Ljubo Nikolić (1984): Sjećanja borca iz Šercerove brigade

DOLAZAK U LOGOR VISCO DI UDINE

U maju 1943. godine sa otoka “Mamula” ukrcali su nas oko 300 drugova u parobrod koji nas je vozio iz Bokokotorskog zaliva prema Dubrovniku – Splitu – Šibeniku – Zadru u Bakar. U Bakru su nas ukrcali u voz (vlak) do Udina, odkale smo išli pješice do logora “Palma Nuovo – Visco”. Do logora smo išli postrojeni u dvojne redove i tako smo ušli u logor, samo sa jednom razlikom što smo u logor ušli pod korak pjevajući iz sveg glasa partizanske pjesme. Čitav logor smo digli na noge, jer su svi htjeli da vide kakvi to dolaze sa partizanskim pjesmama kao prava vojska. Sjećam se da smo pjevali Mitrovčanku, Bilećanku i druge partizanske pjesme.

Kao takve, Slovenci su nas jako dobro primili. Dok su nam jedni pomagali da se smjestimo u tende, drugi su skupili dosta hrane i podijelili svakome po nešto iz njihovih paketa. Sjećam se da nam je poslije izvjesnog vremena pričao Mirko Bizjak, koj je radio u kancelariji logora, da su mu Talijani rekli prije našeg dolaska: “dolazi jedan transport Hercegovaca i Crnogoraca koji nose nož u ustima i samo kolju”. U tom transportu je bilo oko 150 drugova iz Boke kotorske, Hercegovaca oko 120 i 30 Dalmatinaca.

Poslije nekoliko dana došao je drugi transport iz logora Prevlaka, takođe iz Boko-kotorskog zaliva, u kojem su bile pretežno drugarice iz Hercegovine, kojih je bilo oko 50 i oko 20 drugova. Mi koji smo došli iz logora Mamula, smatrani smo kao najopasniji.

SARADNJA SA SLOVENCIMA

Kako su nas Slovenci primili prvog dana, tako je i dalje nastavaljano sa prikupljanjem hrane za nas, tako da smo se sa drugovima Slovencima nevjerovatno brzo sprijateljili i svakodnevno družili. Igrali smo s njima šah, nogomet, a poslije učestvovali lu organizovanom izvođenju fizičke obuke i održavali zajedničke sastanke. Poslije izvjesnog vremena počeli su i nama stizati paketi od Oslobodilne fronte, tako da smo mogli nastaviti praksu sa mamule: podjela hrane preko manjih kolektiva, na taj način, što je svaki drug svaki dan dobivao određenu količinu hrane, da bi se izdržalo do slijedećih paketa. Takođe su i oni drugovi koji su raidli u radničkom sektoru, a koji su primali po dva hljeba dnevno, davali po jedan u kolektiv u kojem su i oni bili obuhvaćeni. Između nas, oko 150 drugova, samo je jedan koji nije htio da učestvuju u kolektivu, jer je na mamuli dobivao bogate pakete. Zbog toga je bio bojkotovan od svih drugova. Tu našu praksu organizacije kolektiva primijenilie su i drugarice, koje su bile u ženskom sektoru.

RAD PARTIJE

Između nas, oko 200 drugova i drugarica iz Hercegovine i Dalmacije, bilo je oko 30 članova Partije i preko 100 skojevaca, pa je logično da je samodisciplina bila na visini, dok su i ostali bili jako dobri drugovi. Navest ću samo jedan primjer Branka Raosa, 12-godišnjeg dječaka iz Vrgorca, Dalmacija. Branko nije htio ništa da učini a da ne pita. Na primjer, komandant V radničkog sektora, talijanski oficir mu je predložio da bude njegov kurir, ali to on nije htio prihvatiti dok nije pitao starije drugove. Zatim ga je isti komandant (grof) avgusta mjeseca 1943.g. nagovarao da ide s njim u Italiju i da bude kod njega dok se rat ne završi. Branko je došao da nas pita šta mi mislimo. Rekli smo mu neka sam odluči. On je bio veoma uporan da sazna naše mišljenje, jer je imao puno povjerenje u nas. Kad je čuo da želimo da ostane sa nama i da dijeli našu sudbinu, nije se dvoumio. Pošao je s nama i bio je dobar borac. Učestvovao je u svim borbama Šercerjeve brigade, a učestvovoao je i na pohodu XIV divizije na Štajersko. Sada je dr profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.

