Sjećanje na palog borca: Enver Dadić

Iz zapisa Fazlije Alikalfića

Među najstarije mostarske porodice, o kojima postoje sačuvani pisani dokumenti u arhivima ili druga vjerodostojna svjedočanstva, spada i porodica Dadića. Dadić-Misirli Ismail se spominje već u 1754. godini(1). Porodica Dadića je ostala mnogostruko zapisana u istoriji Mostara. Početkom 19. stoljeća, ajan i mostarski muteselim Alija Dadić je svojim držanjem i prkosom prema turskoj vlasti na sebe navukao kazneni pohod brojne turske vojske (oko 30.000 vojnika) koji je na Mostar poslao bosanski valija (1814.) i u kome su ubijeni mnogi Dadići i njihove pristaše. Potomak ovih Dadića je i otac Enverov, Smail-eff. Dadić, kadija, vrlo uvaženi građanin Mostara i veliki prijatelj (Muslimanske) biblioteke.

Enver Dadić se rodio u Mostaru 7. januara 1916. godine. Osnovnu školu i gimnaziju (realni smjer) završio je u Mostaru. Maturirao je 1937. godine u generaciji kojoj su pripadali i Džemal Bijedić, Mladen Spužević i drugi napredni omladinci. Mnogi iz te generacije su se vrlo rano, još u gimnazijskim klupama, formirali i opredijelili za napredni radnički pokret, vrlo aktivno učestvovali u omladinskim akcijama usmjeravanim najčešće organizacijama SKOJ-a i KPJ u Mostaru. Za takvu orijentaciju te generacije u Gimnaziji neosporno je zaslužan i njihov profesor Dušan-Dule Mučibabić, koji im je u višim razredima predavao istoriju i bio razredni starješina.

Po završetku gimnazije Enver se upisao na studij agronomije na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Beogradu. Pripadao je naprednim studentima Beogradskog univerziteta i s njima učestvovao u brojnim političkim, socijalnim i kulturnim akcijama, kako u Beogradu, tako i u Mostaru i drugim mjestima Hercegovine.

Radom i angažovanjem na programu Biblioteke vidno se isticao među svojim drugovima i kolegama, studentima. Zbog toga je bio izabran za člana Upravnog odbora Biblioteke i na toj dužnosti ostao sve do zabrane njenog rada od strane ustaške vlasti 1941. godine. Radio je temeljito i predano, pomagao u svim zadacima društva, naročito u sekretarijatu i knjižnici. Bio je vesele prirode, drug od punog povjerenja, savjestan u radu, pouzdan i odgovoran u izvršavanju preuzetih obaveza. Uživao je nepodijeljene simpatije u Odboru i brojnom članstvu Biblioteke.

Sa izbijanjem rata i okupacijom zemlje 1941. godine, Enver je, kao apsolvent agronomije, prekinuo studije i vratio se u Mostar. Za vrijeme okupacije radio je aktivno i organizovano za narodnooslobodilački pokret. Poznate su akcije mostarskih ilegalalca kojima ni sav aparat okupatora nije nikada mogao stati u kraj. Pošto je Enveru zaprijetila opasnost hapšenja od strane ustaške policije, koncem 1944. godine on se prebacio iz Mostara na oslobođenu teritoriju. Raspoređen je u Propagandno-kulturni odsjek 13. brigade 29. hercegovačke n.o. udarne divizije.

Poslije operacija završenih u Hercegovini, 13. brigada u borbama sa neprijateljem napreduje prema Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. U toj, toliko željenoj i očekivanoj, posljednjoj fazi borbe za definitivno oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika, Enver nije imao sreće. Na prolazu kroz Jajce teško se razbolio od tifusa, morao je radi liječenja zaostati iza brigade. Tifus je u toku rata odnio hiljade života naših boraca. Na žalost, s njima je i Enver podijelio sudbinu. Podlegao je opakoj bolesti u momentu kada je trebalo počinjati živjeti. Nikada više nije ugledao svoj rodni i toliko voljeni Mostar. Umro je u Jajcu 5. maja 1945. godine – svega nekoliko dana pred kapitulaciju fašističke Njemačke i konačno oslobođenje cijele Jugoslavije.

(1) Hivzija Hasandedić – Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, str. 205, Sarajevo, 1980.

Izvor: Fazlija Alikalfić, Stasanje jedne mladosti, Mostar, 1985.