Iz stare štampe: Povodom otkrivanja biste Rade Bitange
Bista Rade Bitange se nalazila ispred Grafičkog preduzeća u Mostaru koje je nosilo njegovo ime. Bista, čija je sudbina nepoznata, bila je djelo vajara Nikole Njirića.
Suze su oblile lice dječaka Rade kad se opraštao sa roditeljima. Selo Runovići ostalo je iza njega. Bio je to ružan san, a još ružnija stvarnost – glad. Mislio je o neizvjesnosti. Gdje je Mostar? Rekli su mu da se prijavi u Hrvatsku dioničku tiskaru.
Ubrzo je u rukama iamo “škvadru”. Slagao je slova. Učio je slovoslagački zanat. Sastajao se sa svojim vršnjacima. Spoznavao život i istinu. Gomilala su se pitanja: – Zašto radnici rade po 12, 13, 14… časova? Zašto su malo plaćeni? Zavolio je knjige. Privlačila ga je riječ – socijalizam. Sa drugovima je odlazio na zabave koje je organizovala Socijaldemokratska stranka. Upoznao se sa Gojkom Vukovićem. Došla je 1914. godina – rat. Kao vojnik upoznao je još više život, kapitalizam, imperijalizam. Učio je i naučio mnogo.
Kad se vratio u Mostar povezuje se sa Gojkom Vukovićem, Ristom Stefanovićem, Rindom Samardžićem, Ivanom Krndeljom, Begom Bilalovićem i drugim.
Mladić je shvatio da je spas radnika i uopšte naroda u borbi, koju je vodila KPJ. Postao je njen član i kao takav ubrzo je postao organizator grafičkih radnika. Već 1920. godine organizuje štrajk grafičara, koji je uspješno završen. Mostarski grafičari bili su pobornici osnivanja Saveza grafičkih radnika Jugoslavije.
Njegov krug poznanstva se proširuje. Postao je intiman prijatelj Đure Đakovića i ostalih revolucionera. Mladi grafičar je u rukovodstvu URS-a. Vodi borbu protiv desničara u Sarajevu koji pokušavaju svim silama da mostarske radnike uključe u svoje sindikate, ali doživljavaju neuspjeh. Rade pomaže organizovanje štrajkova građevinara i drugih… Pobornik je osnivanja RKUD “Abrašević” i kasnije aktivno radi u njemu. Na insistiranje partijske organizacije Rade Bitanga je na radničko-seljačkoj listi (1927. god), a već sljedeće godine na listi Republikanskog saveza radnika i seljaka (28. oktobra 1928. god.). Kao član KPJ odlazi na teren po raznim mjestima Hercegovine gdje održava sastanke, stvara veze, nosi propagadni materijal i drži javne zborove.
Došla je krvava 1929. godine poznata diktatura. Rade Bitanga se našao u zatvoru sa mnogim svojim drugovima. Mučenje i maltretiranje. Na sudu za zaštitu države osuđen je na 3 godine robije. Trogodišnje robovanje bilo je za njega sticanje novih znanja, ili kako je govorio – univerzitet. Tu se upoznao sa mnogim jugoslovenskim revolucionarima. Sa noviom iskustvima vratio se sa robije. Odmah se uključio u borbu. Kao komunista i robijaš ostao je bez posla. Mora se svaki dan javljati u policiju.
No i pored toga djeluje u sindikatima, organizuje štrajkove, aktivno radi u “Abraševiću”, “Veležu”, učestvuje na demonstracijama i izletima koje organizuje partijska organizacija. Uporedo organizuje prvu i jedinu izložbu mostarskih grafičara posvećenu 50-godišnjici prve grafičke tarife u BiH. Tom prilikom izdata je i “Spomenica”, za koju je napisao skoro čitav tekst. Pored toga javlja se sa svojim napisima pod pseudonimom u raznim partijskim i uopšte naprednim listovima, u kojima piše o kapitulaciji radnika u Mostaru i njihovoj borbi za bolji život.
Partijska organizacija grada Mostara kandiduje Radu Bitangu na listi Stranke radnog naroda, u sklopu opozicije. I imao je uspjeha, jer su radnici Mostara voljeli njegovu borbenost, odmjerenost, poštenje…
Poslije demonstracija 1. septembra 1940. godine Rade Bitanga se našao opet u zatvoru. Nova mučenja, da bi 10. septembra 1940. godine svezan, sa još nekoliko drugova bio sproveden u poznati zatvorenički logor – Lepoglavu.
Dok je revolucionarna misao tinjala u gradu na Neretvi i ispoljavala se kroz štrajkove, demonstracije i razne druge akcije, dotle je Rade Bitanga čamio u zatvoru. Njegove su misli bile okrenute Mostaru, borbi, porodici, drugovima. Pokušali su ga vrbovati, ali je on ostao dosljedan sebi i rat i okupacija zatekli su ga u ćeliji. Ustaše su nastavile sa svojim torturama mučenja, ali je ostao vjeran svojim idealima i onda kada su u njega bile uperene puščane cijevi.
Ubijen je stari revolucionar. Ostala mu je žena, sin i kćerka da nastave njegovo djelo. Sin Neđo otišao je u partizane 1941. godina d bi 1943. godine bacio bombu ispod sebe da ne bi pao u ruke neprijateljima. Njegova žena Darinka obješena je sa grupom drugova u Liska ulici (sada Save Kovačevića). Kćerka Nada je nosilac “Spomenice 1941. godine”. Kakav otac, takva žena i djeca.
Izvor: list “Sloboda”, oko 1.7. 1956. godine.
PRILOG:
Izvor: list “Sloboda”.
Povezani članci: