General potpukovnik Nikola Ljubibratić: Generalov rat i mir

Razgovor Miše Marića sa komandantom X hercegovačke, saborcem brojnih Mostaraca, koji bi u svakoj posjeti Mostaru išao na Partizanski spomenik.

Dok sam u foajeu vile “Neretva” čekao da počne prijem, koji je za višestrukog svjetskog šampiona Miroslava Cerara pripremio predsjednik OK SSRN Mostar, njegov imenjak Šulentić, slučajno sam upoznao general-potpukovnika Nikolu LJUBIBRATIĆA. Poveo se nevezan razgovor o snimanju “Sutjeske!”, vratilo se malo na “Neretvu”, pa onda o ratu, o Mostaru i Mostarcima u ratu. U jednom trenutku general Ljubibratić je rekao:

– Za vrijeme rata nisam navraćao u Mostar, ali sam susretao Mostarce. Na Tjentištu me liječio dr Safet Mujić. Kako je to prekrasan čovjek bio. A poginuo je oko 700 metara daleko od mene od njemačkog “šarca” u Bosni, kod Fojnice. A kako se samo radovao tome odlasku u Bosnu. I kada je bio pogođen, jedan doktor iz Banjana, Crnogorac, kako se ono zvaše (tu se general zamislio i nije sjetio), otišao da ga previje. A i njega “šarac” pogodio, obje mu noge slomio. Ne znam šta mi je toliko teško bilo u ratu kao gubitak dra Mujića. Zato sada, kad dođem u Mostar, odem na Partizanski spomenik, čitam ona imena. Sve sam ja te ljude susretao i znao.

Nakon ovih riječi objasnio sam generalu Ljubibratiću da sam novinar “Slobode”, da u listu postoji ova rubrika i zamolio ga za mali razgovor. Za gostovanje. Nije rekao ni da, ni ne. On je jednostavno nastavio da priča o svemu ponešto, kao da je prečuo moje pitanje. Bio je negdje u sjećanjima i moje riječi nisu imale snage da dopru do njega.

Nadam se da neće uzeti za zlo što sam pribilježio. Mislim da su suviše ljudske i dobre da bi se trebalo dozvoliti da se izgube.

– Kod Bijele, pred školom koju su držali četnici, na moje oči je poginuo komandant bataljona Kovačević. Bio je učitelj. Ponudio me Enver (misli se na general-potpukovnika Envera Ćemalovića) cigarom. Zapalili i stojimo. On stoji za mitraljezom “Fijat”, a komandant Kovačević se uputio preko ledine. Nije daleko stigao. Pogodiše ga. Eto kakav ti je rat bio.

A ponekad se čovjek grozne stvari dešavaju i u miru. Meni je opasnije po život bilo na snimanju “Neretve” nego u onoj strašnoj bici za ranjenike 1943. godine kada se masovno, bez glasa ginulo i žrtvovalo. To sam, ni sam ne znam kako, preživio i, ostao. A zamalo da ne zaglavim prilikom snimanja filma. Prvi put sam imao automobilsku nesreću. Zatim drugi put sudari se vojni džip sa teretnim vozilom. Treći put se neko drvo od mostovne konstrukcije otkine i, pravo na nas. Božju ti mater, pomislim, gdje sad da zaglavim! A onda i čovjek se prisjeti svih tih strahota. Još jednom, htio ne htio, sve to preživljava. Sada sam saradnik i pri ekranizaciji “Sutjeske”. Opet se čovjek svega mora prisjećati.. ali film će biti dobar. Gledao sam neke role i mogu vam reći da taj Barton dobro glumi. Veliki glumac. Treba da svijet sazna za našu istoriju.

Priča tako general Nikola Ljubibratić riječima običnim i imate osjećaj da ga već godinama poznajete. Postaje vam blizak i drag sa tim tihim glasom i krupnim, žuljevitim rukama kojima popravlja svoju staru kuću u Trebinju da bi u njoj imao svoj mir. Potkresivao u bašti voće i kalemio ih. U toj kući je rođen in njegov stariji brat i njegov mlađi brat Jovo. Kćerka Dragica i sin Rade su djeca starijeg brata. Obadvoje su profesori u Mostaru. Otac im je bačen u jamu Viduša, kao predratni komunista. Brat Jovo, nakon bijega iz ustaškog zatvora u Sarajevu, dospio je do Ivana početkom 1942. godine i tu mu se gubi svaki trag. On, Nikola, vratiće se sam u kuću u Trebinje gdje je rođen 12. decembra 1912. godine. Potkresivaće voćke, imaće svoju penzionersku razonodu. A penzionisan je 1. januara ove godine.

U Trebinje će otići ovih dana na proslavu 50. godina postojanja trebinjske gimnazije. Nešto će uraditi i oko kuće. Pa onda na Sutjesku, gdje se snima film o tome kako je bilo njima 1943. u proljeće. Ljubibratić je tada bio komandant II bataljona X hercegovačke udarne brigade.

Kada je mora da ode na sastanak, bilo mi je iz duše žao. Tako ga je lijepo bilo slušati. Čini se kao da on to sve i ne priča zbog sagovornika, nego kao da se obraća nekom davnom, samo njemu poznatom vremenu, kad je vojevao.

A to je pričanje satkano od ponosa, od istorije.

I na časove od tuge.

Mišo Marić

Izvor: list “Sloboda”, digitalni arhiv B. Vučine.