Sjećanje na palog borca: Živko Vuković, moj ujak – provoborac

Kad se govori o mostarskim Vukovićima, obično se misli na porodicu revolucionara Gojka Vukovića iz Donje mahale, suprugu Zlatku i njihovo četvero djece koji su redom izginuli tokom narodnooslobodilačke borbe. Ali Mostar je imao još Vukovića, i želio bih da vam ispričam o jednom od njih za kojeg zacijelo niste do sad čuli, a koji isto tako ima spomen-ploču na Partizanskom – mom ujaku Živku Vukoviću, prvoborcu.

Živkovi su rodom iz Stare Hercegovine. Iz Nikšića su prešli prvo za Bileću gdje je moj dedo Ljubo, negdje prema Gacku, imao veliku zemlju koja je kasnije nacionalizovana. Jedno vrijeme, kad su hercegovački mladići masovno odlazili trbuhom za kruhom, boravio je u Americi, a vratio se kao dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Borio se na Solunskom frontu, tamo je oglušio.

Baba Gospava, djevojački Čorlija, udala se za dedu kad je došao u Mostar. Prvo su živjeli na Tekiji, a onda su prešli na Luku. Stanovali su u kući Pavića koji su decenijama kasnije moji roditelji otkupili na kredit. Dedo je otvorio gostionicu na Luci. Bio je vrijedan i vješt, a i baba je mnogo pomagala. Meza su bile srdele, a moglo se piti i meziti na teku. Pravio je i pivo, i ta stara oprema se zapravo čuvala u našoj kući na Luci dugo godina, sve dok kuća nije opljačkana 1993. godine.

Rasla su tih predratnih godina u kući Ljube i Gospave, kao u narodnoj pjesmi, tri sina i tri kćeri, mladi Vukovići: Slobodan, Živko i Luka, te Zora, Vera i Milenka. Samo što su kćeri doživjele dobru starost, a sinove je XX vijek sve prerano posjekao (Luka će umrijeti prvi, kao dijete, nesretnim slučajem).

Živko je bio napredan omladinac, kako se tada govorilo. A biti napredan, tada je značilo biti aktivan u SKOJ-u. SKOJ je bio mjesto gdje se, rečeno savremenim jezikom, učilo društvenom aktivizmu i liderstvu, tako da je Živko, kao đak učiteljske škole, još pred rat bio učesnik i delegat poznatog savjetovanja komunista na Bjelašnici, pisao članke za novine, i dogurao čak do člana rukovodstva školskog SKOJ-a, a 1940. primljen je u KPJ.

Taj aktivizam, ta spremnost na akciju, posebno su bili od važnosti kad je izbio Drugi svjetski rat, i kad je zaista trebalo raditi za „narodnu stvar“. Tako je Živko bio bukvalno prvoborac, u čuvenom prvom odredu koji se izašao iz Mostara još avgusta 1941. Krenuli su u devet sati naveče između 15. i 20. avgusta iz kuće Neimarevića u Bjelušinama, a ispratili su ih Avdo Humo i Hama Grebo. Zajedno sa Živkom iz grada su tada izašli Karlo Batko, budući narodni heroj, braća Vujovići, Avdalovići, Obrad Slijepčević, Života Neimarević, Boro Radan, Salko Pezo, Luka Knežić, Danilo Bilanović, sin Rade Bitange Neđo Bitanga, Pero Krajina, Osa Grebo… Sve su to bili poznati napredni omladinci, a predvodio ih je iskusni španski borac Savo Medan.

Ima jedan zanimljiv detalj u zapisima učesnika, koliko je taj izlazak bio brižljivo planiran, da su Života i Boro, kao krojači, svim borcima sašili natikače od čoje da se iskradu u noći. A poznato je da su njih 28 boraca ponijeli sa sobom 16 pušaka, po 150 metaka na svaku pušku i po dvije kragujevke na svakog borca. To oružje je ranije izneseno iz vojnog logora u skojevskoj akciji a prenosio ga je u vreći kroz grad do kuće Neimarevića jedan drugi omladinac, ilegalac Predrag Škrobić.

Ostalim Vukovićima iz naše priče nove vlasti naložile su da se isele, te su rat proveli u izbjeglištvu u Srbiji. Ključ od kuće su ostavili kod Džemala Hadžiomerovića zvanog Šice. Kad su se vratili četiri godine kasnije, zatekli su je, kako su kasnije pričali, „da ni igla nije falila“. Tako sam od malena naučio šta znači pravi Komšija, onaj sa velikim K, koga boli tvoj zao udes i koji ne sumnja da ćeš se vratiti. I još kad se shvati koliko je u tim vremenima bilo oskudice u Mostaru, sve to ima još veću težinu.

