Mahmud Konjodžić: Djevojke s puškom u ruci

Iz stare štampe: u kratkim crtama – ko su neke od istaknutih heroina antifašističke borbe Mostara, iz pera autora knjige “Mostarke” (1981, odlomak)

Mostarske djevojke su bivale zaljubljene, svaka u svog momka, one su se nadale da će stvoriti svoj dom, i imati svoju djecu, i o tome su sanjale, zamišljale kako će to biti lijepo kad dođe sloboda za koju se bore. Šetale su na korzou na južnom mostu ili u centru grada, očima tražeći svog dragana, ali im je iznad svega bila misao na borbu.

Nije bilo razlike između mladih nježnih djevojaka koje su uzele pušku u ruku i otišle u odrede i onih hrabrih, neustrašivih, što su u gradu – osinjaku ulicama prenosile oružje, municiju, hranu i opremu za borce ili su širile štampu i pronalazile sve više osoba što su htjele da se bore.

U Mostarskom proleterskom bataljonu

Preživjeli borci se sjećaju jednog susreta u šumi. Prilikom proboja neprijateljskog obruča na rijeci Pivi, u petoj ofanzivi, na jednim nosilima poznat borac u radničkom pokretu, neustrašiva Pava Miletić. Glava joj je bila povezana. Nosili su je zarobljeni Talijani.

U Pavinim gotovo ugaslim zjenicama bljesnula je u jednom tračku i nada i radost kad je u susretu prepoznala svoju dobru drugaricu Samiju Bubić, s kojom je zajedno radila političke poslove – Samija na lijevoj, a Pava na desnoj obali Neretve.

Pava je i prije rata hapšena u štrajkovima, a i u ratu je biila u grupi skojevaca pohvatanih na skojevskom sastanku u Cernici, one ramazanske noći u ljeto 1941. godine.

Kad je prepoznala Samiju, pošto joj se ona sasvim blizu primakla, Pava je jedva čujnim glasnom prošaputala:

Evo, drugovi me spasavaju, ali me spasiti ne mogu.

Pava je podlegla. Ugasio se život vješte organizatorke pokreta u gradu, učesnice u demonstracijama na mostarskim ulicama i dovitljiva obavještajca. (…)

Kad su borci Mostarskog partizanskog odreda u aprilu 1944. prešli s lijeve na desnu obalu Neretve, ostala je njihova bolnica sa 15 ranjenih i bolesnih partizana u selu Grušči, desetak terenskih radnika i desetina za osiguranje, ukupno oko 350 ljudi. Tu su ostale i tri mostarske djevojke: Sofija Onešćuk, Fatima Ševa i Vahida Mujan.

Bolnica je bila dobro skrivena u šumi, u kolibama. Četnici su, međutim, 28. aprila otkrili bolnicu, napali njenu zaštitnu jedinicu, razbili je i upali među nemoćne bolesnike. Među dvadeset i osam poginulih i ubijenih bile su i tri mlade Mostarke.

Nada Bajat je poginula u devetnestoj godini. Predvodila je nekoliko bombaša preko jedne čistine kod sela Lisičića blizu Konjica. Trebalo je da se probiju kroz vatru do neprijateljskih bunkera i zauzmu ih, ali ju je kraj jednog oraha na tom brisanom prostoru metak zaustavio. ustaše su je ranjenu ubile tu kraj oraha…

Nada je bila učenica, a u to vrijeme radnica u Fabrici duhana, član i rukovodilac SKOJ-a u kvartu Brankovac, poznata kurirka u gradu, djevojka koja je neumorno prenosila borcima oružje i sanitetski materijal, rasturala letke i – učila na sanitetskom kursu. Među prvim djevojkama je otišla u partizane, krajem 1941. godine.

Bila je rukovodilac SKOJ-a u Prvom bataljonu Sedamnaeste krajiške brigade, u jedinici koja je vodila borbe u prozorskom kraju. Pala je 14. maja 1944. godine.

Mnogi đaci Gimnazije u godinama pred rat i danas se sjećaju Zore Dragić, darovite učenice koja je u školu došla sa sela u narodnoj nošnji iz konjičkog kraja. Njena nerazdvojna prijateljica bila je Ljubica Mihić, djevojka koja je iz gatačkog kraja stigla u Mostar. Po završetku niže gimnazije obadvije su prešle u Učiteljsku školu.

Godine 1941. kao skojevke su otišle svaka u svoj kraj. Zora se našla među prvim borcima u jedinicama iznad Konjica, zajedno s Mostarcima, a Ljubica u jedinicama gatačkog kraja. Zora je poginula u petoj ofanzivi.

Bisera Salahović je vodila SKOJ u Gimnaziji i bila član Međuškolskog aktiva SKOJ-a. Hrabra i otresita, a uz to i odlična učenica.

Biseri i Radojki Krčmar jednom je naredila njihova školska kolegica ustaškinja da očiste “ustaški stan”. One su to odbile. Znale su da ih je ustaškinja naročito izabrala za to kao protivnice ustaša.

Marta 1942. Bisera je otišla u odred u istočnu Hercegovinu prema Bileći, gdje je određena da radi kao politički radnik.

U junu 1942. je ranjena. Obrela se u bolnici u selu Zvijerini. Ali upali su četnici i zarobili cijelu bolnicu. Tu se našlo još nekoliko Mostaraca. Neki su se spasili bijegom, a nekolicinu su četnici strijeljali nad jamom u Zvijerini, među njima i Biseru i njenu drugaricu Hasibu Ramović iz Nevesinja.

Mlada djevojka Ramiza Forić iz mostarskog radničkog naselja Pasjak, uoči rata je među mladima bila istaknuti aktivist u svom kvartu.

U partizanima je bila samo dva mjeseca. Potom su je vratili u Mostar na ilegalni rad. Nerado je na to pristala, više je voljela da ostane u jedinici s puškom u ruci. Plakala je na rastanku, ali – moralo se.

Nedugo poslije toga četnici su uhvatili Ramizu u Bijelom Polju i pretukli, pa je potom predali talijanskim fašistima. Saslušavali su Ramizu nastojeći da izvuku od nje podatke o ilegalnom radu, ali, uprkos zlostavljanju, ni riječi im nije kazala.

Talijani su sproveli Ramizu u koncentracioni logor Mamulu, a odatle su je, poslije zlostavljanja, prebacili u bolnicu.

Fašisti su pozvali njenu sestru Šemsu da dođe po nju i onako premlaćenu i teško bolesnu predali joj Ramizu. Šemsa ju je uzela, ali sutradan je (Ramiza) podlegla.

U skautskoj organizaciji, kojom su rukovodili skojevci, Hatidža-Tidža Kreso je postala član SKOJ-a, a u aprilu 1941. Međuškolskog aktiva SKOJ-a. Tada, u vrijeme kada je trebalo najviše raditi.

Kad je trebalo sakriti od policije Tatjanu-Tanju Peško, koja je odbila da se s roditeljima seli u Srbiju, Tidža je već imala sigurnosno sklonište za nju. Po mahali je govorila da joj je stigla “rodica iz Bosne”. Ta “rodica” je poslije “po vezi” boravila i kod Mide Šabanac i Šemse Madžo.

Tidža je bila jedna od onih koje su se bavile prikupljanjem i sklanjanjem oružja i municije. Poginula je na svršetku rata, u borbama kod Bihaća…

Kada je jedna grupa trebalo da krene iz grada u odred jedna od drugarica što je bila planirana da pođe s njom, razboljela se i nije mogla krenuti. Kurir Alija kreso je predložio Šefiki-Fiki Mišić da umjesto bolesne drugarice krene ona. Šefika s radošću pristane pa se tako iznenada nađe u borbenoj jedinici.

U sjedištu štaba dočekani su pucnjavom, u znak veselja. Šefika se i danas sjeća da je bilo i mesa za ručak, više nego u Mostaru. Ona je bila jedina djevojka koja je stigla u toj koloni.

Već nakon dva dana učestvovala je u jednoj akciji, iako među “bespuškovićima”, kako su zvali one koji još nisu imali pušaka.

Riječ je o upadu u Konjic, marta 1944, akciji u kojoj su borci bez pušaka imali posebne zadatke. Jedni su nabacivali kamenje na prugu – da ne može stići pomoć neprijatelju željeznicom, drugi su presijecali električne vodove – da se gradić zamrači i slično.

Međutim, poslije upada borci su se morali povući. Neprijatelj je dobro potprašio napadače, te su se ovi morali povlačiti uzbrdo. Nenavikla na takav napor, Šefika je s teškom mukom uspjela da se izvuče. Čak se s nekim bila izgubila, ali je opet pronašla svoju četu. Veoma teško joj je bilo što je u toj borbi teško ranjen njen susjed iz Mostara Kemal Šarić. Podlegao je ranama. Cio bataljon ga je oplakao.

Tih dana Šefika je izdržala i strah od mraka kada je prvi put određena na stražu od ponoći do dva sata ujutru.

Razvodnik joj je rekao: “Pazi, od tebe zavise životi četrdeset boraca koji spavaju”.

Po nesreći, baš Šefiki se desi da se nešto približava njoj. Povikala je: “Stoj”.

Ali kretanje se nastavilo, čak i pošto je zaprijetila da će pucati. Opalila je, a kako još nije znala valjano da drži pušku kundak ju je dobro drmnuo.

Sve je utihnulo. Kada je svanulo, utvrđeno je da je ubila nečiju kozu, zbog čega nije bilo kraja šalama i pričama povodom tog događaja.

No Šefika je stasala u hrabru partizanku. “Nije se dala” u bolničarke, radije je išla sa bombašima na neprijateljske bunkere. Ali kako su ranjenici dozivali drugarice u pomoć, i Šefika je sa sobom nosila zavoje.

Kada je jednom prilikom zaustavljen voz koji je dolazio iz Sarajeva, Šefika je sa svojom drugaricom Šimšom, rodom iz okoline Sarajeva, otvorila jedan teretni vagon. Unutra je bilo nekoliko domobranskih legionara sa Istočnog fronta i jedan Nijemac. Znali su da su u opkoljenom vozu i predali su se. Švabo je, međutim, zaždio da bježi, ali ga je tane stiglo. (…)

One su dočekala slobodu. Izvor: list “Sloboda” sredinom osamedesetih.

Članak je objavljen u “Slobodi” 14. februara 1981. povodom predstavljanja knjige “Mostarke” autora Mahmuda Konjhodžića u izdanju opštinskog odbora SUBNOR-a.

Pregledaj heroine antifašističke borbe Mostara.