Sjećanje na palog borca: Tidža Fazlinović

Hatidža Tidža Fazlinović (Mostar 1923. – Ivan-sedlo 1945.) poginula je prilikom posljednjih operacija oslobođenja.

Iz stare štampe: “Nisam se zarekla samo za Mostar…”

Ovaj prilog posvećen je uspomeni na borca 29. udarne divizije drugarici Tidži Fazlinović.

“Grad je uživao u slobodi koja se razlila tog februarskog dana po njegovim ulicama. Ljudi kao izbezumljeni od radosti prilazli su jedan drugome na svakom uglu, grlili se i ljubili. Ozarena lica, izmučenih, ali konačno slobodnih Mostaraca blistala su od suza radosnica što ih je sloboda izvlačila iz očiju, a grlo se sušilo i glasnice nesigurno titrale pri svakoj izgovorenoj riječi u susretu sa roditeljima onih heroja, iz čijih grobova je eto izrasla sloboda i sve bogatstvo radosti koje je ona izljevala na nas u tim časovima. U gradu je vrilo kao u košnici. Izgledalo je kao da su svi zaokupljeni nekim posebnim, naročito važnim i hitnim poslovima koji će da propadnu ako što prije ne budu obavljeni. U stvari, sva ta užurbanost nije bila ništa drugo nego stihija oduševljenja.

Na Musali se razigralo kolo… U sredini je poskakivala djevojka na čijem su opasaču kuckale jedna o drugu bombe, odzvanjajući muklo po taktu igre. Crne krupne oči djevojke ispod gustih gotovo sastavljenih obrva blistalae su od sreće, a dva omladinca preticala su se u nadmetanju ko će prije da, podvikujući, zamijeni drugog u igri.

– Eh, druže! Halal joj vjera i u kolu i na bunkeru! – Nema naše Tidže ni u tri grada! – podvikuje jedan borac koji ne može da sakrije oduševljenje i razdraganost, gledajući drugaricu Tidžu kako muški podskakuje i sve življe i življe nastavlja igru…

list “Sloboda”. U tek oslobođenom Mostaru razvilo se kozaračko kolo i drugi narodni plesovi. U pozadini pi[e “Soldatenheim…” – hotel Neretva u kojem se nalazila glavna njemačka komanda.

Nekoliko dana kasnije krenula je jedna grupa boraca na Ivan sedlo, odakle se čula potmula grmljavina topova. Vazduh uzvitlan brzinom kamiona. Igrao se sa pletenicama djevojačke kose, a pjesma za pjesmom: o heroju Savi, o Sutjesci, o Bileći, Dabru, Nevesinju, Trebinju, Stocu i Mostaru, orila se iz mladih grla. Reklo bi se, kao da taj kamen što nestaje u daljini vijugave ceste nosi razdragane svatove, a ne grupu prekaljenih junaka ka ždrijelu krvožedne nemani što se upinjala ovih dana posljenjom snagom, da se izvuče iz obruča kojim je sve jače stezala narodna mržnja. (…)

Nakvašeni jutarnjom rosom, provirivali su vrhovi “Ivana” kroz proljetnu maglu. Iščupane bukve i panjevi stršili su bezbrojnim žilama u nebo, vapeći za izgubljenim životom. Poneka preplađena ptica prelijetala bi iznad glava lutajući izgublejna i tražeći svoju granu koja je juče nestala u paklenom ognju topova i mitraljeza. Jutarnji povjetarac nanosio je s vremena na vrijeme miris baruta, pomiješan sa mirisom krvi i zemlje, pjevajući o epopeji protekle noći.

Na jednoj blagoj padini, okrenuoj suncu, pokrivaena šatorskim krilom, ležala je djevojka. U lijevoj stegnutoj pesnici imala je zdrobljen grumen napola suhe zemlje. Kao da iščekuje da vidi nekoga kome bi ova (…) nasmijana usta htjela razgovoriti još koju riječ o radosti SLOBODE, o besmrtnosti onih koji znaju zbog čega su žrtvovali svoje mlade živote.

I naša Tidža “kojoj nisu ravne u tri grada”, čijoj su se hrabrosti divili u sto bojeva i u muškoj izdržljivosti u maršu i u kolu, ovoga jutra svrstala se u prvi red narodnih junaka…

Pričao mi je jedan starješina, da je Tidža ovako odgovorila svojoj starijoj sestri kad je ova plačući molila da ne ide dalje od oslobođenog Mostara: “A zar je moj život vredniji od Maksimovog?”, misleći na narodnog heroja Maksima Kujundžića koji je kratko vrijeme prije toga poginuo junački pri napadu na Nevesinje. “Ti sjedi i pleti nam čarape, da se ne smrznemo na Ivanu, a ja odoh s drugovima.”

– Ja se nisam zarekla samo za Mostar, već i za Sarajevo, i dalje – sve do Trsta – završila je Tidža razgovor sa sestrom i ne sluteći da će se već na Ivan-sedlu ugasiti njen mladi život.”

Izvor: list “Sloboda”, početkom pedestih godina XX vijeka.