23/11/2023

Februar 1945. u slikama: borbe za Mostar

GALERIJA – MOSTARSKA OPERACIJA I OSLOBOĐENJE MOSTARA:

Područje Mostara krajem 1944. i početkom 1945. godine bilo je za njemačke okupatore od posebnog operativnog značaja. Držanjem Mostara (sa jačim bočnim uporištem u Širokom Brijegu i Nevesinju) posredno je štićen širi rajon Sarajeva, a time ujedno i južni bok Grupe armija »E« (koje su se preko Sarajeva i Broda povlačile na sjever). Iz tih razloga Nijemci su u rajonu Mostara, Širokog Brijega, Nevesinja i drugih okolnih uporišta držali jake snage: 369. legionarsku i 9. ustaško-domobransku diviziju, mjesnu miliciju, ustašku »crnu legiju« i fašistički 49. bataljon crnih košulja »San Marco«. Oko njemačkih uporišta bile su vezane snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije: ojačana 29. divizija i 20. i 9. divizija iz 8. korpusa. Obranu Mostara neprijatelj je organizirao utvrđivanjem niza otpornih tačaka u dva pojasa. Vrhovni štab NOVJ naredio je 8. korpusu da oslobodi Mostar i ostali dio Hercegovine. Prema tom zahtjevu Štab korpusa je od 31. siječnja do 3. veljače prebacio snage iz sjeverne Dalmacije u širi rajon Mostara: 26. diviziju, Tenkovsku i Artiljerijsku brigadu u rajon Imotskog, a 19. diviziju (bez 5. brigade) u rajon Vrgorca. Dvadeseta divizija, kojoj je bila potčinjena 5. brigada 19. divizije, zadržana je na osiguranju oslobođenog dijela sjeverne Dalmacije, a 9. divizija i dalje je sprečavala prodor neprijatelja južno od Mostara. Osmom korpusu je u operativnom pogledu bila potčinjena 29. divizija. (…) Izvor: znaci.org (Dragutin Grgurević, 19. sjevernodalmatinska divizija, str. 188)

PRILAZI MOSTARU I BORBE ZA MOSTAR – prva i druga sedmica februara 1945:

ULAZAK U MOSTAR – 14. februar 1945:

(…) U 12,15 sati 4. bataljon 6. brigade zauzima Hum i upada u grad. U isto vrijeme i 3. bataljon 6. brigade preko Razlomišta ulazi u Mostar. Bataljoni sudjeluju u čišćenju grada; vode tu i tamo ulične borbe, koje dugo ne traju, jer je neprijatelj obezglavljen. Jedinice brzo izbijaju na desnu obalu Neretve. Razvija se borba za mostove koje neprijatelj pokušava uzaludno braniti. Oko 17 sati, uz pomoć tenkova i dijelova snaga 26. divizije, bataljoni 6. brigade prebacuju se na lijevu obalu Neretve i gone neprijatelja koji odstupa prema sjeveru. Poučena uspjehom 6. brigade, i 12. hercegovačka brigada postiže uspjeh na svom dijelu fronte: zauzima aerodrom i selo Rodoč i upada u grad. (…) Izvor: znaci.org (Dragutin Grgurević, 19. sjevernodalmatinska divizija, str. 188)

Izvor: VIDA TV, Posljednji partizani #3 – Vjera Andrijić

Izvor: Slobodna Dalmacija, 18.2.1945.

Iz zapisa očevica, novinara Slobodne Dalmacije (odlomak):

(…) „Rano u zoru sam krenuo kamionom. Borci su radosno pjevali. Poplavljeno zaleđeno Knežpolje, ostalo je iza nas. I kao da je priroda htjela da se razdraga nad velikom pobjedom jednoga naroda, svito je dan sunčan i vedar. Uz cestu je ležao razbacan raznovrstan materijal, šljemovi, ubijeni konji i ljudi. U Mostar smo ušli s pjesmom. Sa prozora su nam radosno mahali rukama. I u ruci, podignutoj na pozdrav, i iza svilene feredže, čovjeku se činilo da čita nezapamćenu radost onih koji su nas čekali.

– Eto nas, Esade, sunce nam granulo, rekao je jedan stari Musliman, a kose mu se oči razvukle u širok drhtav osmijeh. Prošao sam gradom. Ulice su bile pune ljudi. Staro i mlado izašlo je da vidi svoju pobjedničku vojsku. Jedna povorka omladinaca, na čelu s narodnom zastavom, prolazila je i klicala vojsci i Titu. Svakoga su vojnika radosno pozdravljali, u svakome su vidjeli dugo očekivanoga druga. I čovjek je osjećao kako mu od uzbuđenja tijelom prolaze srsi, kako ga u grlu nešto guši. Kraj centralnoga mosta ležao je slupani, izgorjeli neprijateljski tank. Do njega u mlaci crne krvi ležala su dva ubijena Nijemca. Eto tu su na obali naše Nereretve, Neretve naše V ofenzive svršili svoj luđački pohod na jedan slavenski narod.

Električne i telegrafske žice visjele su raskidane sa stupova. Borba je bila krvava. U dugim kolonama prolazile su ulicama naše trupe. Tankovi, kamioni, razna motorna volzila, mazge natovarene hranom i municijom, čete za četama. Na kućama su vijorile zastave s petokrakom. Mnogi su građani priboli crvenu petokraku na prsi. Obišao sam cio grad. U hotelu „Neretva“, koji su ustaške izdajice nazvale „Soldatenheim“, ležao je leš komandanta njemačkoga garnizona. Ubio se sam. A tamo gdje je bio ustaški sjeverni logor, ležale su napuštene zgrade i poginule ustaše i švabe. Pokupao sam da pregledam kasarne. U njima je bilo sve ispreturano. Porazbacani vojnički kovčezi ležali su otvoreni po krevetima i podu. Slike poglavnika cerile su se sa zidova. U kuhinji su kazani bili još puni nesuđenom večerom. Vidjelo se odmah da su neprijatelji pobjegli u paničnome strahu. Vani, pred kasarnom, na samome raskršću ceste, ležali su njihovi leševi. Dva mrtvačka sanduka, jedan poluotvoren, ležali su također pokraj zida. Na jednom je bilo napisano plavom olovkom Uffr. Muehlbauer Michael 12. II 1945 s nacrtanim kukastim križem, križem koji se htio pribiti po našim jadnim selima i gradovima. Nisu imali vremena da ga pokopaju. Ostavili su ga tu, na rasrkšću ceste jednoga dalekog hercegovačkog sela.

Po cestama ležale su rasute i zgažene čuturice, polupane puške i šljemovi. Male su kućice predgrađa bile okićene zastavama. Jedna me starica suznim očima upitala: „Zdravo, druže! Jeste li se umorili, zdravi mi bili, Bog vas poživio…“, a onda mi stala pričati isprekidanim glasom kako su dugo patili i slušali o slobodnome Splitu, Dubrovniku i cijeloj Dalmaciji. Kako su i njeni sinovi u našoj vojsci i kako već dugo o njima nije ništa čula…

U gradu je oštećeno tek nekoliko zgrada. Svi su mostovi sačuvani. Isto tako, električna centrala i vodovod. Dućani su svuda otvoreni, život se normalizirao. Čovjek osjeća na svakome kroaku da se grad, koji je dao bezbroj divnih boraca za slobodu našega naroda, probudio iz dugoga ropstva.“ Izvor: R.B. „Ulicama slobodnoga Mostara“, list „Slobodna Dalmacija“, 20.2.1945.

DEFILE I MITING U MOSTARU nakon oslobođenja, tokom februara 1945.: