Ratna sjećanja: Gojko Uljarević, brat palog borca Tripe Uljarevića

Sjećanja nekadašnjeg najmlađeg mostarskog skojevca svojevrstan su omaž komšiluku i roditeljima ratnog Mostara.

Odlomak iz stare štampe:

U jednom od stotine uskih sokaka Mostara, u naselju što ga od davnina zovu Bjelušine, rođen je Gojko Uljarević, jedan od najmlađih mostarskih skojevaca, unutar Mostarskog bataljona, provoborac, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine.

Taj dio Mostara, gdje je živjela “teška sirotinja” prije rata, bio je strah i trepet za neprijatelja. Gojko, najmlađi od tri brata i sestre, sitan i po rastu najmanji među vršnjacima, nije skretao na sebe pažnju, pa je bio vrlo pogodan za izvršenje zadataka koje su mu stariji drugovi povjerovali.

U mojim Bjelušinama, danas kad to gledam sa razdaljine od gotovo pola vijeka, morali smo se rano kaliti. Život nas djece bio je surov i težak. Očevi su nam bili rudari, nosači, hamali, pilari i pretežno sirotinja i jedan broj zanatlija. Da bismo preživjeli rano smo naučili da se dovijamo, da dokučimo, kako smo to zvali, ponešto iz bogatih bašta, iz dućana. Rano smo krali voćke da bismo se osladili.

Tako se Gojko sjeća svog teškog djetinjstva. Rat je prekinuo školovanje većini “njegove raje”, pa i njemu.

– Završio sam dva razreda građanske škole i pošao na obućarski zanat. Kod mog dragog majstora Ahmeta Vilogorca, u proljeće 1941. godine, s petnaestak godina života, primljen sam u SKOJ. Takve hrabre borce i kasnije heroje, mogla je dati samo radnička klasa. Ja ne znam to objasniti, ali vrlo brzo smo znali za šta se borimo, šta nam je cilj i šta zadatak. Iako smo bili mladi, s gorčinom smo gledali genocid koji se vrši nad Srbima, Jevrejima, taj strah i trepet u okupiranom Mostaru. Znali smo da je oružana borba jedini pravi put za nas.

U dramatičnom povijesnom procjepu, kad teče krv i kad sve može biti dovedeno u pitanje, cilj je neprikosnovena svetinja i sažetak ljudskog smisla. Samo u tom svjetlu moguće je odrediti povijesno značenje partizanskog vjerovanja. Tada sam se pitao: Koliko majki rađa jednog čovjeka? Jer, sve su majke u Mostaru podjednako strepile za svoje sinove i za drugove svojih sinova.

Kad smo mi bojkotovali policijski sat, kad bismo išli u akcije, krađe oružja, sanitetskog materijala, bacali letke, one su bdjele i osluškivale kad ćemo se vratiti. I kad god govorim o borcima, ne želeći da umanjim njihove zasluge, one su u istoriji zapisane, ja ne mogu a da ne pomenem taj odnos naših majkih, očeva, tih divnih Mostaraca, koji su stajali iza svake naše akcije. Kao da bi mostarska ilegala bila to što jeste (…), gdje bi se, konačno, sakrili borci Mostarskog bataljona u vrijeme boravka u Mostaru, da nisu imali te divne ljude iza svojih leđa.

Gojko znalački priča o tim “razrađenim sistemima” akcija, o tehničkim odborima koji su se brinuli o svemu, o disciplini koja je vladala među ilegalcima i svim pristalicama pokreta. (…)

Praksa je bila: kad se ilegalac toliko kompromituje da mu nema više mjesta u gradu da bude upućen u bataljon. Gojko se obreo u Motarskom bataljonu kao borac, pa kurir.

– Počeo sam kao kurir, a završio rat kao komandir Omladinske čete 13. hercegovačke brigade. Imali smo omladinu kojom se možemo ponositi. Ja bih ovdje rekao riječ i o onim omladincima koji nisu, kao mi sa iskustvom, dolazili s određenim ubjeđenjima u jedinice. Naime, bilo je dosta siročadi (djece čiji su roditelji izginuli, pa su ih davali jedinicama da ih čuvaju), bilo ih je koji su sa nama bili u zbjegovima bježeći ispred neprijatelja i drugih.

Kad bismo oslobodili teritoriju i kad bismo našli mogućnost smještaja za tu djecu i omladince, oni su odbijali da napuste jedinicu. E, to su onda postajali pravi borci, gazili sa nama Neretvu, Sutjesku. Sjećam se samo kako je među borcima bio omiljen Rade Vuković, najmlađi od porodice Vukovića.

Sudbine tih omladinaca su se ispreplitale, tugovalo se danima kad su ginuli. Kad sam se vratio u oslobođeni Mostar, dosta svojih drugova nisam našao. Ni najbliže. Brat Tripo ubijen je na Mamuli zajedno sa Zvonkom Marićem, Vinkom Džidićem i Borom Zurovcem. Mnogo dugujemo onima koji su nam bili učitelji. Sindikalni pokret u Mostaru, SKOJ, Partija bili su okosnica razvoja ovih organizacija u BiH, pa i šire. (…)

list “Sloboda”, 3.3.1986.