Poznato je da je veći dio boraca Mostara bio na području Boračkog jezera gdje se formirao Konjički, kasnije nazvan Mostarski, bataljon. Možda je manje poznato da je bila i grupa boraca koja je upućena u istočnu Hercegovinu radi organizacije ustanka u tom kraju. Taj zadatak je pripao i Živku. Poslan je prvo u Nevesinje gdje je radio pri štabu bataljona „Nevesinjska puška“, povezivao aktiviste sela, u čemu je imao punu podršku Vula Skoka, jednog uglednog seljaka. A iz Nevesinja je zatim otišao u gatački kraj da radi kao instruktor KPJ na terenu.

Međutim, brojna mjesta tog kraja su već ranjena, doživjela su veliku traumu i stradanja u ustaškim pohodima. Narod je živio u velikoj napetosti, i u borbi za opstanak sela su varirala između četnika i partizana. Na žalost, u tim silnim previranjima, neki od Mostaraca na terenu loše su prošli, Živko među njima. Četnici su ih vidjeli kao suparnike i surovo se obračunali.

Rat jedva da se završio, izbjegli Vukovići su se vratili, nadajući se vijestima od Živka. Ali nekom strašnom igrom sudbine, Živkov stariji brat Slobodan ubrzo gine po povratku, a o Živku stigne vijest da je i on poginuo još 1942. Ljubo i Gospava, takoreći, gube dva preostala sina odjednom.

A život k’o život, tjera žive da idu dalje… Uprkos boli, bilo je to i vrijeme velike izgradnje i elana… Tetke su se udale za pilote, majka je upoznala mog oca Danila, takođe borca (njegov brat Mirko, u NOB-u od 1942, poginuo je kod Kiseljaka tokom završnih operacija aprila 1945. godine. I Mirko je, kao i Živko, pali borac sa spomen-pločom na Partizanskom). Dedo je otvorio trafiku na Lučkom mostu jer je zgrada u kojoj je bila njegova gostionica nacionalizovana. Umro je 1955, desetak godina prije bake, koja je nastavila primati Živkovu boračku penziju. Bolovala je i jednom prilikom je došla hitna, s njom dr Muriz Humo. Na fotografijama iznad bakinog kreveta prepoznao je Živka, svog druga iz SKOJ-a i skauta, kojeg je mnogo cijenio. Otada je vodio liječničku brigu o baki, a naše porodice su postale kućni prijatelji. A ja sam, ne poznajući tada toliko sve te priče, nastavio putem Živka i Mirka, bio sam kroz dva dvogodišnja i jedan jednogodišnji mandat predsjednik OK SSO Mostara. 

Živko je sahranjen na pravoslavnom groblju, sjećam se da su mu tamo dugo iz Saveza boraca polagali vijence. U kući se čuvala njegova spomenica, fotografije. Posljednji rat je uništio dosta toga…

Danas bih volio da sam majku više pitao, da znam tačno reći kakav je bio. Postoje podaci u istorijskoj literaturi o njemu i njegovom radu. Toliko ozbiljnim stvarima da je lako zaboraviti da mu je bilo tek 19-20 godina kad je poginuo.

Danas, dok promatram njegovo lice na fotografijama, vidim mladost, smirenu odlučnost i zrelost, možda i tada nesvakidašnju, a danas svakako rijetku i nepojmljivu, posebno za taj uzrast. A vidim i neku nježnost. Volio je rad s djecom, angažovao se oko pionira, najmlađih skauta, i oni su voljeli njega.

I pomislim na prazninu koja je zadesila Mostar nakon rata, o čemu svjedoče na stotine spomen-ploča na Partizanskom i uklesana imena onih koji se nisu vratili… Kako je bilo preživjelim iz te desetkovane generacije, koji su morali nastaviti započeto, podizati zemlju iz zgarišta… I šta su još mogli učiniti Živko i ostali, da je XX vijek htio drugačije.

Danas je teško zamisliti toliku požrtvovanost i dosljednost, ali po Partizanskom znam da su nekad zaista postojali takvi ljudi. A to ulijeva nadu da će ih naši narodi opet iznjedriti.

Podaci i fotografije: Slobodan Mika Andrić. Zabilježila M. Pješčić. Zahvaljujemo na ustupljenom materijalu.

FOTO-GALERIJA:

Izvor: Arhiv porodice Andrić. Ukoliko prepoznajete nekog na fotografiji dole lijevo, molimo da javite redakciji.

Izvor: Arhiv porodice Andrić.

Borci prvog mostarskog odreda:

Pali borci:

Borci prvog odreda koji su preživjeli Drugi svjetski rat:

Pored gore navedenih, u prvom odredu su još bili Ranko Mihić, srednjoškolac, Andrija Stajić, vazduhoplovni oficir stare jugoslovenske vojske, Rade Salatić, radnik, Aziz Koluder, radnik, Remzija Duranović, radnik, Nenad Vasić, student. Savo Medan je predvodio prvi odred, a Hama Grebo i Avdo Humo su ispratili borce.