Kako su Mostarci spašavali knjige 1941. godine

Akcijom mostarske KPJ i omladine, na hiljade knjiga osuđenih na lomaču iznešene su iz zapečaćene biblioteke. Odlomak iz knjige Fazlije Alikalfića (1985): Stasanje jedne mladosti.

Iz aprilskog rata povratio sam se u Mostar 20. aprila 1941. godine. (Muslimanska) biblioteka je već bila zatvorena, a odmah poslije formiranja tzv. Nezavisne Države Hrvatske i preuzimanja vlasti od strane ustaša u Mostaru, prva (prije svih drugih, klasnih, naiconalnih, kulturnih, sportskih i drugih društava i organizacija) zabranjena i zapečaćena. To je za naše članstvo i prijatelje, poslije okupacije zemlje, bila još jedna izuzetno tužna i neprijatna vijest. Istina, znali smo da je Biblioteka već odavno trn u oku svim neprijateljima društvenog progresa (…) i nismo nimalo bili iznenađeni takvim postupkom ustaških vlasti, iako one još nisu bile, ni blizu pokazale “šta umiju i šta smjeravaju”. Naravno, nismo se s time pomirili. Ocjenjujući pravilno vrijednost dobre knjige i znajući kakav fond napredne literature sadrži knjižnica Biblioteke, Mjesni komitet Komunističke partije Jugoslavije u Mostaru ubrzo je donio odluku da se, po svaku cijenu, spasi barem najvrijednija literatura iz zapečaćene Biblioteke. Organizaciju tog zadatka, i nadzor nad njegovim izvršenjem, dobio je član Partije Mustafa Temim – Turko. Zadatak je bio vrlo odgovoran, delikatan i opasan. Biblioteka se nalazila u najstrožijem centru grada, a uz to pred ulazom u zapečaćene prostorije društva postavljena stalna uniformisana policijska straža.

Komunisti Mostara su ne jednom u toku rata dokazali da su u stanju izvesti zadatke i akcije koje, po svojoj složenosti i opasnosti, moglo bi se reći, graniče sa nemogućim (na primjer, provala u dobro čuvane vojničke magacine i iznošenje municije na oslobođenu teritoriju i dr.). I ova akcija spada u takve opasne, koliko hrabre toliko i inteligentne, podvige napredne omladine. Autentičan izvor kazivanja o tom nezaboravnom događaju jesu sjećanja organizatora te akcije Mustafe Temima – Turke i Šefkije Puzića, sekretara Biblioteke, koje ćemo, u skraćenoj verziji, prepričati:

Mustafa Temim – Turko je u to vrijeme (april 1941.) bio organizovan u jednoj partijskoj ćeliji na području mahale Zahum, kojoj su pored njega pripadali još Mahmut (Maha) Đikić (sekretar), dr Safet Mujić i Ahmed Sefić. O spasavanju knjiga iz Biblioteke nisu u svojoj ćeliji razgovarali. Taj zadatak Turki je postavio Jusuf Čevro, tadašnji sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Mostar. Objasnio mu je u čemu je suština tog odgovornog zadatka, da mu se taj zadatak povjerava opsebno zbog toga što on održava veze sa drugovima koji rade u policiji i, kao posljednje, da se o akciji može konsultovati sa dr Mujićem, koji je funkcioner u Biblioteci.

Nije bilo mnogo vremena za odugovlačenje, da se možda ne bi desilo nešto što bi tu odluku i cijeli plan dovelo u pitanje. U tu akciju je morao biti uključen još neko od članova Upravnog odbora Biblioteke, koji dobro poznaje strukturu knjižnice, kvalitet i razmještaj knjiga, da bi moga, u kratkom roku, izdvojiti one knjige koje prije svega treba spasavati. Sve se nije moglo, a ni smjelo, da ustaše ne bi, možda kasnije otkrili cijelu akciju. Plan je trebao izvesti u vremenu kada je na čuvarskoj službi neko od policijskih stražara s kim partijska organizacija ima vezu. Trebalo je obezbijediti saradnike u iznošenju knjiga iz Biblioteke i mjesto gdje će se u prvi momenat sakriti. I konačno, trebalo je obezbijediti duplikate ključeva od knjižničara, jer su originalne odnijeli ustaški organi prilikom zatvaranja Biblioteke.

Turko se brzo našao s dr Mujićem i sporazumio. Sporazumjeli su se da bi za taj poduhvat bio najpogodiniji Šefkija Puzić, koji dobro poznaje i knjižnicu Biblioteke. U međuvremenu dr Mujić je razgovarao s Puzićem i dobio njegov pristanak. Kada se Turko, uskoro, sastao sa Šefkijom Puzićem, on je uzeo na sebe obavezu da dobije duplikate ključeva od željezničara Biblioteke, Ejuba Fazlinovića. Sve ostalo je Turko primio na sebe, kao svoju obavezu.

Među službenicima uniformisane policijske straže simpatizeri Partije su bili – Marijan Pavelić i Šime (Turko se više ne može sjetiti njegovog prezimena). Njima je pripadao i Mehmed Sarajlić, zatvorski ključar. Po partijskom zadatku, Turko je s njima održavao vezu. Sastao se sa Marijanom i Šimom, upoznao ih sa namjerom i s njima utvrdio sve pojedinosti oko obezbjeđenja u izvođenju akcije. Sa Hamdijom-Hamdom Brkićem (član rukovodstva SKOJ-a u Mostaru) je dogovorio da se za odnošenje knjiga iz Biblioteke angažuju skojevci – Huso Maslić, stolarski radnik, Mladen Balorda, učenik Tehničke škole i Šerif Burić, radnik. O svemu ovome, prije izvo]enja akcije, Turko je upoznao Jusufa Čevru. Tom prilikom Čevro mu je saopštio da se izvučene knjige odnose njegovoj (Čevrinoj) kući u Donjoj mahali i kući Hajrudina Puzića u Zahumu, koga je za to angažovala Bisera Puzić.

U dogovoreni dan i vrijeme sve je bilo pripremljeno. Šefkija Puzić je obezbijedio ključeve. Na ulazu pred prostorijama Biblioteke, bila je pouzdana (!) policijska straža. Žurno su odabrane knjige trapane u kofer i vreće i u sred bijela dana nošene na odre]ena mejsta. Prenijeli su ih s lakoćom i odvažno spomenuti skojevci. Sve se to desilo početkom maja 1941. godine. Ustaše nisu ni primijetile da je neko znalački ulazio u Biblioteku, da je prije ulaska u prostorije uklonjen jemstvenik sa pečata i ponovo zapečaćen, kao da se u to nije ni diralo. Ustaše zapravo nikada, u njihovo vrijeme, nisu ni saznale za ovu operaciju. I danas, sa ovog vremenskog rastojanja, malo je reći da je za ovu akciju trebalo mnogo svijesti, samoprijegora i hrabrosti. Na žalost, većina drugova spomenutih u ovom poglavlju nije dočekala slobodu*.

Iz Biblioteke je ovom akcijom izneseno i spaseno preko hiljadu vrijednih djela domaćih i stranih autora, naročito onih za koje se znalo da su na indeksu fašističkih okupatara i njihovih pomagača. Bila su to pretežno djela marksističke literature, beletristike i esejistike, zatim djela Marksa, Engelsa, Lenjina, Hegela, Frojda, Adlera, Londra, Barbisa, A. Fransa, R. Rolana, Gorkog, Singlera, T. Mana, Drajzera, Silona, Travena, Dž. Londona, K. Čapeka, Krleže, A. Cesarca, Filipovića i dr., pored brojnih klasničnih djela ruske literature, koja je, takođe, bila sva na indeksu – Tolstoja, Dostojevskog, Černiševskog, Gogolja, Čehova, Puškina, Ljermontova. Poslije ove operacije, fond spasenih knjiga je razdijeljen na manje, mahalske ilegalne biblioteke (Donja mahala, Brankovac, Zahum, Carina itd.), koje su bile dobro sakrivene i iz kojih su knjie služile za rad kružoka SKOJ-a i USAOJ-a i bile posu]ivane povjerljivim čitaocima, aktivistima i saradnicima narodnooslobodilačkog pokreta. Jedan dio knijga koje su bile prenesene kod Hajrudina Puzića kasnije je prebačen u kuću Envera Ćemalovića u Podhumu i kod porodice Ševa u mahali Carina. U tom prebacivanju knjiga po mahalama učestvovali su i skojevci Ismet Dilberović i Predrag Škrobić.

Sjećajući se onog nezaboravnog vremena i rada Biblioteke, u razgovoru sa nekim aktivistima povela se riječ i o fondu spasenih knjiga i njihovom korišćenju u toku rata i okupacije. Kako je to bilo u mahali Brankovac, ispričao je Safet Čišić, jedan od tadašnjih rukovodilaca SKOJ-a u tom rejonu. Kada se Mustafa M. Alikalfić “Brko”, poslije atentata na četničkog vojvodu Dobrosava Jev]evića, trebao prebaciti iz Mostara u partizane, prenio je iz “Alikalfićluka” Safetovoj kući veliki broj knjiga iz Biblioteke. Prema Safetovom sjećanju, to je bila cijela mala knjižnica od 482 knjige. Sakrili su ih u jednu izbu, a skrovište ispod gomile uglja, tako da su mogle biti očuvane, a istovremeno i relativno lako dostupne. Sa njihovom raspodjelom i raznošenjem korisnicima u mahali, najviše je bila angažovana Aiša Udovičić, koja je dobro poznavala ljude u mahali i bila član SKOJ-a u Brankovcu.

Neke od spasenih knjiga iz Biblioteke otpremljene su kasnije u Borke i Glavatičevo partizanskim jedinicama u kojima su glavninu boraca činili Mostarci. Neke su sačuvane u pojedinim kućama u Mostaru sve do oslobođenja. Pojedine se i danas mogu naći kod Mostaraca, članova Biblioteke, kao cijenjeni “suveniri” svoje vrste na ona slavna i nezaboravna vremena. Ipak, najveći broj tih knjiga je poslije oslobođenja Mostara prikupljen i predat, kao skromni početni fond, novoosnovanoj Narodnoj biblioteci u Mostaru, koja, po svom programu, sa zapaženim uspjehom danas djeluje u Mostaru i cijeloj Hercegovini.

U julu mjesecu 1941. godine ustaše su preostale knjige iz knjižnice Biblioteke iznijeli na gomilu na Musalu (današnji Trg Republike pred hotelom “Neretva”) i zajedno sa jednom velikom Staljinovom slikom javno na lomači spalili kao “simbol komunističke kuge”.

U svijetu fašizma takva “svečanost” sa lomačom nije bila rijetka ni nova. U postupcima Hitlera i Gebelsa pri preuzimanju vlasti u Njemačkoj, ustaše su imali dobre uzore i učitelje. Tih julskih dana 1941. godine njemački okupatori su na isti način postupili sa naprednom knjigom i u Beogradu. Ubili su i začetnike štampanja i rasturanja knjige koja je narode Jugoslavije upoznavala sa najneljudskijom pojavom kakvu su značili nacizam i fašizam u njedrima toliko slavljene evropske civilizacije.

Sa knjigama Biblioteke uništena je i skoro sva arhiva društva, nešto na lomači, nešto je završilo u odbačenom papiru od koga su prodavci voća i povrća, i ne znajući čim se služe, savijali kese (fišeke) pri prodaji svoje robe. Ostala imovina Biblioteke je zaplijenjena i otuđena. (…)

* Jusufa Čevru i Ahmeda Sefića ustaše su strijeljale odmah u početku ustanka (1. avgusta 1941.) U partizanima za vrijeme rata su poginuli – dr Safet Mujić, Mladen Balorda, Mahmut Đikić, Hamdija Brkić, Huso Maslić i Šerif Burić. Čevro, dr Mujić i Balorda su poslije oslobođenja zemlje proglašeni za narodne heroje. Poslije akcije iznošenja knjiga iz Biblioteke, Marijan Pavelić je bio uhapšen. Uspjelo mu je pobjeći i prebaciti se u partizane. Po završetku rata, iz partizana se povratio vrlo oslabljenog zdravlja. Umro je u Mostaru 1962. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941.”

Izvor: Fazlija Alikalfić (1985): “Stasanje jedne mladosti“.

Učesnici akcije spašavanja knjiga:

O BIBLIOTECI (1928-1941):

Muslimanska narodna biblioteka u Mostaru osnovana je 1928. godine na inicijativu maturanata mostarske gimnazije 1927/28. školske godine “u namjeri da knjigom pomognu i ubrzaju prosvjećivanje širokih muslimanskih slojeva grada”. Glavni pokretač njenog osnivanja bio je Fuad Slipičević. Od 1936. vodila je grupa naprednih intelektualaca i članova Biblioteke: Fazlija Alikalfić, Smajo Brkić, Ismet Milavić, dr Safet Mujić i Ismet Terzimehić. Djelujući u tijesnoj saradnji sa Radničkim domom i organizacijom mostarskih studenata, u posljednjim godinama svog djelovanja, Biblioteka je bila sektor rada naprednog revolucionarnog pokreta Mostara, te široka i snažna baza kulturnog i društveno-političkog djelovanja. Imala je preko hiljadu članova i čitalaca, mnogi od kojih danas imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Posebno istaknutu ulogu i uticaj na uspješan rad i razvoj Biblioteke imao je aktivizam dr Safeta Mujića. Okosnicu rada Biblioteke činila je nabavka dobrih knjiga i časopisa, obrazovni tečaji za žene, dopunska nastava za učenike i posebni kursevi, javna predavanja, društvene večeri, kulturno-zabavne manifestacije (pozorište, koncerti). Rad Biblioteke je zabranjen aprila 1941. godine.