“Sloboda, kao potomstvo, uvijek liči na majke i očeve” (citati Miše Marića)

Autor Mišo Marić o Partizanskom spomen-groblju u Mostaru: odlomci iz intervjua i tekstova (2000-2023.)

“Cvijeće je cvijeće, a sinovi su sinovi“

“Prve žive (heroje, prim.a.) sreo sam u Mostaru. Pričao mi Stevo (Opačić, prim.a.) na Partizanskom spomeniku kako su puzali uz zamrznute grede mosta na Neretvi. Kako su prešli, kako su zbombali četničke bunkere, kako su bili osamnaesto-devetnaestogodišnjaci i kako se, nakon svega, umalo oneredio od straha…Pa mi Vlado Šegrt pričao o rastanku sa Savom Kovačevićem na Sutjesci i zvao da s djecom zvanom “Kiše” svratim na med, kod njega, u Aranđelovo kod Trebinja, pa Čoče Vujović, komandant Prve proleterske mi pričao koliko ih je decembra ’41. krenulo iz Rudog koliko maja ’45. domarširalo do Slobode… Lacu, Mladena, Bruka, Jusufa, Adema, Pintula; svih 14 mostarskih Narodnih heroja upoznao sam u Mostaru, u kojem sam se upisao u ljude. Išao sam o praznicima na Spomenik da im se poklonim, kod neutješnih majki da porazgovaram. Majke su posjećivali i pioniri, s cvijećem. Cvijeće je cvijeće, a sinovi su sinovi…
Družio sam se prelijepo sa sinovima Lea Bruka: Mirom, Franjom i Tvrtkom… Dijelili smo bijele stolove na Rondou, a posjećivao sam ih i u Pothumu. S majkom i bakom bijahu tada podstanari u ulici očevog imena. Kućnog broja se ne sjećam a Ulica bijaše Narodnog heroja Lea Bruka. Opraštajući se s Mirom na Sutini izgovorih kako je pošteno što nije unovčio oca… Spomenik Narodnog heroja Lea Bruka miniran je u proljeće ‘92. Partizanski spomenik, na kojem je počivalo svih 14 mostarskih Heroja, još ranije. Pod mrtvu mladost Mostara, preko 700 njih, podmetnut je dinamit…” (Mišin tekst “Čiko, gdje ste vi poginuli“, 2010.)

“Moja sloboda svoje spomenike nije podizala na tuđim grobovima”

“Dolje je već dugo glasan mir, a prijatelji mi javljaju da su imali pakleno ljeto. Tu i tamo pogorjelci i izgnani podižu nove krovove na sažganim temeljima, prije kiša. Godina je dobro ponijela, Zapad i Istok će udijeliti sadaku i svega će, vele, biti. Samo Bosne i Hercegovine nema. Jer njoj su i temelji zatrveni i zatravljeni. U Mrkonjiću, Jajcu, u mom djetinjem petrovačkom parku Heroja, na Partizanskom u Mostaru, na ruinama obilježja Kozare i kosturnice Tjentišta gdje opet šumi lišće i niko ne čuje kako lišće šumi osim mrtva pjesnika Branka Miljkovića i mostarske Skojevke Pave Miletić, koja uz Sutjesku ‘43. izusti: “Nešto me čvrknu”, pa zaćuta. Zauvijek.
Moja je bezočinska sloboda imala vedro lice Zdravka Čelara, Ive Lole, Jusufa Čevre, Mladena Balorde, Lea Bruka, četiri Sina i Kćeri majke Adile Fejić, Boškića Buhe, Sirogojna… I one kosovske djevojčice Ganimete Terbeši koja pod fašističkom omčom prkosi: “Smrt nije moja posljednja riječ”!
Moja me sloboda učila da praštam. Moja me sloboda učila da volim. Moja sloboda nije ogovarala i podmetala. Moja me sloboda opominjala da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema drugom, jer “drugih” nije ni bilo. Moja sloboda svoje spomenike nije podizala na tuđim grobovima. Moja je sloboda ličila na one koji su je donijeli. Sloboda, u pravilu, kao potomstvo, uvijek liči na majke i očeve…” (Mišin tekst “Smrt nije posljednja riječ”, 2010.)

“Kao da se zaboravlja … “

“(…) sudeći prema registrovanim članovima, puno zdušniju podršku akciji pružaju Mostarci po svijetu, nego Mostarci u Mostaru. Od kojih će svaki reći da je voljan poginuti za svoj voljeni Mostar, ali nisu masovna pojava u odbrani Spomen- groblja poginulim. Začuđuje i mlak odziv navijača Rođenih – članova Red Armi okupljenih pod parolom: “Mostar u srcu – Velež do groba”. Uz časne izuzetke Bajevića i Marića, i oni koji su znojem natapali crveni dres na terenu rijetka su pojava u registru podrške. Kao da se zaboravlja da je svaki deseti na Spomeniku branio boje Veleža i poginuo za dostojanstvo Kluba i slobodu Grada.” (peticija za obnovu Partizanskog 2010., Bosanska pošta)

“Nakon istine, prva ratna žrtva … Mostara ’92. bio je Partizanski spomenik”

“Nakon istine, prva ratna žrtva … Mostara ’92. bio je Partizanski spomenik. Fašisti su procijenili da je 700 mrtvih na njemu prva linija odbrane grada pa su im, noću, podmetnuli dinamit. Sutradan sam na ranjenom Spomeniku govorio ucvijeljenim i ogorčenim sugrađanima: “Svi ste vi, dragi moji, noćas jasno čuli, ali izgleda niste shvatili poruku koja vam je ovdje ostavljena. Postavili su vam pitanje stanarskog prava; ko će uzeti ključeve vašeg grada”? Odgovor je danas poznat.

Ključeve drže dinamitaši ili njihov ideološki okot iz ‘92. Od kada su uspjeli nešto pobiti, pola živih protjerati i s istim elanom nastavili ubijati mrtve. Elem, nekadašnji ponos Mostara srozan je na gradsku, državnu i evropsku sramotu… 

Mostaru Mostaraca Spomenik je familija… Bosni i Hercegovini temelj državnosti… Evropi dragulj u trezoru antifašističkog memorijalnog blaga. Više zbog gnušanja Evrope nego bolne povrijeđenosti Mostaraca, država ga je kao zaštitila, gradska vlast kao planira restauraciju, norveška i holandska vlada novčano pomogle, autrijska finansirala 112-minutni film o autoru, počasnom Mostarcu Bogdanu Bogdanoviću u kojem je jedan od glavnih, pozitivnih junaka Partizansko, kukasti krst iz ’92. porastao ravan Hitlerovim za minhenskih parada, međunarodna pravda iz higijenskih razloga dio ubica azilirala u haškoj i deponijama za balkansko smeće, dio minera baškari po Mostaru i nikom ne pada na bezpamet da ih procesuira, BiH se pakuje u Europu… 

Sa osamnaestogodišnjim iskustvom prisilnog prethodnika u Evropi upozoriću: Evropa je veoma osjetljiva na uvoz fašizma…

Od Gernike ‘37., starije sestre Mostara po stradanju, fašisti drže vrh svjetske top liste terorista, a od ’45. antifašizam je temeljno načelo evropske demokratije. Te samozvana bh gospoda mora dooobro pripaziti šta će u prtljag. Krenu li s fašizmom iz kućne radinosti, šutnuće ih otkud su došli. Uljude li se pa prođu, u Evropi ih čekaju nesretnici kojim su zatrli kuće živih i “kuću mrtvih” kako Austrijanci u filmu nazivaju Partizansko. Čeka ih i druga generacija prognanih, danas uvaženih Evropljana koji nisu zaboravili. Nedavno su se udružili oko ideje zaštite i obnove Partizanskog – krenuli u ustanak protiv fašizma…

Današnje naselje uz Neretvu, koje vlast lažno predstavlja Mostarom, ne zaslužuje taj Spomenik.
Oni sa Spomenika zaslužuju grad bar nalik čestitom Mostaru u kojem su se rodili i za koji su izginuli… 

Nastavljam raport gdje sam stao ’92.: Svi vi jasno vidite šta se mrtvim Mostarcima događa a živim sprema. Zlo je veliko i strašno tačno koliko i šutnja koja ga prati…. A šta je raditi savjetovao je Mostarac Aleksa ‘907. stihom: “I grobovi naši boriće se s vama”. 

