Mišo Marić: Opanci
Dirljiva sjećanja Ale Krese o palom saborcu Šerifu Buriću, kroz prozno djelo Miše Marića.
OPANCI
Noć prva
U noć su krenuli iz Bijele. Valja izvesti još jednu grupu ilegalaca, rečeno je u Štabu, postalo im “vruće” u Mostaru. Gaze brzo, ali tiho. Ovo je područje gdje operišu Samardžićevi četnici, začas se upadne u zasjedu. Noć je januarska, zvjezdana, ali mukla i izdajnička. Skoro će se dohvatiti Veleži što mrk i pritajen samuje usred noći. Svud je naprijed neizvjesnost i strah. Drvo može da zapuca, kamenjar, da sve začas plane. Posljednji sat idu tiho, što tiše. Hladnoća se s tamom uvlači pod odijelo. Suvo je, bez snijega, ali ispod nule. Ala Kreso priteže kaput, duva u šake. Ispred njega, na nekoliko koraka gazi Šerfa Burić. Ne okreće se, taj se rijetko okreće, ali gazi.
Opet me Šerfa zapao – negoduje Ala sam u sebi. – Lijepi moj Brko*, sa njim čovjek može nekako, ali kad ovaj dugonja uhvati korak, nikad ga stići. Ovaj kao da se rodio ovdje, a ne na Prenju – razmišlja Ala Kreso, gazi i ne ljuti se. Voli on ovog tihog momka Šerifa Burića, drag mu, ne pitsaj. Da govori mnogo, ne govori. Ali se može čovjek osloniti na njega, taj te neće ostaviti na cjedilu. Zna ga još od 1937. Čuo je od drugova da ima jedan Stočanin, dobar momak, uči za električara kod inženjera Levog. Kasnije su se i upoznali, zbližili. Zajedno su išli u Industrijsku školu, ali tek kao skojevci postali su ovo što jesu. Nisu primljeni zajedno. Šerif je u carinskoj grupi Mladena Balorde, Ahmeta Pintula, Pere Lažetića, Mehe Tase… Šerfa tamburaš, pomisli Ala i nasmija se u sebi. Čudan si ti drug, htjede mu reći, ali prećuta. Sjeti se igranki u Radničkom domu. Šerfa svira tamburu. A sad, evo ga, gazi s puškom ne okreće se, ćuti. Vidi mu opanke. Dobri mu ovi opanci, novi. Moraću i ja nabaviti jedne, ovim kamenjarom se ne može u cipelama. Nije seljak bez neke izmislio opanke. Ispred njega, tiho, Šerif zapjeva.
Ispred njega, tiho, Šerif zapjeva.
– Izašli smo? – priupita Ala.
Šerif ne odgovori. On je pjevao.
– Opet ti “Bilećanku” – primjeti Ala.
Šerif i dalje pjeva.
Dolje, u kotlini, prigušenim svjetlima, dočeka ih grad. Stali su jedan pored drugog, a Šerif je još pjevušio. “Pusti ga da otpjeva”, govorio je Meha**, pa će govoriti. Tako su stajali jedan pored drugog, zagledani u grad u dubini i prestala je pjesma samo se noć glasila tišinom i mrzlošću.
– Neću valjda “Moj dilbere”?
– Šta moj dilbere? – prenu se Ala.
– Neću valjda to pjevati, “Moj dilbere” – pogleda ga Šerif. Ovo je pjesma.
– Znam, to je pjesma, ali ima još naših a ti stalno jednu pa jednu.
– Ova mi se jedna više sviđa od svih drugih, to je prava pjesma, a meni je jedna prava dosta – zainati se Šerif.
Ala prećuta. Znao je da ne treba tjerati mak na konac. Tako su onda stajali i ćutali. Dva čovjeka nad gradom koji spava. Nad rijekom se digla neka izmaglica, škilje kroz nju svjetla na Carinskom mostu, inače sve tiho.
– Da mi je to dočekati – reče Šerif. – Da mi je to dočekati da u ovaj Mostar dođem slobodno. Da izađem na korzo, da prošetam. Da sjednemo pred “Neretvu”, k'o ljudi. Da se vratim u Radnički dom, da zasviram… Šta ti, Ala, misliš dokle će ovaj rat?
– Dok ne pobijedimo.
– Znam, dok ne pobijedimo, ali kada ćemo? Vjeruješ li ti meni da mi ne bi bilo žao, ne bi mi bilo žao ovoga časa poginuti samo da se završi. Čini mi se da bih se i mrtav mogao obradovati.
Šerif ućuta. Opet samo noć nešto mrmolji, nerazumljivo.
– Hoćemo li? – upita Ala.
Šerif ćutke krenu za njim. Silazili su polako, pazili na kamenje koje se otkida ispod nogu i glasno trucka kroz tešku tišinu. Negdje nad prvim gradskim kućama Šerif se još jednom okrenu:
– Napomeni mi da svratim kod Zije Kolakovića*** po one slike. Ja nazad ne smijem bez njih.
– Opet ti slikaš. Proći će ti rat s aparatom – našali se Ala. Šerif prećuta. Spustiše se na Mazoljice
Jedan od eksponata u Muzeju Hercegovine u Mostaru su bili opanci Šerifa Burića. Izvor: list “Sloboda”.
Noć druga
Počelo je u prvi mrak. Kruščice su već bile gotove, domobranska satnija likvidirana. Pola sata posla i sve gotovo, a Dalmatinci su već ušli u samo Jajce. Sada je slijedilo Žepče.
-Žepče će biti teže, drugovi, – obratio se postrojenoj četi Ljubo Miljanović. – Nisu samo domobrani, ima i ustaša, biće teže. Treba ućutkati mitraljeze, to je prvo, a onda ćemo ih natjerati u Bosnu.-
Garnizon u Žepču je pružao otpor sve do iz pola noći kada su prve jedinice ušle u varošicu. U ulici što vodi prema mostu pred Alijom Kresom iskrsnu pomoćnik komesara čete Šerfa Burić.
– Živ si?
– Živ!
– Bome je ovo bilo gadno. Jedva smo im digli pancer.
Ala Kreso se zagleda u oznojenog i nasmijanog pomoćnika komesara. Čudno su mu sijale plave oči. Uvijek tako poslije bitke. Ovaj ne vjeruje da može poginuti, pomisli Ala. Ili ne vjeruje, ili mu je svejedno. I onda mu opet, po ko zna koji put dođe čudno drag i blizak ovaj Šerif Burić. Sa ovakvima se, pomisli, dobijaju ratovi. I odjednom osjeti da je ovom borbom dobijen rat. Zbog Šerfe, zbog pancera, zbog ove bosanske kasabe u koju je prvi put u životu ušao jurišajući. Negdje iz daleka, kroz rijetke pucnje, čuo je Šerifa kako mu govori:
– Smjestio se na most, ne možeš mu prići, a samo sipa. Čitava grdosija od čelika. Mogao je sedam dana tako da ne bi protivkolca. A onda opet granata, pa gotova stvar. Da si vidio kako ga je Mladenvozio. Naučio od starog. Pokidali smo mu šine, pa u Bosnu… Čuješ, odoh ja do komesara, vidimo se kasnije.
Sreli su se opet posije napada na Vučju Goru kod Travnika. Borbe su bile teške, gubici veliki. Travnik i Vučju Goru su branili Nijemci. Hercegovci su došli s Rostova, opet s mrakom. Prvi nalet je bio žestok i Nijemci nisu izdržali. Povukli su se nakon sat i po borbe u pravcu Travnika.
Na putu između Travnika i Turbeta četa Alije Krese susrete grupu zarobljenih Nijemaca. Sprovodila ih je desetina partizana a naprijed je išla neka čudna prilika sa šljemom na glavi i u nekoj neobičnoj žutoj uniformi. I još je trubila, a zvuk trube se miješao sa pucnjavom u daljini, nadjačavao sve i veselo razbijao noć.
– Kakav je ovo cirkus? – pomisli Ala Kreso. I približi se trubaču u kojem jedva prepozna Šerifa Burića. Za svaki slučaj priupita:
– Jesi li to ti Dujo?
– Valjda jesam, – nasmija se Šerfa, okrenu trubu prema Ali i zatrubi.
– Kakava ti je to, bolan, truba?
– Ovo je takva truba, da se zna ko je rukovodilac. I da ove Švabe vide kako partizani s muzikom vode rat. A malo i da me želja mine.
Grupa sa zarobljenicima je okrenula prema Štabu bataljona. Nasred puta je ostao Ala Kreso i nikako nije znao šta da radi: da li da se čudi ili da se smije. I onda mu je sve bilo jasno. Bilo mu je jasno da je ovaj Šerif Burić, pomoćnik komesara, neustrašiv borac, divan drug – u stvari dijete. Njemu je, između dvije bitke, bilo do igranja. Djetinjih igara nije imao. Puka sirotinja na Prenju, puka sirotinja u Mostaru, uvijek su bili sirotinja. Sve su igre bile one oko Carinskog harema s krpenom loptom. To mu je bilo sve.
Ala Kreso se prenu. Stajao je sam nasred puta a iz noći su se još javljali pojedinačni pucnji i iznad svega neobično veselo javljala se truba. Njen ga je zvuk pratio dugo, dugo…
Noć treća, posljednja
– Sa ovim ratom je gotovo – razmišljao je Ala. – Gotovo. Ušli smo u četvrtu godinu i neće dugo potrajati. Možda neću ni ja dočekati kraj, ne znaš nikad je li ti suđeno, ali ko dočeka hoće li znati kako smo ratovali. Ovdje mi je Šerfa, prije dvije godine, govorio kako bi volio u slobodan Mostar. Na korzo bi volio. A eto, neće u Mostar.
Na tu pomisao zamagliše mu se gradska svjetla blještava sa ovog podveleškog vidikovca, još se više zamuti ona izmaglica nad Neretvom. Ginuli su i drugi, umirali pored njega, ali mu nikad nije bilo tako teško kao ovo sa Šerifom. Rekli su mu, mogao se izvući, a vratio se. Vratio se da pogine. Zatekli ih četnici u kući, u Kuli. Uspio se probiti sa grupom iskusnijih boraca, a onda se vratio po grupu mladića koji su ostali sa Ristom Kalemom. Izašli nedavno, neiskusni. On se vratio i poginuo.
Još mu nije jasno da je poginuo. Taj nikad nije vjerovao da bi ga moglo stići zrno. Kad je najviše pucalo, znao se nasmijati. I kud da baš njega zakači.
Ala zavuče sleđene prste pod bluzu i opipa film. To je posljednji koji je Šerfa snimio i zamolio ga da ponese do Zije Kolakovića, da izradi slike. Na tim slikama još uvijek je živ, nasmijan. I tu se Ala odjednom sjeti one trube između Travnika i Turbeta, gotovo ga dodirnu njen rezak i veseo ton.
– Moram sačuvati ove slike, – odluči. -Moram ih sačuvati da bih ih jednog dana odnio njegovim. Kako ću mu staroj reći, kako joj objasniti? Kome bih još trebao ponijeti sliku? Jednu moram sebi, jednu komandiru, jednu… Moram svakom u četi po jednu, svi će htjeti tu sliku.-
Udari ga hladan talas vjetra, sa suvim snijegom, s planine. Negdje u Podveležju oglasiše se psi. Čulo se i kloparanje voza iz Mostara. Tražio ga je, ali ga nije mogao vidjeti. Onda pritegnu remen puške i pažljivo se poče spuštati prema gradu. Odjednom ču da on, koji nikad nije pjevao, mrmolji riječi “Bilećanke”. Nekakva mu velika bol naraste unutra, gotovo ga zaguši.
A Mostar je rastao u očima.
Mišo Marić
* možda Mustafa Alikalfić Brko; ** vjerovatno Narodni heroj Mehmed Trbonja; *** Zijo Kolaković je mostarski fotograf koji je često razvijao slike koje su mu donosili borci i ilegalci tokom rata.
Mišo Marić
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.
PRILOG:
Pali borci iz teksta:
slike spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
Članak:
Povezani članci: