Alija Kebo: Sjećanje Podvelešca Omera Špage

Iz stare štampe: tekst novinara “Slobode” o žitelju Podveležja koji je tokom rata dočekivao mostarske kurire i borce, te mnoge od njih dobro upoznao. Kroz njegovo naselje prošli su i borci u povratku sa Pete ofanzive.

KOSTURI KOJI IDU

U oniskoj kući u mahali Šipovac u Podveležju našli smo Omera Špagu i njegovu čeljad. On i žena Nurija imaju sedmoro djece. Već godinama starina je prikovan za postelju, izdale ga noge. Nekada, kažu, bijaše gromada od čovjeka, sada je oronuo, ali se ne da…

– Kako si, Omere?

– Ko puška sam! Samo, ima puna i prazna puška – ova još puca. “Ne dam grada brez velikih jada” – Podveležac se slikovito izražava.

– A šta te boli?

– Šta me boli! Bole me ofanzive i odredi koji su ovuda prošli – reče hvatajući se za koljena.

Kao i mnogi drugi mještani ovog kraja, Omer Špago je stavio svoju kuću na raspolaganje NOP-u, starao se o prihvatanju i ishrani boraca, skrivanju sanitetskog materijala i oružja, a i sam je služio kao vodič grupama i odredima koji su izlazili na slobodnu teritoriju u pravcu Nevesinja, Zijemalja i dalje…

Besjedi: nijednu školu nije izučio sem – životne škole; ni u jednoj partizanskoj jedinici nije učestvovao, a bio je u svima, i sa svima.

Čovjek ljudskog kova

Sunce se propinjalo na nebu i svoje svjetlosne vodoskoke sipalo po podveleškim stranama. Bilo je rano ljeto, taman je koševina. Te 1939. ili 1940. godine – kazivaše Špago – na Poljice stiže Mostarac kojeg su i otprije ovdje viđali. Predstavljao se kao travar i prirodnjak. Među grupom mještana neko je prepoznao Safeta Mujića. Podigao je ruku i pozdravio:

– Zdravo, narode! Ja dođoh da vidim kako ste, i vaše seljačke muke kakve su.

– Hajde, ljepoto, sjedi, obradovaše se musafiru.

Dugo su ostali sa Safetom Mujićem koji je umio s ovim gorštacima divaniti. I kasnije, kad su širom Hercegovine već odjekivali ustanički pucnji, sretali su svog “doktora – čovjeka ljudskog kova” koji je govorio o strašnoj opasnosti što se nadvila nad našom zemljom, o potrebi svenarodne borbe na život i smrt.

Dok je žena Nurija spremala kafu, Omer se pomjerao u postelji, namještajući oboljele noge. Onda nastavi:

– Jest, zenice me moje, radilo se u Podveležju dosta, ama, neki to sada zaboravljaju. Sem partizana i njihovih kurira, kroz ove mahale ni ‘tica nije mogla proći, a jok! Antielementi ‘vamo su rijetko zalazili, znali su da ih u svakom škripu čeka puška.

– Pored doktora Mujića, koji su borci, kuriri i ilegalci ovamo dolazili?

– Koji? Nije, bolan, bilo Mostarca – partizana a da ovdje nije svrćo, i koliko puta.

– Kojih se boraca sjećaš?

– Eto – Vase, Ale, Mehe, Šerfe, Envera, Džame, Hame, Muje, Pavla, Mladena, Ante, Hilme, Safe, Zije, Voje, Ćimbe, Ose, Ahme, Huse, pa Vaska, Mide, Merse…* mogo bi ti do zore da nabrajam.

Dočekivo ih je u Šipovcu, vazda jednako brižan i susretljiv: “U mojoj ćete kući zanoćiti, makar mene dušmani na pragu ubili.”

Pamti i onaj datum kada mu je seoski hodža Ahmet Smajkić donio poruku iz grada da na Udolju sačeka odred od petnaestak drugova i da ih tu zadrži sve dok ne dobiju “avizu” da mogu dalje.

Tvrdoglavi kurir

Odred je stigao, a zatim:

– Ne merete proći, jer je talijanski lanac svezo od poviše sela pa sve do Jelove glave na Veleži – upozoravao ih je Omer u uvali Kobiljači.

– Možemo, kako smo i do sada! – tvrdio je vodič i kurir Alija Ala Kreso.

– Ma, junače, ne mere, kad vam velim! – sada već u oštroj prepirci ponavljao je Špago.

– Mogli, ne mogli, mi moramo dalje! – Kreso je bio uporan i tvrdoglav.

– Slušaj, Kreso, u mene je puna puška! – Omer je pokušao prijetnjom da ih odvrati od rizičnog puta.

– I u mene je i puška i pištolj! – kurir je zagrmio.

Te noći odred se, ipak, probio između italijanskih zasjeda i prije osvita stigao na Zijemlje.

– Kako? Bogtepito… Takav je bio Ala Kreso: što naumio, to je i učinio.

Sjećao se i susreta s Bećom Trbonjom… Takođe je bila noć, ali potrefilo neko šugavo vrijeme, vlažno i ledeno. Uznemireni seoski psi odavali su da se neko približava Špaginim kućama. Omer je kroz prozorčić upro pogled u pomrčinu, no, ništa nije vidio. Do malo:

– Neko kuca na vrata, dva-tri puta, Bujrum! – velim. Uđoše njih petorica, mokri i prozebli. Pitam ih: koje dobro, kad se javi Beća. Kaže vraćaju se s pola puta, nabasali na Talijane… Malo su se zgrijali, popili po šolju varenike i onda okrenuli u grad, a ja sam svu njihovu opremu, s puškama i bombama, sakrio u plastove sijena… Tačno kroz petnaest dana, eto ih ponovo. Opasnost još ne bijaše minula pa sam se ovom prilikom i ja zaputio s njima, stazama koje sam na stotine uputa opješačio.

U predviđeno vrijeme bili su na odredištu. U povrtaku, Omer nije ni svraćao kući, već je produžio u grad, kako mu je odozdo i poručeno. Krivudao je istim puteljcima. U ruci je imao samo sjekiru, ali i to je bila dobra zaštita za ovog plećatog i snažnog Podvelešca.

Daj borcima, čeljadi što ostane

Ljudina i dobričina Omer Špago se raspričao, pipajući i dalje oboljele noge koje su ga, nekada, po ovim vrletima nosile kao leptira.

– Lasno je bilo izvodiit odrede po lijepom vremenu, ali se moralo ići i kad mećava zavali… borba nije mogla čekati.

– Kad je bilo najteže?

– Zna se: kada je izbio četnički puč… ginu ti drugovi i braća, a zakleti neprijatelj postaje onaj ko je do juče petokraku nosio…

– Kako je bilo poslije pete ofanzive?

– Da ti jade jadim, ne bi’ ti ih izjado nikad… Tada se i svevišnji nasrdio na ljude, te poslao nerodicu. Glad, izdala zemlja, a u nas sanduci s brašnom davno ostrugani. Dolaze naši sa Sutjeske, u grupicama i pojedinačno. Pravi kosturi, kosturi koji hodaju. Samo duša u njima. Tako na njivi, tu poviš’ kuća, zatekoh njih nekoliko. Jedan se trese od nekakve groznice, drugi se skamenio, treći jauče: “Maaajko, Maaajko!” Vidim ko su, šta su, pa ukrkim jednog po jednog i snesem u kuću – tako Muju Zagorčića i Edu Šarića, Muju Kalajdžića…

Kako su iznemogli borci ulazili u sobu, tako su se budili iz nekog mrtvog polusna, i činilo se da uživaju u toj iznenadnoj sreći što su nakon skoro dvomjesečnih borbi našli u kući, u pravoj kući u kojoj s ognjišta dopire topli miris variva.

– Cijelo selo diže se na noge. Treba hrane za borce. Odakle?! Ima da se stvori, i stvorena je. Mi smo tada pristavili pun kazan čorbe od neistupanog kukuruza. Tako je to bilo: podaj vojsci, a ono što ostane, čeljadi. Kada je vio koliko se staramo o njima, jedan borac veli: “Omere, mi ćemo ti kuću raskućiti”, a ja njemu: “E, izduraću s vama pa nek bude još deset ovakvih, gladnih godina”.

– Dolazeći svakodnevno u Podveležje, kako su se borci i kuriri ovdje ponašali?

– Fino. Ko prava vojska među svojim narodom. Niko nije smio psovati, nikon išta jamiti bez pitanja, a jok. I da su htjeli, nisu smjeli od Envera Ćemalovića i Muje Pašića, njima je valjalo polagati račune, ma za i najmanji prekršaj.

– Ispričaj još neki susret s borcima koji se po nečemu izdvaja od ostalih.

– Jedne zime držali smo stražu na Dolu, prva smjena do ponoći, druga do zore. Sjutradan, sabahile, Enver je dohaberio da treba obezbijediti hranu za borce i za štab Bataljona koji je bio smješten u mektebu u Dobrču. Opet je selo skočilo – nađeni su čereci mesa, ispečeni hljebovi i ostalo. Kada smo Mujo Špago Crni i ja tamo donijeli hranu, kurir Safet Dizdar mi je pružio komad hartije zboreći: “Evo ti potvrda i čuvaj je, valjaće ti, Omere…”

– Koji su kuriri kod vas najčešće navraćali?

– Bivali su svi, ponajčešće Ala Kreso i Vasa Maslo. Njih dvojica su bili ko nokat i meso, volili smo ih kao da su nam najbliži rod.

– Omere, kako dočekaste slobodu?

– Ovako je to bilo… nas dvadesetak vraćamo se iz Slavonije gdje smo išli u nabavku žita, kad pred Ivan-sedlom voz stade. Pucnjava na sve strane. Nijemci vraćaju sve pošiljke u Sarajevo, bježe. Partizani su već jamili Konjic. Ćim smo sašli s voza, saznali smo da je Mostar oslobođen. Onda smo preko brda okrenuli kućama, noge su nas same nosile. Zaboravismo i na žito, kakvo žito, kakvi bakrači, ta, dok je slobode, biće žita, je l’ tako.

tekst: Alija Kebo, ilustracija: Nedžad Pašalić Paša, “Sloboda”, 11.2.1985.

* Neka imena prepoznajemo: kurir Vasa Maslo, kurir Alija Kreso ili borac Alija Ćišić, narodni heroj Mehmed Trbonja, Šerif Burić Šerfa, Enver Ćemalović, Muhamed Grebo Hama, Mustafa Pašić, kurir Pavle Neimarević, narodni heroj Mladen Balorda, Ante Zuanić ili Ante Matić Soko, Hilmija Hakalo ili Hilmija Katica, kurir Safet Dizdar, kurir Vojo Ivanišević, narodni heroj Mustafa Ćemalović Ćimba, Osman Osa Grebo, Mida Šabanac.