Tidža Karabeg: Zemlja moje mladosti
Sjećanja nekadašnje učenice mostarske gimnazije, skojevke i partizanke, zabilježio Mišo Marić sedamdesetih za “Slobodu”.
Novembar je u Mostaru varljiv, čas sunčan, čas kišan, kako mu se ćefne. Okolo, po sjevernim planinama smjestili se snjegovi, nikad odlučni da siđu u sam grad, a uz Rondo šume platani posljednjim lišćem, najtvrdoglavijim.
Duvala je neka zimomorna bureština pred praznik, đavo će znati što joj to treba. Bure su mostarske tradicionalno hirovite, niko im ništa ne može kada šljegnu s planina s vrhovima pod oblacima, čak je i sunce nemoćno bilo šta konkretno da poduzme.
Tačno u zakazani sat i minut, po toj buri što nemilosrdno prolazi i kroz ljude i kroz kuće, stigla je na razgovor Tidža Karabeg, savjetnik za privredu u stručnoj službi Skupštine opštine Mostar i član CK Saveza komunista Jugoslavije.
Znao sam da je nevoljko pristala na intervju, bio je potreban autoritet Asima Hadžajlića, njenog starog znanca i prijatelja, a znao sam i zašto. Tidža je od ljudi koji svoj posao rade pošteno i savjesno, misle da tako treba i da nema smisla čitavu stvar udarati na velika novinarska zvona. Nisam progovorio na tu temu, počeli smo o buri i koječemu u poprilično hladnom studiju dok je tehničar pripremao magnetofon na kojem smo zabilježili dio onoga što je govorila.
A govorila je:
– Ako treba da izdvojim jedan od praznika Dana Republike onda bih se opredjelila za onaj iz 1945. godine. Ja sam bila u Mostaru službenik tadašnjeg Gradskog narodnooslobodilačkog odbora i radila na poslovima privrede. Tih novembarskih dana primljena sam u Komunističku partiju Jugoslavije. Za mene je to bio jedan od najvećih doživljaja u životu. Bila sam mlada ali su likovi članova Partije iz predratnog, ratnog i posljeratnog perioda uvijek bili uzor, ne samo meni, nego i mojoj generaciji, koja, nažalost, nije sva stigla u ovo vrijeme.
Pokazala je rukom da se ustavi magnetofon, otpila par gutljaja vode pa o toj svojoj generaciji koja nije stigla, nastavila:
– Rat nas je zatekao u godinama kada smo trebali biti najsretniji. A godine su bile drugačije, teške. Ti naši školski dani su proticali više u skojevskoj aktivnosti, nego u učenju. O tome bih vam mogla dugo, dugo pričati, ali da izdvojim samo jedan događaj. Mi smo se sastajali ujutru ranije, razmjenjivali vijesti i informacije koje su stizale ilegalnim vezama ili su stizale iz etera, preko skrivenih radioprijemnika. Toga jutra s grupom skojevaca među kojima Andrija Krešić, Salko Šestić, Ismet Dilberović okupili smo se oko peći i razgovarali o događajima na Istočnom frontu. Obradovala nas je vijest da je probijen njemački front kod Kijeva i baš u tome trenutku je došao neko od drugova da nas obavijesti kako je škola opkoljena i da se naoružane grupe ustaške organizacije “Crna ruka” spremaju da upadnu u školu i izvrše pokolj najistaknutijih skojevaca mostarske Gimnazije. Nije bilo panike. Sklonili smo se u neku nuzprostoriju u školi a skojevski rukovodioci su kroz stan direktora, koji nije bio blokiran, uspjeli da pobjegnu, alarmiraju grad i osujete ovu akciju ustaške mladeži, malobrojne u Mostaru, ali fanatične. Poslije je skojevska organizacija štampala jedan predivan letak o tom događaju kojim su roditelji mostarskih gimnazijalaca obavješteni o svemu što se pripremalo. Taj događaj mi se urezao u sjećanje a pomogao nam je da raskrinkamo sve one učenike i profesore koji su bili u dosluhu sa ustaškim vlastima.
Đaci Gimnazije u Mostaru, VIb razred, školske 1939/40. godine. Pod brojem 21. u drugom redu je Hatidža Tidža Karabeg. Andrija Krešić je pod brojem 2, Salko Šestić – broj 5. Tanja Peško nije na slici, a Ismet Dilberović je bio u razredu VIa. Izvor: CIDOM.
