Iz stare štampe: Žene ratnici Mostara održale veliki čast istorije

Osam priča o putu do slobode

Šezdeset minuta je prošlo tako brzo. U amfiteatru Radničkog univerziteta u Mostaru u vrijeme izvođenja govorno-poetskog kolaža “Za slobodu zemlje korake smo slili u jedan, i pjesmu u jednu rijeku pretočili” niko od prisutnih nije ni okom trepnuo. Upijala se svaka riječ, svaki doživljaj žena-boraca, žena-partizanki koje su okupili Radnički univerzitet i Sekcija za društvenu aktivnost žena da podsjete na ono vrijeme koje je prethodilo sadašnjem. Da u sklopu obilježavanja tridesetogodišnjice pobjede nad fašizmom, a povodom Međunarodne godine žena, ispričaju fragmente iz svoje ratničke biografije.

I njih osam – za šezdeset minuta dočarale su auditoriju revoluciju, onako kako su je one doživjele. Bio je to veliki čas istorije. Čas započet pozdravom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, završen onom poznatom “Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”. Prve riječi izgovorene su iz grla osam drugarica, osam Mostarki-revolucionarki i kao što se to događa u sličnim prilikama, prisutni su se u sali pridružili tom oktetu i zaorila se gromoglasna, toliko znana pjesma. U osvit dolaska Štafete mladosti u Mostar…

Ispripovijedale su žene ratnici, tečno, ponekad zastajkujući zbog uzdaha, navrlih sjećanja, asocijacija ne one kojih nema, a s kojim su drugovali, mladost provodili. Njihova lica orosila su pokatkad i suze… Jer, zar se može uopšte govoriti o prvoj, petoj, sedmoj ofanzivi, o logorima, znanim i neznanim drugovima, a da istovremeno ne iskrsnu pred očima ti dragi likovi!

Samija Bubić počela je svoja evociranja od 1937. godine, kada je drug Tito došao na kormilo Partije i kada je i u Mostaru došlo do omasovljenja i jačanja SKOJ-a i Komunističke partije. Podsjetila je i na odlazak prvog partizanskog odreda… Mida Šabanac koja je iz Mostarskog bataljona prebačena u brigadnu bolnicu Desete hercegovačke govorila je o onim koji nisu dočekali dan pobjede, dan slobode. Kao bolničarka vidala je rane drugarice Pave Miletić, sekretara jezgra Partije u njihovom rodnom gradu. A znala je da joj ne može pomoći… Ni njoj, ni svom omiljenom profesoru Učiteljske škole Danilu Vukajloviću. I u tim trenucima, u tim posljednjim časovima – kaže Mida – i Pava i Danilo bodrili su ostale ranjenike i borce vedrinom i pjesmom.

Sa osamnaest godina Rosa Gabrić – Mosković otišla je 1941. godine u šumu. Nije bila tada ni skojevka, ni član Partije. Kretala se u krugu napredne omladine. Ispričala je kako su je fašističke sluge željele da zavrbuju, pretvore u konfidenta, izdajnika. Izlaz je nađen u – šumi! Šuma je predstavljala odgovor na tu ponudu. I Rosa je, oživljavajući sjećanja na te dane zvnokim glasom povela pjesmu koju su i ostale drugarice prihvatile: “Šumo moja, moj vjerni druže…”.

… Kasnije se podsjetila i Sutjeske, probijanja obruča u petoj ofanzivi. Činilo se da se njena jedinica uspjela izvući iz neprijateljske omče. Kolona iscrpljenih, iznemoglih boraca krenula je slobodnije i najedanput su se iza brda, kao jastrebovi na svoj plijen, ustremili avioni. Bombe i mitraljeski rafali desetkovali su kolonu. Jedan od mladih boraca ostao je teško ranjen. Krv je u mlazovima liptala iz nogu, ruku, tijela. Jedino je glava ostala čitava. I u momentu, priča Rosa, naišao je Vrhovni štab. Drug Tito se zaustavio kod ranjenika i zapitao ga toplo ljudski:

– Druže, je li ti teško?

Ranjeni partizan, i u toj samrtničkoj agonij prepoznao je svog komandanta. Smogao je snage da odgovori:

– Nije druže Tito, kad vidim Tebe…

Raska Elezović-Trbonja, tada djevojčica od 16 godina, našla se u Mostarskom odredu. Dobila je, kao naoružanje, malu pušku “talijanku” i zarekla se da će zarobiti “prvu pušku”. I ispričala je, kao da se to dogodilo sada, kako je u jednoj akciji na neprijateljski voz, kod Podoršca, ostvarila svoju želju. Jedva je čekala poslije izvedene akcije jutor da se razdani kako bi probrala najbolju pušku, na koju je odmah ucrtala petokraku. Rastala se od nje u sedmoj ofanzivi, kada je zarobila “mašinku”.

I tako je razgovor, ovaj najočigledniji čas istorije, tekao u evociranju uspomena žena-boraca, žena-ratnika, žena čije grudi krase Spomenice 1941. Svaka od njih imala je mnogo toga da kaže. A za ovu priliku izabrale su samo najkraće inserte. Ema Šapuh-Mrgan prisjetila se dana iz svoje sedamnaeste godine provedenih u Sjeverno-hercegovačkom odredu, vremena i zvanja bolničarskog stečenog na sanitetskom kursu u 29. hercegovačkoj diviziji, kada nije bilo vremena za teoretisanje. Nije bilo medikamenata. U pojedinim situacijama, poslije krvavih okršaja sa neprijateljem, bolničarke su znael skidate zavoje sa lakših ranjenika da bi se previle rane drugim, težim, sve za spas života.

Marica Pavelić, radnica Fabrike duhava, sjetila se januarskog jutra 1943. godine kada je iz fabričkog kruga odvedena u zatvor, da bi poslije oprobanih policijskih tortura zajedno sa još 17 mostarskih SKOJ-evaca dospjela pred talijanski vojni sud u Šibeniku, grupu boraca Dalmatinaca, kako pola sata pred strijeljanje pjavaju “Bilećanku”.

Priča za pričom, doživljaj za doživljajem. Mubera Arpadžić-Spužić govorila je o hirurškom zahvatu koji je dr Papo izveo u Avtovcu, u jednoj štali, nad jednim borcem kome je trebalo izvaditi oko, i pokretu odmah poslije tog zahvata, o svojoj golgoti u petoj ofanzivi, koju je preživjela kao “tifusar”.

Krug je svojim kazivanjem završila Nada Bitanga-Novak, podsjećanjem na majske dane 1945. godine kada se poslije oslobođenja Mostara i Konjica 29. hercegovačka divizija usiljenim maršom kretala prema Sloveniji. Po 54 kilometra prelazilo se na dan. Niko se nije žalio na umor. Osjećao se dah slobode. Narod je svuda srdačno dočekivao svoju vojsku, svoje oslobodioce.

I, eto, od tih dana posljednjeg proljetnog mjeseca posljednje ratne godine prošle su pune tri decenije. Žene-borci, žene ratnici održale su veliki čas istorije. Čas započet pozdravom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, završen zavjetom voljenom Titu, njihovom najiskrenijom čestitkom za 83. rođendan svom Vrhovnom komandantu, pjesmom “Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa Toga puta ne skrećemo…”

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine, list “Sloboda”, 1975.