Preživjelim Mostarcima je, nažalost i na ponos, preostalo da borbu za vraćanje dostojanstva, počnu bitkom za grobove. Bude li vođena hrabrošću i poštenjem kakvi su krasili pretke na Spomeniku, u pravedan ishod ne treba sumnjati.” (gostovanje u emisiji Fokus RTV Mostar, 2010)

I pred ovaj 14. Februar, Dan oslobođenja Mostara, s uvijek istom dragošću i tugom sjećam se i poklanjam Adili Fejić čija je ucvijeljena sudbina roditelj pjesme “Mostarska mati”. Majka Adila Fejić i Majke Djece na Partizanskom spomeniku su duhovne Majke i Ansambla “Mostarske kiše”. A moj skromni zapis s notama Josipa Sliška o njihovom neprebolu i neutjesi iz grla, još više srca, Ansambla “Mostarske kiše” samo su ovjera Izvoda iz Knige Rođenih Besmrtnih Mostarki i Mostaraca. Još uvijek sam, iz prekoevropske nedođije, zagledan u onu ideološku, antifašističku, crvenu zvijezdu pod kojom su i za kojom su sinovi majke Adile Salko, Džemal, Šefko, Esad i kćerka Samija Sama Fejić Krajina krenuli iz tople kuće u današnjoj Ulici Majke, Sinova i Kćeri, a vratili se na Partizanski Spomenik. Takvim kao oni čestitam Dan oslobođenja Mostara s vjerom da smrt nije bila njihova posljednja riječ i da će ih, sem starog tonskog zapisa Ansambla “Mostarske kiše” o Fejićima, Zahirovićima, Balordama, Peškama, Miletićima…opet neko, bez srčane falš note, sa zahvalnošću i ljubavlju zapjevati. (tačno.net, 2016)

“Kidišu na mrtve”

“Ja ne znam svraćaju li sad pjesnici u grad? Meni je Ršum dolazio. Zove me jednog februara, kaže Mišo, ja čujem da u Mostaru procvjeta ruža u februaru. Kažem procvjeta, ali nisam siguran. Mogu li ja doći sa ekipom, možeš li ti meni garantovati? Naći ćemo je, kažem. Tražim ružu, ne mogu naći. Onda sjednem. Odemo, na Kapiji, te kuće više nema, majke Adile Fejić, koja je četiri sina i kćer poslala u onaj rat i niko joj se nije vratio. Oktobar ’44, Eso joj piše iz Trebinja, draga mati niko ti neće doći, ali ja hoću. Došao je do Čapljine, poginuo na mostu u Čapljini. I odemo do majke Adile. U avliju izađe starica, ja tamo iza vidim procvjetala ruža. Ima pravde. Ima neke pravde u životu. Kiše su pjevale Mostarsku majku. Ja sam je obilazio uz 14. februar i Dan žena. Često sam nalazio pionire koji su dolazili da posjete te majke palih boraca. Onda sam napisao, rekli su da nisam to tako trebao napisati, kažem „pioniri sa cvijećem su pioniri sa cvijećem, a sinovi su sinovi“. Tih sedam stotina gore (na Partizanskom groblju, op. a.), za to mene moje srce boli. Zbog toga. Kidišu na mrtve. Ima li većeg kukavičluka, ima li veće bijede, ima li veće sramote? Gaće su im spadale, fašistima svim, svih fela, dok su bili živi. Prvi obračun u Mostaru je bio protiv mrtvih. Prvi dinamit. Tad sam držao govor i rekao sam „Dragi moji sugrađani, ovo zlodjelo nije potpisano ni ćirilicom, ni latinicom, ni arabicom. Ovo je potpisano desnim kažiprstom, zamočenim na jastuče za muhure. Svi ste vi jasno čuli, ali bojim se da niste shvatili poruku koja vam je ovdje noćas ostavljena. Ovdje se postavlja pitanje, ko će uzeti ključeve vašeg grada?“ Bio u pravu. Nažalost. Volio bih da nisam bio u pravu. Potpuno mi je jasno bilo o čemu se radi. Prva linija odbrane ovoga grada bili su mrtvi. Na njih su kidisali. To je užas jedan. I još uvijek kidišu. Još uvijek ih je strah. To što rade, rade iz straha. Kukavice. Da je bilo šest stotina, sedam stotina njih, da je bio dio bataljona koji je Mostar sakrio poslije Sutjeske, zavukao pod kožu sebi, nikad Mostar ne bi pao.” (abrašmedia, 2017)

“Ja još uvijek vjerujem da ima u Mostaru neki Laca, neki Balorda.”

“Mostar su izgradili Mostarci. Nije Mostar izgradio Mostarce, nego su Mostarci su izgradili Mostar. Ja juče kad sam bio ovdje, dok sam razgovarao s vama i sa još par ljudi kao što ste vi, moji prijatelji, brat Zoka, ja vidim da ima ljudi koji osjećaju potpuno isto kao što osjećam ja i kao što su osjećali gore ovi, što leže pod kamenim pločama na Partizanskom spomeniku. Nada posljednja umire. Ja se nadam da ćete vi nešto uraditi, ja vjerujem da još uvijek negdje, u nekoj Donjoj Mahali, raste neki Gojka Radiša Vuković, koji sa 19 godina pogine, posljednji od porodice Vukovića, na Ivanu, 6. aprila ’45. Naredio mu bio ovaj Ćemalović da ne ide u borbu, da sačuvaju nekog za sjemena, on krene i pogine. Svi su ostali poginuli prije. Ja još uvijek vjerujem da ima u Mostaru neki Laca, neki Balorda. Možda sam ja naivan, možda ja to lijepo sanjam, ali, da ti kažem, meni je uvijek nekako ljepši lijep san od ružne jave. Ima u Mike Antića, u garavom sokaku igraju se ciganska djeca, i onda kažu jednom od njih „marš bre iz našu ulicu kad ne umeš da sanjaš“. Bez snova smo bez krila. Ja imam taj san. Imam tu želju. Ja sam otišao. Otišao sam daleko i daleko mi je ići. Ali mi nije svejedno šta će se desiti sa potomcima mojih prijatelja, šta će se desiti sa djecom Mostara. Ja ti tvrdim da si prije rata mogao zakucati na svaka vrata u Donjoj Mahali i da će te primiti, ugostiti i ponuditi konak, ako treba. I danas ima takvih ljudi, i danas ima dobra. Mostar je imao jedan svoj merhamet. Ja ne upotrebljavam tu riječ radi toga što je to sad moderno, ja sam uvijek upotrebljavao te riječi. Ja sam dvadeset i pet godina prije, u jednom intervjuu sarajevskom Svijetu rekao da mi je slađe zagristi, prokotrljati, izgovoriti zelenu zerdeliju iz popovske bašče, preko puta Rondoa, nego zagristi zrelu kajsiju. Jer ta riječ je lijepa.” (abrašmedia, 2017)

“Spomenik ga je impresionirao. To mi je govorio princ Charles.”

“Pravimo 25. oktobra ’78. u vili „Neretva“, koncert sa djecom za princa Charlesa. Trebali pjevati tri pjesme, on traži još, i otpjevamo ih 19. Sjedila je tu jedna plava žena, lijepa, okrenuta leđima, pored nje je sjedio Jerkić, on je sjedio u sredini, sa desne strane je sjedio ambasador Velike Britanije, pa je bio Fitzroy Maclean, specijalni izaslanik Winstona Churchilla u Vrhovnom štabu kod Tita, koji je mnogo uradio na priznanju narodnooslobodilačke borbe. Ja u jednom trenutku kažem djeci „Republika“. Djeca pjevaju „Republika“ i ja vidim svi oboriše glave. Mariću, bog te mazo, gdje ćeš prijestolonasljedniku pjevati „Republiku“, idiote jedan. Ova žena mu sve prevodi, ja mu hvatam oči, i uhvatim mu oči u refrenu, gdje djeca tapkaju rukicama u ritmu, i on poče sa njima tapkati u ritmu uz „Republiku“. Završilo se to i pozvali me gore, kao hoće da me upoznaju. Ja dođem gore, tamo su bile neke fotelje, trosjedi i ja se odmah svalim, a oni me gledaju, kako ću sjesti prije prijestolonasljednika. Ja mu kažem ovi će mi glavu skinuti. Prvo sam vam s djecom pjevao „Republiku“, a drugo sam sjeo prije vas, a on kaže „potpuno je razumljivo da ste sjeli prije mene, jer ja sam čitavo vrijeme sjedio, a vi ste stajali. A što se tiče republike, ja poštujem Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju“. Kažem mu, moja djeca su zamolila da vas pozdravim. Ona su princa srela samo u knjigama, a sada pravog. A on mi odgovara, „recite vi njima da sam ja sretan da sam sreo prave djevojčice“. I onda mi je govorio o Mostaru. Kako tako čudesan grad nikad nije vidio, a on je prošao čitav svijet, bez kurtoazije. Ti osjetiš ako ti neko govori to iz nekog poštovanja, ali ne, od Partizanskog spomenika do Mosta. Spomenik ga je impresionirao. To mi je govorio princ Charles. I mnogo ljudi. Ko se sve tome Mostaru nije duboko poklonio.” (abrašmedia, 2017)

“Dostojni potomci onih sa partizanskog spomenika”

“Sjeća se da je na obje strane Mostara bilo fašizma, a između svih tih vojski da je bilo i čestitih, sjajnih momaka, “dostojnih potomaka onih sa partizanskog spomenika”. Žao mi je što oni 1992. godine nisu bili većina, što oni nisu bili najbrojniji. Jer iskustveno znam da kad Bosni i Hercegovini zaprijeti fašizam, onda je izlaz partizanština, kojoj su nažalost prikačili komunjarstvo. A mojih četiri ujaka bili partizani, a niko nije bio član KP. Sada je sve to nakaradno postavljeno i zato nam je sada tako kako jeste”. (klix.ba, 2017)

“Preko 700 onih na Partizanskom koje mrtve ubijaju već 25 godina”

“U Mostaru, recimo, ne znam da je neko odgovarao, od ubica meni rodbinski dragih momaka Acka Finka, Jabe Jelovca, sinova mojih prijatelja Đeme Hume i Edhema Ajanića, Mirze i Sene,… mog roda iz “Kiša” Denisa Kokanovića koji me zamjenio u zgradi Dječijeg konzulata, Dragana Stojkovića, i Amele Tanović-Hodžić na spomen ploči u Zaliku gdje su je sa sedmomjesečnim čedom pod srcem i trogodišnjom kćerkicom Azrom našli minobačakom granatom. I preko 700 onih na Partizanskom koje mrtve ubijaju već 25 godina i tako dalje i tako stravičnije i tako tužnije i tako neutješnije. Na njihovim smrtima izrasli su tajkuni i buljumenta mutavih, a pohlepnih političara koju su BiH navukli crn pokrov, a sebi i potomstvu Eldorado. Ostalo sve i svi znaju i o, srama, niko ništa ne poduzima. Uvijek se sjetim pjesme “Čovek peva posle rata”, Dušana Vasiljeva kojem su 1918. navukli uniformu i poslali na Pijavu odakle se vratio bolan. Po povratku, napisao je pomenutu pjesmu sa stihovima:

“…Oh, ta ja sam Čovek! Čovek! Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena i preživeo crvene godine Klanja, radi ovog svetog Saznanja što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena: oh, dajte meni još šaku zraka i malo bele, jutarnje rose ─

ostalo vam na čast”!

Okajao je, Dušan, tuđe grijehe i sklonio se od nečovještva sa 23 godine.! (klix.ba, 2017)”

“BiH kao nekad, lijepa, gizdava”

“Maštam, kad se Stari pojavi, mrtva brigada postroji, predaju raport vrhovnom komandantu, otpreme kurire. Eto odmah Đure, Hasana, Rate, Đeme, Nike, dugara iz Aleje velikana na Barama, eto husinskih kamarata iz pjesme, trkom stižu moja petrovačka 22 narodna heroja i, opravdano, ljuti Krajišnici; eto više od 700 najrođenijih sa Partizanskog spomenika u Mostaru… Komanda: “Na Mrkonjić!” Zasjednu predvečer, Stari kaže: “Drugarice i drugovi, niko nema pravo, najmanje nacionalisti i imperijalisti, da po američkim kasarnama ponosnom bh. narodu kroji državu za koju ste vi četiri godine prolili more krvi i dali živote. Drugarice i drugovi, Dejton noćas mora pasti!” Iz Titovih usta u proleterske uši padne! Oni iz Presjedništva, sve sa poslugom i ađutantima, hitno ispale na rezervne adrese, po drugi put oslobodioci odigraju kozaračko kolo pa s kraj Bosne do mora prihvate pravde, krampe i lopate… Grade pruge, puteve, industrijske, ine gigante… I raste svenarodna BiH kao nekad, lijepa, gizdava…” (Hercegovina.in, 2019)

“Kad su pobili mrtve, bilo mi jasno da su živi antifašiti sljedeći”

“Nadao sam se i vjerovao u partizanski Mostar, Bosnu i Hercegovinu, Jugu… U onih 700 sa Bogdanovićevog spomenika, ali prvo su njima mrtvim pod vječište herojski postavili dinamit. Kad su pobili mrtve, bilo mi jasno da su živi antifašiti sljedeći.” (Konkurs regiona, 2019)

“Iz udobnog sedla na grbači narodnog ata pljačkaši mostarske prošlosti i perspektivne ubice budućnosti, neće sjašiti sami”

“Pamtim početak tog ljudskog nevakta po svakojutarnjoj, taze oslobađenoj Vilimovoj trafici na Rondou i obraćanju na Partizanskom spomeniku nakon prvog, herojskog juriša na mrtve.  

Uvodne riječi mi se urezale:  

“Dragi moji sugrađjani. Ovo zlodjelo nije potpisano arabicom, latinicom, ćirilicom; potpisano je desnim kažiprstom umočenim na jastuče za muhure. Svi ste vi noćas jasno čuli, ali niste shvatili glasnu poruku koja vam je ovdje ostavljena. Ovdje je otvoren natječaj ko će uzeti ključeve vašeg grada”?  

Mostar je danas pred istom dilemom, ali sa skoro 30-godišnjim iskustvom.  

“To be, or not to be: that is the question” – “Biti ili ne biti: pitanje je sad” mog upokojenog sugrađanina Williama S. u “Hamletu” prije 4 stoljeća.  

Ako ga ne čuju 20. ovog, fasovaće se odgoda za sljedećih 30 ili 300 godina. Iz udobnog sedla na grbači narodnog ata pljačkaši mostarske prošlosti i perspektivne ubice budućnosti, neće sjašiti sami.  

Ta nisu blesavi. Samo ih mudriji, pošteniji od onih što su ih usedlili, mogu skinuti… Tvoje poštenje je neupitno, mudrosti ti ne manjka. Sve se može steći obrazovanjem, samo iskustvo nabiremo godinama a po umnijim od mene: majka je svih znanja. “To be, or not to be: that is the question?”… ” (radiosarajevo, 2020)

GALERIJA: