Rekli su o Partizanskom spomen-groblju: Marko Tomaš, pjesnik (citati)
ŽIVOTNA OPSESIJA
“(…) Sve je počelo od priče koju mi je ispričala prava Agata. Ispričala mi je priču o odnosu mladih židovskih hodčasnika prema spomeniku u bivšem varšavskom getu. To me neobično podsjetilo na odnos nekih mojih sugrađana spram Partizanskog groblja u Mostaru, koje je jedna od mojih životnih opsesija jer se preko njegove sudbine zrcali sav politički čemer koji živimo.” (2013) Izvor: Slobodna Dalmacija
POSJETITE PARTIZANSKO
“Šta moramo da posetimo kada dođemo u Mostar?
Partizansko groblje. Ono će vam najlakše ispričati priču o tome što se tu događa zapravo.” (2015) Izvor: plezirmagazin
O PRAVU NA DOSTOJANSTVENO POSTOJANJE
“Partizani ne spavaju mirno. Niti spomenici partizanima u ovoj zemlji nemaju pravo na dostojanstveno postojanje. Najbolji primjer je, dakako, Partizansko groblje u Mostaru. Devastirano, zapušteno, zapišano pokazuje odnos ovog društva prema samom sebi kao malo što oko nas.
Elem, pojavio se nekakav odbor za obnovu Partizanskog groblja čije namjere pozdravljam. To je spomenik visoke vrijednosti i kao takvog bi ga trebalo obnoviti i čuvati. No, problem leži u tome što neki ljudi smatraju da spomenik treba biti pod nadzorom sigurnosnih firmi. U tom grmu leži mali partizan. Jebeš ti društvo u kojem gradski park i spomenik nulte kategorije mora objezbjeđivati sigurnosna agencija. Jer mostarski gradski park stvarno jeste pod nadzorom sigurnosne kompanije. Inače tko zna na što bi ličio. (…)
Društvo će biti dostojno bogdanovićevog grada mrtvih onda kada klinci ne budu imali potrebu iskaljivati bijes na autobusnim stajalištima, pomenutim kantama, gradskim klupama itd. A za takvo što nije dovoljno postaviti zaštitare ili policiju po gradu. Za takvo što ovo društvo treba mijenjati iz temelja. Ali bojim se da taj film nećemo gledati i što nam preostaje nego divljinu prepustiti divljima.” (2017) Izvor: xxzmagazin
PRERANO UGAŠENA MLADOST MOSTARA NEMA SPOKOJA
“(…) Sve što je poslije uslijedilo bila je golgota za Mostar. Kao njegov preslik, njegova metafora, sudbina grada se simbolički ponajviše odražavala na Partizanskom groblju, remek djelu spomeničke arhitekture, na neki način sukusu svih ideja i težnji genijalnosti njegova graditelja, čuvenog Bogdana Bogdanovića.
Dvadeset i kusur godina prerano ugašena mladost Mostara nema mira, nema spokoja. A gdje mrtvima ne daju mira možete samo zamisliti kako je živima. U stvari, ne morate zamišljati, znate vrlo dobro kako i gdje živite. Ako se živima osjećate.
Lončići su odavno polupani. Ne zna se ovdje više ništa. Ponajmanje se zna tko je pobjedio u drugom svjetskom ratu, jer mi ga još uvijek nismo završili. Sve se pobrkalo i u tom neredu, toj duševnoj, identitetskoj zbrci valja se Bosna i Hercegovina kao u blatnoj bujici. Davno je Boro Dežulović to plastično opisao. Što se, naime, dogodilo u povijesnom obratu devedesetih i onih godina koje su sulijedile nakon njih? Hrvati su postali ustaše, ustaše partizani, a partizani četnici. Iliti, Srbi su postali četnici, četnici partizani, a partizani ustaše. Zato su, valjda, na Partizanskom gorblju ploče s imenima partizanskih zločinaca. Tako ih, naime, karakterizira, huliganski nastrojena mladost Mostara koja devastira Partizansko groblje od rata naovamo.
Standardna je to bosanskohercegovačka zbrka. Lud je zbunjen. Zbunjen je totalno pomahnitao. Seks je vrhunski. A jedno spomeničko remek djelo leži na rubu grada devastirano podsjećajući nas neprestano na to u kakvom je stanju duša ovog društva. (…)
A jadni partizani ne znaju što ih je mrtve snašlo. Nisu se plašili ni panzer divizija, bradatih spodoba s nožem u zubima, nisu se plašili handžarli feslija ni Talijana ni ustaških ukoljica a dočekali su vremena u kojima i samu uspomenu na njih moraju štititi uposlenici privatne zaštitarske tvrtke koju plaćaju poreski obveznici kako bi spomenik štitili od slabe pameti istih tih poreskih obveznika za čiju su slobodu oni nekada davno položili živote.
Standardna je to, kako rekoh, bosanskohercegovačka zbrka. Lud je zbunjen. Zbunjen je totalno pomahnitao. Seks je vrhunski ali nikako da prestanemo plaćati za njega.” (2018) 6yka
SPOMENIK KAO ZRCALO GRADA
“U Mostaru se pak svake godine napada jedan spomenik. I to onaj koji zrcali taj grad kao ništa drugo. Napor je to da se taj spomenik ne samo uništi, nego da ga se ostavi u stanju zapuštenosti, napuštenosti i propadanja. Na neki način zapušteno i propadanju prepušteno Partizansko groblje tim destruktivnim naporima i dalje ostaje zrcalo grada onakvog kakav je danas. Takvi su i ljudi koji u Mostaru žive.
Ne vrijedi polemizirati s vandalima koji ne razumijevaju osnove civilizacije. Ne vrijedi objašnjavati koliko je pogrešno to što čine. Mjesto na kojem iskaljuju mržnju je pogrešno odabrano. Njihova mržnja je izrasla iz frustracije koja svoje izvorište ima na drugim adresama. A ljudi koji svake godine u isto vrijeme Partizansko groblje pretvaraju u kamenolom ne shvataju prije svega jednu notornu činjenicu a to je da svojim vandalskim činom pokazuju da, zapravo, mrze grad u kojem žive. Mrze sve ono na čijim bi temeljima, da se išta u BiH zasniva na kontinuitetu, grad jednog dana mogao da se izdigne i nadraste zapuštenost i postane ono što svaki grad trebao biti – civilizirano mjesto. Partizansko groblje još uvijek je mjesto u kojem se zrcali trenutačna sudbina Mostara.” (2018) kliker.info
TAMO JE POČELO
“Ratno nasilje u Mostaru simbolički i jeste krenulo s Partizanskog groblja. Od tada je ovo spomen područje pretvoreno u oglasnu ploču za isticanje mržnje i nesnošljivosti.” (2019) zurnal.info
DEIDEOLOGIZACIJA JE BESMISLENA
“Na dan kada sam iz Sarajeva trebao poletjeti za Köln iz Mostara je u svijet otišla vijest da je prethodne noći devastirano Partizansko groblje glasovitog arhitekta Bogdana Bogdanovića. Malo što me razbjesni kao uporni ataci na taj spomenik. U tekstu koji sam pisao tim povodom odgovornost sam uperio prema HDZ-u BiH isključivo iz razloga što se taj spomenik nalazi u njihovoj “zoni odgovornosti”. Kada bi se vrhuška te stranke oglasila i osudila stalno devastiranje Partizanskog groblja te izrijekom podržala njegovu obnovu, uvjeren sam da bi tek tada bilo moguće pristupiti potpunoj obnovi te spomeničke cjeline i kako bi tek tada to imalo smisla. Priča o deideologizaciji tog područja je suluda jer Bogdanovićev spomenik nema niti jednog ideološkog obilježja. Imena djece koja su uklesana na kamene ploče nisu imena nikakvih komunističkih zločinaca, već mostarske mladosti koja je otišla u borbu protiv nacističkih i fašističkih okupatora i njihovih domaćih pomagača.” (2022) portalnovosti
SVATKO IMA PRAVO POŠTIVATI SVOJE NASLIJEĐE
“(…) na razini koja je odmah ispod fontane, nalazi se ploča s imenom maminog adže Mustafe Repka, čovjeka kojeg su u 22. godini na smjeni nekakve straže zaklali četnici 1942. godine. Nisam siguran ni da je bio član Komunističke partije iako jeste bio pripadnik prvog mostarskog bataljona. Sunce mu, pa u partizanima nije bilo 20 posto članova partije, barem u početku. Ali ajd ti budali objasni da je netko dao svoj život da otjera silovatelje i koljače od svoje kuće i da čak nisu imali ni šansu postati nekakvi komunistički zločinci. Iskreno, ja sam za kompromis, neka svatko ima pravo poštivati svoje naslijeđe. Ne može drugačije, inače će biti po onoj imbecilnosti da ćemo se još ćerati, a ja bih da ljudi žive a ne da se ćeraju. Kad netko dođe u Mostar uvijek prvo odvedem ljude tamo, divan je pogled na grad, a tužan na našu verziju parka Guella i Vigelanda. Pa tu nema niti jednog ideološkog obilježja, nigdje petokrake, srpa, čekića, samo spomen na one koji bi, tako je to gospodin Bogdanović zamislio, voljeli da se druže s nama danas.” (2023) Izvor: prometej.ba.
Marko Tomaš, pjesnik, kolumnista i urednik. Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na internetskim portalima zurnal.ba, lupiga.com, 6yka.com, portal-udar.com te u časopisu Urban Magazin. Kolumnist je mariborskog dnevnog lista Večer.
Novinske tekstove objavljivao u Feral Tribuneu, BH Danima, Glasu Istre te časopisu Prosvjeta iz Zagreba. Urednik je poetske edicije „Nova osjećajnost“ izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice. Objavio je nekoliko zbirki poezije, a pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika. Rođen u Ljubljani, živio je i radio u Kljajićevu/Somboru, Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu. Trenutno živi i radi u Mostaru. Brat njegovog djeda, pali borac Mustafa Repak, ima spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.
foto Milena Goševski, portalnovosti, Izvor: h,d,p
Čitajte naše članke, posjetite naš blog.