Tidža Karabeg govori polako i tiho. Gleda ispred sebe dok govori a ruke drži mirno spuštene u krilo. Njoj je svejedno što govori u mikrofon, osjećam, ona govori bez patetike, najjednostavnijim riječima baš onakvim kakva je sva u toj jednostavnoj suknji i džemperu i sa tom kratko potšišanom, prosijedom kosom.
Njena generacije nije stigla do sjedine. Umirala je mlada i pamti se takva, mlada i nasmijana.
– Moja razredna drugarica bila je i Tanja Peško. Mi smo negdje sasvim blizu sjedili u školskim klupama. Mislim da se čitav moj razred i ja možemo pohvaliti da nam je ona bila drugarica i da nam to može biti na ponos. Ona je stvarno, bez obzira na njenu bogatu porodicu bila djevojka koja se opredjelila za liniju Partije i ona je već tada bila član KPJ. Njen povlašten materijalni položaj omogućavao joj je da, za razliku od mnogo nas drugih, daleko aktivnije djeluje. Sjećam se da smo kod Tanje Peško odlazili na takozvane žureve, na koje su čak dolazili i neki jugoslavenski oficiri. Pored toga što je imala guvernantu za njemački jezik, imala je i učitelja za klavir, pa je svirala. Inače je bila veoma bistra djevojka, vrlo talentovana, odličan đak i vrlo društvena. A koristila je sve načine da radi za pokreti i Partiju, da okuplja skojevce i širi ideje iz literature koju je u praviliu čitala prije svih nas. Čini mi se da nema siromašnije skojevke koja nije nosila haljine Tanje Peško, da nije bilo teške situacije iz koje ona nije našla izlaz. U vrijeme kada više nije bila živa i među nama bili smo često provicirani na taj način što su nam govorili: “Uhvatili smo Tanju, pokazaćemo joj mi šta je marksizam”. A po toj pripadnosti SKOJ-u i Partiji veoma joj je bila slična Marija Bekavac. Ona je bila u drugoj školi, ali smo bile u istoj skojevskoj organizaciji. To je jedna izuzetna djevojka, izuzetna omladinka po prirodi veoma vesela… Ona je, recimo, oslije rata prihvatila da ide na traktorski kurs. I otišla u Novi Sad i završila traktorski kurs i radila kao traktorista bez obzira što je bila đak Ekonomske škole… Ona je prije nekoliko godina umrla u Beogradu.
O sebi nerado, Tidža je rekla:
– U periodu obnove i izgradnje ja sam do oktobra 1946. bila u Mostaru. Kod nas nema ni jedne ulice, ni jedne kuće gdje nije bila organizovana neka radna akcija. Ja sam na takvim akcijama učestvovala i na jednoj od sličnih u Sarajevu na izgradnji Švrakinog sela. Na masovnijim nisam jer sam se uvijek nalazila na poslovima odraslih. Mogla bih reći da praktično nisam ni živjela životom mladih.
Novembar je u Mostaru varljiv, čas sunčan čas kišan, kako mu se ćefne. Okolo, po sjevernim plankinama, smjestili se snjegovi, nikad odlučni da siđu u sam grad, a uz Rondo šume platani posljednjim lišćem, natvrdoglavijim.
Duvala je i neka zimomorna bureština pred praznik, čak je popršao snijeg s planina.
Tidži Karabeg, koja nije imala mladosti, koja se oduvijek nalazila na poslovima odraslih, pored onog prvog slobodnog novembra u Mostaru, veličinom će se pridružiti i ovaj.
Ona je dobitnik nagrade ZAVNOBiH-a ove 1976. godine.
– To je veliko, veliko priznanje. Cijenim da je moj rad stvar opredjeljenja za jedno društvo, da je moj rad dug prema tome društvu i Partiji. Ja vjerujem da ću, dokle me zdravlje bude služilo i dok budem imala snage, nastojati da to povjerenje izraženo ovom nagradom, opravdam. Ja sam čitav život radila svoj posao u radno vrijeme a poslije toga provela na zadacima Partije. Taj život što sam živjela, sigurna sam, dobro sam upotrebila.
Novembar je prošao, praznik nikad ne prolazi. Istina, opet je hladno u Mostaru, kiše, bura…
Toplo mi nešto unutra kada znam da u ovom gradu žive ovakvi poput Tidže Karabeg.
Ti, decembre, možeš i sa burom i sa snjegovima, badava ti.
Nejak si za ljude.
Mišo Marić
Izvor: Digitalni arhiv B. Vučine.
Povezani članci: