Sjećanja: Angelini ratni drugovi (II dio)
Iz stare štampe: Partizanska bolničarka Angelina Draganić (Lambić) iz Konjica kazuje sjećanja na svoje poginule ratne drugarice i drugove: Salko Pezo, Fatima Ševa, Mina Haćam, Raca Gnjatić-Ivanišević, Sofija Onešćuk (1985.).
MOJI RATNI DRUGOVI
Druga Salku Pezu upoznala sam 1941. godine, praktično, od njegovog dolaska u Konjički partizanski bataljon. Komunista besprijekoran, ubjedljiv, prijatan, blizak, a istovremeno vojnički autoritativan. Njemu se nije moglo odbiti naređenje. Ne zato što ga je izricao vojnički otresito, decidno, već zato što je zvučalo ljudski, što je u sebi sadržavalo ubjedljivu potrebu za izvršenjem. Takav je bio od prvih dana dolaska u Bataljon, takvog ga pamtim i sa Sutjeske, gdje je u Mostarskom bataljonu bio komesar čete. Ostavljao je svojim riječima dubok utisak na one koji su ga slušali. I moralo mu se vjerovati. Tolika snaga riječi! Sjećam se kako nam je govorio:
“Borba je teška, trajaće dugo, ali treba izdržati. Mi ćemo pobijediti! Mnogi od nas neće dočekati pobjedu, ali ako je mi ne doživimo, mlađe generacije će uživati plodove revolucije.”
Sjećam se kobnog 13. jula 1943. godine. Sutjeska. Bataljon se našao blizu linije proboja, neposredno kod mjesta na kojem je poginuo Sava Kovačević. Vrilo je kao u paklu, sijevalo sa svih strana. Neprijatelj, koji je dobro osjećao kako gubi svoje pozicije, kako mu partizani probijaju obruč koji je, tako reći, do jučer krvnički držao, okomio se na nas sa svih strana.
Odjedanput u tom paklu vidim druga Salku. Pogođen je. Potrčala sam i vidim da je rana teška. Više se ne sjećam kako je u tom trenutku izgledao, jedino sam mu vidjela pogled koji mi se duboko urezao u pamćenje. Teška rana je jako krvavila – bio je pogođen u grudni koš. Pogled je upirao u mene, čekao pomoć, ali htio je i sam da mi pomogne. Čak je u jednom trenutku učinio pokret kojim je htio da mi pomogne pri pomicanju njegove nepomične ruke. Govorio je poluglasno: “Dobro je, Angela, dobro je!” Ponovio je to još nekoliko puta, a onda se njegov glas, pun optimizma, pretvorio u šapat…
Vijest o njegovoj smrti s tugom je primljena u Bataljonu, s nevjericom koja ljudima nije dala da izgovore riječi “poginuo je”. Od borca do borca izgovaralo se Salkino ime. Riječi o smrti su odisale nevjericom, željom da to ne bude istina…
HRABRA BOLNIČARKA FATIMA
Ne znam koliko je godina mogla imati drugarica Fatima Tima Ševina, ali se dobro sjećam kako je likom, pa i stasom, izgledala kao nedužno dijete. Mislim, ni punih osamnaest. Ali, tako nedužno djelovala je samo na prvi pogled. Jer, kad bi se prihvatila posla, bila bi drugi čovjek – prosto neprepoznatljiva. Energična na svakom zadatku, dobra, vrijedna, nježna i pažljiva prema ranjenicima, ozbiljna. Prilikom prihvatanja svakog novog zadatka u njoj bi ono djetinjstvo nestajalo negdje u dubini očiju, a zamijenio bi ga ozbiljan, gotovo vojnički odnos prema obavezi.
Sjećam se kako je ranjenike voljela kao svoje najbliže. Ta ljubav ih je i sudbinski vezala. Ostala je s bataljonskom bolnicom u Grušći 1944. godine i, štiteći ih do posljednjeg daha, poginula od zločinačke četničke kame.
DRUGARICA MINA
Početkom zime 1942. godine u naš bataljon stigla je drugarica Mina Acan* iz Mostara. Sjećam se tog dolaska kao da se jučer zbio. Stigla je naočita Mostarka i donijela sa sobom dosta divne garderobe. Ne zna se šta je ljepše i vrednije, a sve je podijelila za samo dva dana. Ja, čobanica, prvi put sam vidjela tako lijepu odjeću, koju je meni poklonila.
Mina je djelovala nježno, ali taj prvi utisak je varao. Ona je bila hrabra, izdržljiva do neshvatljivosti. Bila je spremna da svakog trenutka odmijeni, da prihvati i tuđi posao.
Prošla je s Bataljonom sve do Sutjeske gdje je, štiteći ranjenike, vječno ostala. Svjedoci tog kobnog događaja kažu da je hrabro poginula.
* Misli se na Eminu Minu Haćam.
Fotografije ratnih bolničarki: iz brošure “Partizanski spomenik u Mostaru”. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018).
RACINA PJESMA
S prvim mostarskim komunistima i skojevcima stigla je i Raca Ivanišević već 1941. godine. Lijepa i vesela. I ona je bila bolničarka, ali je znala raditi i u kuhinji, i još teže, muške poslove. Znala je prelijepo pjevati, a ranjenici su to od nje često tražili. Vesela, kakva je, inače, bila, nikada nije odbijala. Zapjevala bi, glas bi joj se kao melem prosuo po bolničkoj sobi, a ranjenici bi živnuli. Bilo bi im lakše od Racine pjesme.
Prošla je s Bataljonom mnoge bitke. Stigla je i do Sutjeske, i kada se, iznurena i iscrpljena, spremala, na kratko, do svog rodnog Mostara, nije mogla izbjeći zločinačku ruku. Sjećam se našeg rastanka. Imala je na sebi pantalone, a ja suknju. I reče mi:
– Angela, daj mi suknju, biću manje upadljiva, lakše ću u njoj u Mostar. Dala sam joj suknju, ali na žalost, nije pomoglo. Uhvaćena je u svom rodnom Mostaru, zatvorena i mučena. Nije odala nijednog druga niti drugaricu. Umrla je mučeničkom smrću.
Fotografija: iz knjige publiciste Mensura Seferovića. Racina pogibija je poslužila kao inspiracija za naslovnicu jedne od njegovih knjiga.
Među mojim ratnim drugaricama koje, na žalost, nisu dočekale slobodu jeste i Sofija Sofka Onešćuk. Sjećam je se kao nježne bolničarke, pune pažnje, brižnosti za ranjene i bolesne. I ona je ostala vječno s ranjenicima u Grušći, 1944. godine. Četnici su je ubili zajedno sa ranjenim drugovima.
Izvor: list “Sloboda”, 11.2.1985., pripremila S.M. Digitalni arhiv B. Vučine. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018).
Povezani članci: