Odrastanje u Drugom svjetskom ratu: Radmilo Braca Andrić (video)
Za potrebe američkog muzeja Holokausta, nekadašnji gradonačelnik Mostara Radmilo Braca Andrić priča o odrastanju pod okupacijom, ubistvu oca i progonu u logor Caprag, te sjećanju na pale borce – drugove iz djetinjstva.
Izvor: United States Holocaust Memorial Museum, Oral history interview with Radmilo Andrić, Accession Number: 2007.504.2.28 | RG Number: RG-50.586.0028.
Izdvajamo:
O prvim mjesecima okupacije i progonima:
“Godina 1941, je bila godina strašnih događaja, ubistava, bratoubilačkog rata u kome su uglavnom stradali Srbi, Jevreji i Romi. Ja mogu, ako hoćete, da iznesem i sasvim konkretne podatke. Mostar je prije rata imao negdje oko 20,000 stanovnika. Od čega je 1941. prema popisu živjelo oko 7,5 do 8,000 Srba. Zahvaljujući toj genocidnoj politici, ubistvima, progonima, u Mostaru je u septembru 1941. godine ostalo svega 850 građana srpske ili, kako su oni to rekli, grčkoistočne vjeroispovjesti (jer su negirali srpsku naciju ustaše), ali uglavnom to su ljudi iz mješovitih brakova. I na taj način su ostali u ovome gradu. Znači da je ovdje u punom smislu riječi izvršen genocid. Čak štaviše, ja sam otjeran u logor, i moja porodica, poslije ubistva moga oca. Javno je oglašeno po gradu da se svi Srbi čije prezime počine sa slovom A, B i C moraju predati ustašama odnosno doći na željezničku stanicu da bi bili otpremljeni u Srbiju, što je bila prevara, u stvari mi smo otjerani u logor.”
“Nisam bio očevidac samog odvođenja, ali sam bio očevidac kada su došli po mog oca. Naša kuća je bila, u stvari, jedna stara kuća koja je u prvom dijelu imala avliju a pozadi je bila bašča. Kad sam ja vidio da ulaze ustaše sa policijom, ja sam rekao ocu da bježi. (…) Meni je bilo tada 15-16 godina. On je rekao, ja neću da bježim jer nisam ništa učinio. Ja sam ipak pobjegao skočivši sa drugog sprata u bašču i zahvaljujući nekim komšijama privremeno se sakrio kod njih, međutim kad sam se naveče vratio kući, zatekao sam majku, sestre i braću jer je otac bio ubijen.’’
“Na intervenciju italijanske okupacione vlasti taj program je zaustavljen. Jer činjenica je da su ustaše učinile strašne zločine na području Hercegovine. Najveći dio tog srpskog stanovništa koji nije bio ubijen, odmetnuo se u šumu, uzeo oružje. Nisu to još bili u pravom smisli riječi partizani, to su bili u stvari ljudi koji su spašavali život. Među njima je bilo i komunista koji su vodili tu akciju, ali najveći broj ljudi nisu bili komunisti niti su bili idejno svjesni, već su to bili ljudi koji su spašavali svoju glavu.”
“Početak zločina konkretno u Mostaru počeo je negdje 24. ili 25. juna. Jer se pronijela vijest da će Srbi dići ustanak u Hercegovini 28. juna na Vidovdan, jer Srbi slave Vidovdan. Nije to praznik neke pobjede nego poraza na Kosovu i hapšenja su već počela kad su ustaše došle 24 ili 25. i prvo su pokupili ugledne građane Mostara. To su bili sveštenici, bogatiji ljudi, trgovci, činovnici, ljekari i oni su odvedeni. Jedno vrijeme je nastalo zatišje, međutim ponovo je došla ovdje jedna ustaška jedinica koja je počela da vrši masovno hapšenje preostalih Srba.”
O drugu iz djetinjstva Dragi Palavestri:
“Ima spomenik gdje je on obješen sa još jednim zarobljenim partizanom, Alijom Rizikalom. Tako da su Nijemci već počeli da vrše progone hapšenja i ofanzivne akcije protiv partizana… Ja nisam bio prisutan streljanjma i ubijanjima tih mojih drugova, ali mi je konkretno pričala jedna žena koja je stanovala, inače bila poslužitelj odnosno pomoćni radnik u školi na Musali, i u zoru kada su vješali obojicu, ona je bila već ustala, bila je na prozoru, i čula je navodno čitanje te presude da su njih dvojica osuđeni na smrt i da su oni pred vješalima… Taj, recimo, Drago Palavestra, ona je pričala, da ga je taj njemački oficir, banatski Nijemac, pitao za posljednju želju. On je rekao da bi njegova želja bila da isto tako od Mostara do Berlina budu vješala na kojima će visiti njemački oficir i vojnici. I umro je kličući Titu i Staljinu. Mogu joj kazati ime i prezime, Lucija Janka… “
“Pošto je to moj komšija i drug, neposredno smo stanovali, možda na 20 metara od mene je stanovao taj Drago Palavestra, i naše djetinjstvo je bilo zajedničko i meni je to teško palo, maltene kao da su mog najrođenijeg objesili. Ja sam ipak smogao snage i hraborosti da odem i da vidim. I ta vješala su ja mislim stajala cijeli jedan dan, noć i, mislim, sutradan možda do podne, kada su skinuti sa vješala. (…)”
Radmilo Braca Andrić (1926-2017), gradonačelnik Mostara, neumorni borac za Partizanski spomenik u Mostaru.
Rođen je 1926. u Mostaru u radničkoj porodici. Otac Mihajlo je ubijen 1941. godine, a ostatak porodice je odveden u logor Caprag iz kojeg su se oslobodili bijegom. Nakon toga mladi Radmilo se pridružio partizanskom pokretu. Nakon rata, po završetku školovanja obavljao je niz funkcija angažujući se politički i društveno. Radio je na razvoju Mostara i pomagao sportske i kulturne kolektive i institucije. 1952. godine organizovao je prve posljeratne izviđače u Mostaru, a od 1972-76. izabran je za predsjednika Saveza izviđača Jugoslavije. U ratu je bio u izbjeglištvu u Beogradu, i jedan od prvih povratnika u Mostar.
Kao gradonačelnik Mostara djelovao je od 1969. do 1974. godine. Dobitnik je više društvenih priznanja – Ordena bratstva-jedinstva sa srebrenim vijencem kojim ga je odlikovao predsjednik Tito, Četrnaesto –
februarske nagrade UABNOR-a, te priznanja „Mimar mira“ Centra za mir i multietničku saradnju
Mostar za doprinos u uspostavljanju mira i obnove zajedničkog života u gradu Mostaru.
Ime Radmila Brace Andrića neodvojivo je od istorije Partizanskog spomen-groblja – godinama je bio angažovan prvo na izgradnji, održavanju, i na kraju na obnovi spomenika kao predsjednik Odbora za obnovu Partizanskog groblja.
/Izvor za biografiju: Miralem Đajo, članak u knjizi “Mostar – moj grad, br. 6”/
Povezani članci: