Karanfil u Normandiji za pale borce Mostara

Svakog 11. novembra, na Remembrance Day (Dan sjećanja) na Zapadu se prisjećaju i odaju počast svojim veteranima. Ovo je tekst o jednom britanskom veteranu koji polaže cvijeće i za pale borce iz Mostara.

Jedno davno mostarsko druženje obnovljeno je u Normandiji ovog ljeta.

Predstavljam vam veterana Drugog svjetskog rata koji je prije 80 godina, kao 19-godišnji mladić, učestvovao na iskrcavanju savezničkih trupa u velikom ratnom događaju, danas poznatom kao D-Day:

Gospodin Alec Penstone, nekadašnji član posade britanske kraljevske mornarice, stamen kao momak, još bistrih sjećanja, iako mu je vid poprilično oslabio.

Prilikom invazije 1944. godine, Alec je bio na brodskoj osmatračnici sa zadatkom praćenja kretanja njemačkih podmornica, poznatih pod nazivom U-boat, i pretraživanja mina uzduž obale.

Ove godine napunio je 99-tu i prepoznatljivo je lice u britanskoj javnosti.

Povod našem novom susretu je bila godišnjica velikog iskrcavanja i mjesto golgote britanskih, američkih i kanadskih vojnika, koje je dobrim dijelo bilo i početak kraja Drugog svjetskog rata. A susret je bio sasvim slučajan. Otišao sam u junu ove godine u Normandiju da odam svoje dužno poštovanje saveznicima i palim borcima, ne znajući da ću tog dana ugledati i prepoznati gospodina Penstona nakon toliko godina.

Nakon što je završio svoj počasni govor upućen prijateljima, saborcima i poginuloj raji, prišao sam mu i predstavio se. Iskreno govoreći, jednom Mostarcu ništa drugo nije preostalo, nego da onako “vojnički i u stavu mirno” stane ispred ovoga Čovjeka i pozdravi ga sa jednim karanfilom u lijevoj ruci a desnom onako vojnički podignutom prema čelu… I da ga podsjeti na jedno davno druženje.

Naše poznanstvo bilo je kratko ali upečatljivo. Gospodin Penstone je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka bio u posjeti Mostaru i naš gost u Hadžajlića sokaku. Bio sam klinac tada i sjećam se da mi je mama objašnjavala o Normandiji i ko je pred nama …

Već sljedećeg dana izrazio je želju da posjeti Partizansko spomen-groblje. Tada je položio ogroman buket cvijeća za sve pale borce Mostara i sve pale borce Drugog svjetskog rata …

A na svetkovinama povodom osamdesete godišnjice iskrcavanja u Normandiji, tokom našeg susreta, prisjetio se i Mostara, i jednih finih ljudi, kako je rekao, i loze koju je probao tog dana u našoj kući, te i japraka “k’o duša” od naše mostarske raštike, uz čašu jogurta i domaćeg skuhanog hljeba … (jer u Mostaru se “kuha hljeb” i “peče kafa”…)

Šestog juna ove godine i dobrih četrdesetak godina nakon njegove posjete Mostaru, saopšteno mu je da je Partizansko groblje poprilično devastirano i sasvim zapostavljeno od strane današnjih vlasti, išarano svastikama i ustaškim simbolima…

Rekao mi je – dok bude spuštao uručeni mu karanfil na spomenik palih boraca u Normandiji, položiće ga takođe u spomen pale mostarske raje. I dodao, gledajući me očima koje gotovo ne vide, ali pogledom koji sve govori:

I hope all of this what we have done here wasn’t in vain.

Nadam se da naš trud nije bio uzalud.

Bio je to pogled kojeg ću se dugo sjećati.

Zamir Hamzić

Zahvaljujemo na ustupljenom materijalu.

Makov cvijet ili “poppy” se nosi na reveru na Dan sjećanja (Remembrance Day) u spomen “svih vojnika koji nikad nisu stigli da postanu očevi, djedovi, pradjedovi, čukundjedovi.”

Izvor: facebook (Royal Canadian Legion 178)