Partijska organizacija je svakodnevno radila, iako nije sazivan nikakav zvanični sastanak ili politički čas. Obično su se mlađi drugovi okupljali po grupama u tendama il van tenda u hladu. Članovi Partije išli bi u te grupe i često u svakodnevnom razgovoru održavali politički čas, odgovarali im na postavljena pitanja, ogovorili im o novim događajima iz vijesti, koje smo dobivali od drugova Slovenaca. Sjećam se da smo početkom jula mjeseca 1943. Godine na incijativu drugova Slovenaca formirali bataljon i odredili komandni kadar, jer se očekivala kapitulacija Italije.

Sa drugaricama se takođe radilo, a prenošene su im i viejsti. Za taj rad bili su zaduženi drugovi Zijo Ševa i Gavrilo Ilić. Organizovali smo i manje akcije, a odnosi između nas i Talijana sve više zaoštravali, tako da je došlo do izvrtanja kazana pred kuhinjom radi slabe ishrane. Talijani su se u logori osjećali nesigurnim, pa su logor prepustili nama i našim redarima koji su sa trkom na ruci održavali red. Talijanski oficiri i vojnici su nam namirnice, hljeb i ostale potrebne stvari donosili na kapiju. Oko logora su pojačali stražu sa mitraljezima koje su postavili na kamione.

PUŠTANJE IZ LOGORA

Na vijest o kapitulaciji Italije, naša se delegacija odmah uputila Komandantu logora na pregovore i sa zahtjevom da nas odmah puste, te da nam daju oružje za odlazak u Jugoslaviju. Komandant je rekao da bi nam dao oružje, ali se boj da se pri nailasku kroz talijanska mejsta ne bi svetili. Predložio nam je da jedan naš ode prema Gorici i Trstu da izvidi ima li Nijemaca, pa će nas odmah pustiti. Određen je Černi Josip (kapetan BJV omandant podmornice Smeli), sada penzionisani admiral naše mornarice. Dali su mu kola i šofera, otišao je prvo prema Gorici, u kom pravcu nije bilo Nijemaca. Zatim je otišao prema Trstu gdje su ga zaustavili Nijemci. Nešto im je rekao, da baš njih traži, jer kom. Logora neće da raspusti logor. Čudno, ali je tačno, njemački oficir napisao je kom. Logora da odmah raspusti logor, inače će oni njega da zatvore. Odmah po dolasku kap. Černija logor je raspušten.

PRELAZAK SLOVENAČKIM PARTIZANIMA

Krenuli smo prema predivđenom planu. Organizovani po bat., krenuli smo prema Gorici. Naprijed je išao Slovenački bataljon, za njima Bokeljski, a zatim Hercegovačko-dalmatinski bataljon. Prvu noć smo prenoćili u jednom malo mjestu, pa iako je bila prazna kasarna, iz predostrožnosti noćli smo u vinogradima. Sjutra rano nastavili smo kretanje prema Gorici, ali poslije izvjesnog vremena, preneđeno je sa čela kolone da su Slovenci napadnuti od Nijemaca. Naš bataljon je skrenuo u desno i poslije izvjesnog vremena, stigli smo, koliko se sjećam, u mjesto Gradišče. Tu smo se brzo ukrcali u voz (vlak) i krenuli za Trst. U Trstu smo bili 2-3 sata i vozom otputovali za St. Petar gdje smo stigli predveče. Njemci su nas u St. Petru zadržali i nisu nam dozvolili da nastavimo put prema Rijeci, navodno da je put nesiguran. Tada sam se sjetio da mi je jedna starija žena u trafici rekla da su partizani na putu prema Rijeci ida je i njen sin tamo. Odmah ujutro, čim je svanulo, bez da smo koga pitali, krenuli smo prema Rijeci. Na drugom ili trećem kilometru od St. Petra, išao sam sa dvojicom drugova, ispred kolone vidjeli smo iza živice prvu partizansku patrolu. Nas trojica smo se sporazumjeli i Ilić Gavrilo se vratio i obavijestio čitavu kolonu da se ne javljaju patrolama. To smo učinili iz predostrožnosti, jer smo posumnjali da nam Nijemci nisu postavili zamku. Tako smo prišli još dvije patrole, dok nsimo stigli u mjesto Knežak. Tu smo vidjeli više partizana, našu zastavu na jednoj zgradi, tenk i blinku sa petokrakom. Nas trojica smo otišli u štab brig. i sa drugovima se sporazumjeli da kod njih ostanemo. Zatim smo svojim drugovima i drugaricama iz logora saopštili da se odluče tko će da ostane u ovoj brigadi, a drugi da nastave put prema Rijeci. Od kolone koja je brojala oko 200 logoraša, ostalo je 41 drug i 11 drugarica. Od toga je bilo 45 iz Hercegovine i 7 iz Dalmacije.

O nama je odmah preuzela brigu partizanka po imenu Marija. Smjestila nas je u jednu školu da se odmorimo. Ujutro prije svanuća, digla je uzbunu i vikala da dolaze Nijemci. Brzo smo se digli i krenuli za marijom, a u Knežaku nije bilo niti jednog partizana. Nismo prešli ni dva kilometra od glavnog puta gdje su nas čekala jedna kola (voz) sa oružjem i blinda udaljena oko 200 metara. Kad smo iz kola uzimali oružje, sa blinde je radi nepažnje nekog partizana opalio jedan rafal iz mitraljeza po nama, i ranio nam dvije drugarice – Hidu iz Mostara i Zoru iz Trebinja, koje su odmah prebačene u bolnicu. Nas su smejstili u blindu i odvezli na Mašun, gdje su nas poštedili oko 10 dana, dobro nas hranili jer smo bili iscrpljeni od zatočeništva – neki su imali i otečene noge.

Jednog dana postrojio nas je Mile Kilibarda, tada načelnik Šercerjeve brigade, i pitao nas koliko nas je članova Partije i SKOJ-a. Odgovorili smo da smo svi organizovani, jer nas je bilo 6 članova Partije, a ostali su bili skojevci. Predložio nam je da formiramo svoju četu, na što smo mu mi odgovorili, ukoliko nismo potrebni u brigade, ostajemo u jednoj četi, pa kad bude moguće da nas prebace u naše krajeve. Viknuo je, kako niste potrebni, jer u brigadi imamo mnogo domobrana, koje smo mobilisali. Tada smo podijeljeni po bataljonima. Nije bilo nikakva ubjeđivanja, kako je pisao Guček.

Poslije rasporeda po bataljonima Šercerjeve brigade, za 2-3 dana postrojena je čitava brigada na Mašunu, gdje smo polagali zakletvu pred svećenikom Lampertom. Sjećam se da je tada bilo rukovodilaca iz Glavnog štaba Slovenije, ali tada nisam znao koji su.

BORBE

Kroz nekoliko dana III bataljon je otišao u akciju na Brkine. Bataljon se vratio, a od naših oko 20 drugova nije bilo niti jednog. Odmah smo otišli ja i Gavrilo Ilić kod komandanta bataljona Jake i pitali smo ga gdje su naši drugovi, na što je on odgovorio “sa porka madona, hoče da se tepu, pa neka se tepu, mi smo ih pustili”. Tada sam mu rekao, ako se ne vrate da bi on mogao odgovarati. U toj akciji 29.IX 1943. G kod sela Kortinice, izgubili smo dva druga: Nodilo Marka iz Dubrovnika koji je poginuo i Trbonja Husu iz Mostara, koji je bio ranjen, pa su ga terenci preuzeli i zbrinuli.

Učestvovali smo u svim borbama na Brkinah i Kozjanah. U septembru mejsecu smo iz Kočah, gdje je straža odmah pobjegla, u magacinu zaplijenili oko 80 kg eksploziva, koje je upotrebljeno uz naše obezbjeđenje za rušenje Štampetovog mosta važne saobraćajnice. Početkom oktobra određeno je nas 60 drugova samo sa lahkim oružjem. Krenuli smo sa Dedne Gore u tri kolone (srednja kolona je išla kroz naseljeno mjesto, a druge pored mjesta) preko Jurišča, Palča i po noći upali u St. Petar. Napravili smo dar-mar, popalili kamione, razna kola i potpuno demolirali željezničku stanicu. Tkao smo taj prepad drsko izveli da nijedan neprijateljski vojnik nije smio da izađe iz kasarne, pa smo se ujutro prije svanuća povukli.

Poslije ove akcije, šercerjeva brigada se prebacila na primorsko, I bataljon u kojem sa bio zadržao se u selu Pregorje, II bataljon je bio u blizini, a III bataljon je bio u selu Tatre, gdje je iznenađen od Nijemaca. Tu nam je poginuo Zijad Ševa, student medicine, član partije. Poginuo je zamjenk komesara čete. To se desilo 14. XI 1943. godine.

Povukli smo se sa primorskog i u kratkom roku zauzeli smo Slovenačko Grahovo, Veliko Lašće i Kočevje. Nakon toga vršili smo pripreme, te u sastavu XIV divizije, krenuli smo oko Zagreba i preko Sutle, upali u Štajersko.

Nikolić Ljubomir

Mostar, 15. 1. 1984. godine

Povezani tekst: Hercegovci i Dalmatinci u Šercerovoj brigadi (spisak boraca)

na slikama dole: spomen-ploče Zije Ševe i Gavrila Ilića.