, 14. februara. Na videosnimcima dostupnim na internetu vidi se da su te komemoracije i dalje dobro posjećene, iako su neke bile ometene od strane mladih koji su bacali kamenje. Istovremeno, Katolička crkva zahtijeva odštetu za zemlju na kojoj je spomenik izgrađen, a koju su jugoslovenski komunisti eksproprisali od njih.
Murtić je počela raditi na memorijalu sredinom 2010-ih.
AIDA MURTIĆ: U to vrijeme memorijal je bio u jako lošem fizičkom stanju. Ali, istovremeno, imao je svoju magiju, znate. Na neki način smo bili očarani njegovom fizičkom stvarnošću, prostorom i svime time.
Pitali smo se, kako je moguće da drugi ljudi ne vide ono što mi vidimo? Kako je moguće da ih ne zanima ovo mjesto? Zašto šute o svemu tome?
Postojale su dvije dominantne priče. Jedna je bila priča o “nostalgičnim jugokomunističkim lunaticima” koji tamo odlaze. To su ljudi koji su odmah odbacivani, jer ih narativ nostalgije isključuje iz racionalnosti našeg doba.
PETER KORCHNAK: Druga priča uključivala je—
AIDA MURTIĆ: — “Jugoslaviju kao totalitarnu državu u kojoj su svi patili, a život bio grozan”. Naravno, preuveličavam dok ovo govorim.
Pitali smo se, šta je između? Kako možemo rasvijetliti svakodnevni život socijalističke Jugoslavije, prije svega? I kako možemo bolje razumjeti odnose između grada i spomenika, koji nisu tako jednostavni.
Željeli smo jednostavno vidjeti koliko različitih oblika angažmana s memorijalom postoji, stvari koje nisu spomenute u novinama.
PETER KORCHNAK: Kako Murtić i drugi kažu u svom radu, „Memorijal, sposoban da upije više perspektiva, u dijalogu je s današnjim zajednicama korisnika, pomažući im da artikuliraju sadašnjost i otključaju vizije za budućnost.”
AIDA MURTIĆ: Upoznali smo toliko nevjerovatnih ljudi koji su bili spremni ispričati svoje priče i reći: „Ne, nismo ludi što se sjećamo života iz tog perioda”; „Ne, nismo ludi, živjeli smo lijep život”; „Voljeli smo to mjesto, naša djeca su tamo odrasla, naš grad i memorijal bili su toliko povezani da je to bilo kao naša dnevna soba.”
PETER KORCHNAK: „Iako trpi štetu, zanemarivanje i vandalizam, Partizansko spomen-groblje ostalo je… izvor inspiracije za mnoge građane koji ga koriste kao sredstvo za istraživanje, dekonstruisanje i pregovaranje o društvenom statusu quo,” pišu Murtić i njeni saradnici. „Umjetnici su tokom godina reflektirali na memorijal i intervenirali u njega muralima, instalacijama i performansima. Iako su ti umjetnički radovi bili prolazni, ukazivali su na želju da se mjesto vrati u maštu i upotrebu Mostara.”
„Kako je spomenik postao simbol ugasle države i mjesto ‘skladištenja napuštenih ideja’, te time neželjeno nasljeđe i poprište sukoba, ovi lokalni stanovnici pokušavaju vratiti [Partizansko spomen-groblje] u život. Te inicijative odozdo stvaraju, čak i u svom konačno beznačajnom i prolaznom obliku, ‘džepove’ ‘prostora za disanje’ s potencijalom da donesu nove društvene imaginarije. Partiza nastavlja svoj život nakon života.”
Veliko čišćenje 2018. godine privuklo je značajnu pažnju medija. Memorijal je ponovo „otvoren” na Dan pobjede i Dan Evrope, 9. maja, ceremonijom kojoj su prisustvovali državni i zvaničnici Evropske unije.
Prilikom posjete godinu i po dana kasnije, u novembru 2019. godine, vidio sam nekoliko buketa cvijeća sa nedavne komemoracije Dana državnosti koji su venuli na tlu memorijalnog platoa.
Grupa tinejdžera okupljala se oko donjeg bazena, više obraćajući pažnju na svoje cigarete, flaše i fudbal nego na usamljenog posjetioca. Nije bilo grafita, ali mjesto je izgledalo minimalno održavano i nije bilo zgoreg da se uredi i očisti. Fontana je bila puna smeća, a nekoliko spomen-ploča bilo je slomljeno.
Iako vandalski činovi, koji nikad nisu rezultirali hapšenjem počinilaca ili osudama, ostavljaju vidljive tragove, neki degradaciju i zapostavljenost ovog groblja smatraju političkom strategijom vladajuće desničarske stranke. Čini se da je indiferentnost kao cilj dugoročno efikasnija od uništavanja, koje samo skreće pažnju na lokalitet.
… indiferentnost kao cilj (je) dugoročno efikasnija od uništavanja koje samo skreće pažnju na lokalitet …
Noći 14. juna 2022. godine, svih 700 spomen-ploča je razbijeno od strane nepoznatih napadača. Istoričar Dragan Markovina je rekao da spomenik nije bio uništavan ovako temeljito ni za vrijeme posljednjeg rata.
Uništenje je bilo temeljno i zaista razorno. Čak i prateći vijesti sa distance, ovdje u SAD-u, bio sam prilično uznemiren.
Ali—
AIDA MURTIĆ: To je zaista mobiliziralo toliku količinu grupne energije i toliku količinu solidarnosti u jednom periodu da stvarno vjerujem da će iz toga izaći nešto nevjerovatno. Bilo je divno čuti i vidjeti koliko ovaj spomenik znači, ne samo ljudima iz Mostara, Bosne, već i iz cijele bivše Jugoslavije i svijeta.
Sve su to simboličke akcije, mada naravno, znamo da je situacija mnogo komplikovanija, te da ova solidarnost ili dobra energija ne mogu riješiti problem.
Ono što je proizašlo iz toga, a što želim istaći, je nominacija za listu Europa Nostra ugroženih spomenika.
To je bila neka vrsta podizanja značaja ovog spomenika. Svi su u tom trenutku, više-manje bili svjesni da individualne aktivnosti možda više nisu dovoljne. Trebali smo više glasova da govore u ime spomenika na različitim mjestima i različitim publikama.
PETER KORCHNAK: U međuvremenu, gotovo ništa se ne dešava na službenom nivou. Možda je plan da pažnja ponovo nestane. Ili nema novca. Ili ili ili.
Murtić zvuči optimistično.
AIDA MURTIĆ: Ponekad sam zaista iznenađena što se takve nevjerovatne stvari pojavljuju ni iz čega, iz te mizerije i problema, a sve to izvire, različite iskre energije, inicijative, i redovno me podsjeti da ovaj spomenik ima toliko svojih “života poslije smrti”, i to je možda najvažnije, što bez obzira šta se radi u vezi s njim, on stalno motiviše nove grupe ljudi. Stalno izaziva angažman od novih grupa ljudi. Uvijek postoje građani, posjetioci, istraživači, umjetnici, koji razmišljaju na nove načine o ovom spomeniku. Tako da mislim da je on i dalje vrlo prisutan u umovima ljudi, bez obzira na njegovo fizičko stanje.
bez obzira šta se radi u vezi s (Partizanskim), on stalno motiviše nove grupe ljudi. Stalno izaziva angažman … Uvijek postoje građani, posjetioci, istraživači, umjetnici, koji razmišljaju na nove načine o ovom spomeniku.
Također mi je drago što, iako je u tako lošem stanju, ljude i dalje inspiriše. Mostarce, ali i ljude iz različitih krajeva svijeta—vas također.
PETER KORCHNAK: I Chris Leslie, dokumentarni fotograf i snimatelj iz Glazgova, Škotska. Prvi put je posjetio Partizansko spomen-groblje u Mostaru prije tri godine, svrativši iz Sarajeva, gdje je imao izložbu—i bio je potpuno očaran njime.
CHRIS LESLIE: Nema ničega sličnog ovom bilo gdje na svijetu. I kao fotografu, znate, vrlo, vrlo ga je lako fotografisati, ako želite, jer je tako zapanjujuće i tako predivno.
I pomislio sam, kakvo fantastično mjesto. Zar ne bi bilo sjajno napraviti dokumentarac koji slavi njegov jedinstveni dizajn, itd.
PETER KORCHNAK: Uništenje spomen-ploča kataliziralo je dokumentarni projekat.
CHRIS LESLIE: Postalo je priča.
Prava svrha ovog dokumentarca je da ponovo usmjeri pažnju na hitnost očuvanja kulturnih i arhitektonskih blaga Bosne i Hercegovine, rekao bih, njenih najistaknutijih kulturnih blaga.
PETER KORCHNAK: Snimanje je završeno u ljeto 2024. godine.
CHRIS LESLIE: Glavni protagonista, na mnogo načina, jeste samo groblje. Jedan od ciljeva dokumentarca je ispričati priču o njegovom dizajnu, konceptu, te o Bogdanu Bogdanoviću i njegovom radu.
Znate, postoji mala zajednica ljudi koja se trudi da ovom mjestu pruži pažnju i zaštitu koju zaslužuje.
Ali očigledno, s ovim mjestom je povezan veliki konflikt. Sada se nalazi na, da tako kažem, “pogrešnoj strani grada.”
I ono što je ključno kod ovog mjesta jeste činjenica da je to groblje. Jer, polovina ljudi s kojima sam razgovarao ne vjeruje da je iko tu ikada bio sahranjen. Druga polovina se sjeća kako su prenosili svoje bližnje da ih tu sahrane, i za njih je to vrlo sirovo, emotivno i bolno iskustvo, vidjeti kako je groblje uništeno. Da je zaboravljeno. Mislim da je zaboravljeno u politici i u načinu na koji stvari funkcionišu u Mostaru.
… ono što je ključno kod ovog mjesta jeste činjenica da je to groblje. Jer, polovina ljudi s kojima sam razgovarao ne vjeruje da je iko tu ikada bio sahranjen…
PETER KORCHNAK: Iz vlastitog rada na projektu Remembering Yugoslavia znam da je ponekad potrebno da stranac, neko ko nema direktan interes, ne samo ponudi drugačiju perspektivu, već i uzdigne diskurs iznad etnonacionalnih, emocionalno nabijenih sukoba. Ako ne zauzimate stranu, vaša priča može biti shvaćena ozbiljnije.
CHRIS LESLIE: Mnogo me ljudi pita: “Zašto ti pričaš ovu priču? Ti si momak iz Glazgova.” Ovo je vrlo napeta i na određene načine teška priča. Moram obratiti pažnju na to kako je pričam. A ja ovo mjesto gledam kao neko sa strane.
Mislim da je vrlo teško za ljude iz te regije, posebno iz Mostara, da ispričaju tu priču jer morate biti na nečijoj strani. Ili ste za očuvanje tog lokaliteta, ili ste protiv njega, ili ste previše zauzeti vlastitim životom da biste našli vremena da razmišljate o tome, jer u Bosni danas postoje mnoga druga važna pitanja.
Postoji nešto u tome što ste autsajder. Mislim da postoji prednost kada možete sagledati nešto iz drugačijeg ugla, bez – ne bih rekao emocionalne povezanosti, ali svakako bez toga da ste iz Mostara.
Ali na kraju svega, to je i dalje groblje ljudi koji su poginuli braneći taj grad. I na to se stalno vraćam.
… ali na kraju svega, to je i dalje groblje ljudi koji su poginuli braneći taj grad.
PETER KORCHNAK: U dokumentarcu Leslie razgovara s ekspertima iz oblasti zaštite kulturne baštine, kao i lokalnim ljudima koji imaju rodbinu sahranjenu na ovom mjestu. Kao i u samom spomeniku, postoji i arhitektonska i istorijska dimenzija, ali i lična, emotivna i ljudska dimenzija.
CHRIS LESLIE: Ne želim praviti dokumentarac koji je samo o ratu, konfliktu i podjelama. I na mnogo načina, Partizansko spomen-groblje je isprepleteno s tim temama. Ali pokušavam ga vratiti na originalnu viziju Bogdana Bogdanovića – mjesto sjećanja, grad mrtvih koji gleda u grad živih. To je predivno mjesto, i mjesto za sve narode Jugoslavije, nije posvećeno samo jednoj etničkoj grupi. To je dio istorije, dio njihove istorije, dio istorije grada.
CHRIS LESLIE: Postoji prava opasnost da bi to mjesto moglo na kraju potpuno nestati.
PETER KORCHNAK: Postoji impuls u turizmu koji potiče ljude da posjete mjesta prije nego što nestanu, budu uništena ili prođu kroz neku duboku transformaciju. Iako se trudim izbjeći takav pristup u ovoj emisiji, moram reći da, ako posjetite Mostar, svakako skrenite s utabanih staza i posjetite Partizansko spomen-groblje. Ako želite razumjeti Jugoslaviju, a posebno ono što je uslijedilo, malo mjesta nudi bolji prikaz, bolju priču ili lekciju od ovog.
Postoji još jedan razlog za posjetu. Pažnja i interesovanje stranih posjetitelja za spomenike iz doba Jugoslavije potaknuli su pažnju i interes na domaćem terenu širom bivše Jugoslavije. Smatram da što više ljudi posjeti Partizansko spomen-groblje, veća je šansa da će i Mostarci obratiti pažnju na njega, te da će se dogoditi nešto pozitivno u smislu očuvanja ili obnove.
… što više ljudi posjeti Partizansko spomen-groblje, veća je šansa da će i Mostarci obratiti pažnju na njega, te da će se dogoditi nešto pozitivno u smislu očuvanja ili obnove.
Dakle, sretan put i vidimo se u Jugoslaviji!
PETER KORCHNAK: To je sve za ovu epizodu Visiting Yugoslavia. Hvala što ste putovali s nama.
Sva mišljenja gostiju izražena su isključivo njihova vlastita; osim ako nije drugačije navedeno, ne izražavaju, ne odražavaju niti predstavljaju stavove ili mišljenja trećih strana, uključujući mene samog.
Dodatne informacije, izvore, poveznice, fotografije i transkript ove epizode možete pronaći na Yugoblok.com/Podcasts.
Arhivski snimci i muzika ustupljeni su od raznih organizacija iz doba Jugoslavije, a pjesma “Mostarska mati” ljubaznošću Mostarskih kiša, korištena u skladu s doktrinom o poštenoj upotrebi.
Ja sam Peter Korchňak.
Prevod partizansko info. Stavovi izneseni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove našeg sajta.
Povezani članci: