Selena Seferović: Moj otac, Mensur Seferović – do zadnjeg daha sa perom u ruci
Mensur Seferović (25.9.1925-29.9.2020), partizan-intelektualac koji nije tražio ni partizansku spomenicu, ni titulu Pravednika među narodima, zadnjih godina života spavao je sa jednim kamičkom kraj jastuka. Bio je plodan autor koji je bilježio crtice iz života saboraca i savremenika, i ohrabrivao druge da pišu, a da nikad nije htio pisati o sebi. O njegovom životu i književnoj zaostavštini koja je inspirisala, između ostalih, i portal partizansko.info, a povodom 100. godišnjice njegovog rođenja, razgovarali smo sa Selenom Seferović, Mensurovom kćerkom i, poput njega, novinarkom i autorkom.
Po čemu najviše pamtite roditelje?
Oboje su bili antifašisti, otac partizan sa puškom i perom u ruci, a majka Šefika rođ. Omanović, od malena pod uticajem jedinog starijeg brata Šefika, takođe partizana, bila je aktivistkinja i feministkinja od ranih godina, što je prenosila na nas troje djece.
Otac je, kao pravi Hercegovac, bio izvrstan propovjedač, sa sjajnom dikcijom i baršunastim glasom koji me kao dijete uspavljivao i činio srećnom, a, sad znam, i privilegovanom.
Naša majka, lijepa Trebinjka, takođe iz partizanske kuće, skojevka, predsjednica plivačkog kluba, dočekala je kraj rata na Konferenciji AFŽ-a u Sarajevu, učila nas je da budemo ne samo ekonomski nezavisne, nego i vješte domaćice, pa smo sestra Sanja, brat Vanja i ja naučili dobro da kuhamo, dočekamo goste, kako da se organizujemo, poštujemo vrijeme i rokove.
Naši razgovori su trajali na različitim nivoima kroz sve godine. A naš dijalog je nešto najljepše što su nam roditelji darivali, majka do svoje 87, a otac 95 godine, kad su nas napustili.
Koja su vam najupečatljivija sjećanja iz perioda odrastanja?
Otac mi je svake druge večeri pred spavanje pričao priče koje je tog trenutka izmišljao, i baš mi je žao da to nije snimao na svome kasetofonu od kojeg se kao novinar inače nije odvajao. Te priče su budile moju maštu, otkrivale nepoznate svjetove i, mnogo godina kasnije, shvatila sam da su uvijek imale neku pouku – da je važno učiti i pošteno raditi u životu, brinuti za porodicu, prijatelje i zajednicu, biti otvoren prema svijetu i radoznalo upoznavati sve oko sebe. Biti politički aktivan, volonter, nikada neutralni posmatrač, uvijek se zauzeti protiv nepravde, nasilja, na strani nemoćnih, manjina.
U našem stanu u Beogradu se okupljala, slobodno mogu reći, novinarsko – diplomatska, politička, univerzitetska i književnička elita, sjedilo se, diskutovalo do jutarnjih sati uz majčine kulinarske specijalitete, a roditelji me nisu tjerali ‘u devet u krevet’, odnosno odlazila sam kad bih ja htjela.
Imala sam divno, sretno i bogato djetinjstvo, rano sam shvatila da su moji roditelji nešto posebno, da se razlikuju od većine u našem okruženju, uvijek u pokretu, uvijek u akciji, sa temama o kojima je pisao otac i likovima iz partizanske borbe, među njima i mnogim ženama.
“Davni, srećni dani. Potom je došao i brat Vanja. Petorka za peticu”, Selena Seferović.
Kada i kako ste se upoznali sa očevim knjigama i stvaralaštvom?
Od ranih godina bila sam svjesna da je otac pisac i naučnik, istoričar i izdavač. U kuću su nam često dolazili njegovi saradnici i mnogi autori, pošto je on imao unikatan pristup poslu i šefovanju. Naime, dozvoljavao je ljudima da rade i od kuće, mnogo prije korone i interneta, ali da poštuju rokove i kvalitet. Ovo je bilo ne samo novo nego i nečuveno u jednoj vojnoj ustanovi, makar to bila redakcija “Fronta”, “Narodne armije” ili “Vojne izdavačke djelatnosti” na čijem čelu je bio otac.
Prva njegova knjiga koju sam pročitala bila je “Prozivka na Tjentištu”, na čijoj je naslovnici čvrsti zagrljaj dvije žene, nekadašnje partizanke, i o njima sam objavila priču u četvrtom razredu za školski list “Naši dani” moje Osnovne škole “Žikica Jovanović Španac” (sada “Nadežda Petrović”) na Novom Beogradu.
Rado je poklanjao svoje knjige: posvete najbližima, kćerki Seleni i zetu Dragoljubu Bataru.
Vaš otac je kao mladić bio italijanski zarobljenik, a zatim se borio u slovenačkim partizanima. Šta vam je pričao o svom ratnom putu?
Rijetko je pričao o svom ličnom učešću u ratu, tek možda u kasnijim godinama, a tjerala sam ga da napiše i svoje memoare, što nije želio, iako je pisao o drugima.
Išao je u mostarsku Učiteljsku školu gdje je postao skojevac i ilegalac. Imao je u školi sukobe sa tada već ustaškim ili četničkim omladincima, imam čak i jedan predratni izvještaj koji o tome govori, sa opomenom pred isključenje, ako se ti sukobi nastave.
Kao skojevac i ilegalac, zajedno sa svojom sestrom Hidajetom Hidom (kasnije ud. Dizdarević), bio je zadužen da pomaže jevrejskim porodicama na putu za Italiju. Nakon što ih je sakrio u svoju porodičnu kuću, bili su otkriveni, pa su otac i Hida otjerani prvo u mostarsku Ćelovinu, pa tvrđavu Lovrijenac u Dubrovniku, pa na Mamulu, i na kraju u koncentracioni logor Visco di Udine u Italiju. Kad je Italija kapitulirala, iz logora je izašao veoma mršav i sa lošijim vidom. Sa grupom Mostaraca pridružio se slovenačkim partizanima u brigadi “Ljubo Šercer”, a kraj rata dočekao je na Bledu. Praktično nije imao mladost. Proveo je u cjelini na Mamuli i Udinama, na Snježniku, u borbama.
Mi smo se poslije šalili da je prije svih nas boravio u Italiji i to o trošku države, a bogami i u Dubrovniku i na Mamuli, evo sada luksuznom rezortu koji ćemo uskoro posjetiti. Otac je tek u kasnim godinama sa majkom ponovo posjetio Italiju i Udine.
Lijevo – pjesma iz logora kojom je Mensur Seferović započeo svoju književnu karijeru i članak o borcima koji su boravili kao zarobljenici na Mamuli i u logoru Visco di Udine, zapisana po sjećanju decenijama kasnije. Svoja sjećanja iz logora Visco di Udine, Mensur Seferović opisao je i u jednom članku za “Slobodu”: “Eto, među tim borcima – koji su već bili prošli kroz koncentracione logore na Prevlaci i Mamuli – u samom ulazu u Bokokotorski zaljev – ljeta 1943. godine zatekao sam se i ja, živio sam s njima u podužoj baraci, projeći dane i noći. I baš kada je snaga bila gotovo iskopnila, kada se usljed opšte iznemoglosti pogled mutio, postao sam član jedne grupe logoraškog kolektiva, u stvari, ilegalne partizanske jedinice u koncentracionom logoru. Raniji tečajevi opšteg i političkog obrazovanja – na kojima nam je najčešće držao predavanje director Gimnazije u Mostaru, professor Husnija Kurt – pomogli su nam da se još bolje upoznamo za posljednji obračun sa fašističkom vojskom, čije je carstvo bilo pred neposrednim slomom.” Skroz desno: detalj sa tribine i časa sjećanja “100 godina od rođenja Mensura Seferovića, 25.11.1925.-29.09.2020.“ održanog u Sarajevu 2025. godine.
Neki od drugova-zatočenika sa Mamule i Visca: prof. Husnija Kurt, pali borci Zijad H. ŠEVA (1918. Mostar – 1944. Slovenija), Gavrilo A. ILIĆ (1922. Mostar – 1944. Pohorje)(spomen-ploča, desno). Kad je Italija kapitulirala svi zatvorenici su pušteni na slobodu. Poput Mensura Seferovića, većina oslobođenih Mostaraca se odlučila da nastavi oružanu borbu i pridruži slovenačkim jedinicama (brigadi Ljubo Šercer). I Ševa i Ilić su poginuli u Sloveniji. Poput porodice Seferović, profesor Kurt i njegova porodica pomagali su ljude u nevolji prve godine rata, o čemu su ostali zapisi u istorijskoj literaturi.
Veći dio svog dugog života vaš otac je aktivno pisao. Možete li nam reći nešto o njegovom spisateljskom opusu?
Sve je počelo sa skojevskom pjesmom “Logorske refleksije” koja je nastala u logoru Visco di Udine u Italiji. Kasnije je radio kao partizanski reporter i urednik. A nakon rata je nastavio sa sličnim radom, postao je novinar i publicista. Napisao je i objavio 24 knjige, bezbroj feljtona, reportaža, članaka, eseja, pisama, naučnih radova, filmskih scenarija i pjesama. Od te 24 knjige koje je napisao, pet je konkretno o Mostaru, mom i njegovom rodnom gradu.
Tada su se objavljivale knjige u velikim tiražima. Navešću nekoliko primjera: “Mostarski kolopleti” objavljena je u 3,000 primjerka, “Pred očima grada” u 4,000 primjeraka, “Prvi vojnik revolucije” u 14,000 primjeraka (o Titu u ratu), “Krst i polumjesec u Božurevom dolu” u 2,000 primjeraka, nekoliko izdanja o Josipu Mažaru Šoši, Komandantu crvene Kozare, u desetak hiljada primjeraka, itd.
Otac je radio i u Komisiji za Titove ratne memoare, intervjuisao je 160 generala i značajnih Titovih saradnika na oko 16,000 stranica i predao Vojnoistorijskom institutu. To je sve negdje nestalo pod isprikom da je izgorilo u NATO bombardovanju. Ja imam samo jedan mali dio te vrijedne rukopisne zaostavštine.
Dosta tekstova rasuto je po jugoslovenskim listovima od mostarske “Slobode”, sarajevskog “Oslobođenja”, od koga je dobio zlatnu značku, do “Borbe”, “Komunista”, “Večernjih novosti” i čikaških novina koje je osnovao i uređivao, kao što su “Zambak BH odjek”, “Tribina Bošnjaka”, “United Bosnia”, “Sabah”, Chicagoraja.net, “Nova žena”. Sada polako skupljam te feljtone i pisma s namjerom da ih objedinim u knjigu.
Zaista, radio je do zadnjeg daha s perom u ruci i bistrim umom u 95. godini.
Lijevo: Mensur Seferović. U sredini: sa prijateljem Semom Harisom, osnivačem Muzeja holokausta u Ilinoisu. Desno: Selena sa roditeljima.
Knjige koje nam je vaš otac ostavio su riznica iz koje smo crpili i podatke i brojne fotografije za naš sajt. Njegovi zapisi su pribiližili čitaocu Mostar i Mostarce iz vremena Drugog svjetskog rata. Koje njegove knjige smatrate najznačajnijim?
Mislim da su sve knjige o Mostaru, kao i humoristički roman “Vjetrenik”*, značajne, jer su pokazale da je cijeli grad bio „crven“, da su se ljudi zauzimali za antifašističku stranu.
Otac je pisao o ljudima iz svih nacionalnih sredina, i naravno o ženama, jer ih je veoma cijenio kao ravnopravne borkinje. I tako je i nas troje djece, uz majku, vaspitao da budemo aktivni i osjetljivi na svačija ljudska prava.
Ukupno je 14 naslova u ediciji “Mostar u borbi za slobodu”, a neki od njih se mogu naći i na stranicama partizansko.info. Zahvaljujemo porodici Seferović na ustupljenom materijalu. *”Vjetrenik”, prvi humoristički ratni antifašistički mostarski roman nazvan je po nekadašnjem nazivu za Mostar: “Mostar je bio poznat i kao Vjetrenik, a Šejh Jujo je davno rekao “da vjetar svemilostivog puše od Mostara”, M. Seferović “Mostarski kolopleti”.
Vašem ocu dodijeljena su brojna odlikovanja. Šta nam možete reći o tome?
Po činu je bio pukovnik. Pero je volio toliko da nije prihvatio ponudu da samo jednu godinu provede u skopskoj vojnoj oblasti na generalskom položaju i potom bi bio promovisan u generala. On je to odbio rekavši: “Šta će mi to, imam ja svoje pero.” Nisu ga interesovali činovi, a uniformu je nosio samo kad je baš morao.
Bio je vrlo skroman, ni spomenicu za svoje učešće u NOB-u nije tražio. U Čikagu se sprijateljio sa Semom Harisom, osnivačem Holokaust muzeja u Ilinoisu, obojica su bili počasni članovi Instituta za genocid kojeg je moja sestra Sanja osnovala u saradnji sa sarajevskim institutom. Kad je Haris čuo da je otac bio u konclogoru zbog spašavanja Jevreja, molio ga je da skupi dokumentaciju da pošalje u Jerusalem u njihov muzej za dio o Pravednicima među narodima. Otac je odbio rekavši: “Pa, to bi svaki pošten čovjek uradio, da pomogne ljudima u nevolji”.
Spomenuli ste da je u želji da se sve zapiše, i druge je podsticao na pisanje?
Otac je kumovao mnogim izdanjima, a ponekad je uporno podsjećao svoje drugove da završe i predaju rukopise. Tako su zaista njegovim velikim zalaganjem izašle knjige “Mostarke” Mahmuta Konjhodžića, te “Skrivena tvrđava” Mirze Muštovića. “Mostarke” je knjiga koju je priredio kao urednik. Bio je rijedak u tome jer su uglavnom junaci borci bili muškarci. Bio je osnivač odbora za deset knjiga “Mostar u borbi za slobodu” za koju je dobio nagradu “14. februar” na svečanosti gdje je bilo više stotina ljudi. I Envera Ćemalovića je nagovorio da napiše “Mostarski bataljon”.
Sa kolegama, tokom karijere.
Zahvaljujući upornosti Mensura Seferovića, danas učimo o Mostarskom bataljonu iz istoimene knjige generala Envera Ćemalovića. Lijevo: Enver Ćemalović, čuči u drugom redu. Muhidin Bašagić (stoji drugi s lijeva), Salko Pezo, (sjedi dole desno), narodni heroj Šefik Obad, (stoji skroz desno) su pali borci sa spomen-pločom na Partizanskom. U sredini: naslovnica “Mostarskog bataljona” (elektronska verzija dostupna ovdje (CIDOM)). Desno: general Enver Ćemalović na otvaranju spomen-bisti svojim ratnim drugovima, narodnim herojima Hasanu Zahiroviću Laci i Mladenu Balordi.
Do posljednjeg rata ste živjeli kao porodica u Sarajevu i Beogradu. Koliko često se vraćao u Mostar i kad je bio zadnji put u posjeti rodnom gradu?
Ocu je Mostar ostao u posebnom mjestu i veza s njim nikad nije bila prekinuta. O partizanskom spomeniku je govorio često svojim saradnicima po Jugoslaviji i preporučivao ga je za posjetiti. Kada je Stari most srušen, otac je bio veoma potišten, a onda mu je neko poslao komadić tog Starog mosta, jedan kamičak koji je držao pored uzglavlja sve do kraja. Sada je u polici sa njegovim ličnim memorabilijama.
I sami ste priređivai i objavljivali brojne knjige i članke. U vašem novinarskom opusu, možda je najznačajnije to što ste intervjuisali Bogdana Bogdanovića, čak dva puta. Čega se najviše sjećate iz tih razgovora?
Prvi put sam intervjuisala Bogdana u Beogradu nakon prvog skrnavljenja Partizanskog spomenika, i to sam objavila u mostarskoj Slobodi pod nazivom “Kosmički simboli Bogdana Bogdanovića”, a drugi put u Beču. Taj članak je objavljen u sarajevskom “Ljiljanu” avgusta 1995. pod nazivom “Ne vraćam se u zemlju budaliju, kad stane rat, rado bih živio u Sarajevu ili Mostaru”. Takođe, Bogdan je napisao odličnu recenziju za očevu knjigu “Iskušenja”, o Petru Radeviću, njihovom partizanskom saborcu koji je stao na stranu Miloševića. Inače, Partizanski spomenik je zajedno sa ostalim Bogdanovim spomenicima nedavno prikazan u MOMA muzeju u Njujorku.
Selena i suprug Drago sa Bogdanom Bogdanovićem u Beču, devedesetih godina. Dole u sredini: Bogdanova posveta Seleni. Dole desno, Selena pored groba Bogdana Bogdanovića i supruge na jevrejskom groblju u Beogradu (2024).
Šta vama danas znači Partizansko spomen-groblje u Mostaru?
Za mene lično, Partizanski spomenik je nježno sjećanje prve posjete sa jednim tada čuvenim Veležovcem (tada je moj tetak Muhamed Mujić bio trener “Veleža”). Taj momak me je zaprosio, donio čak i prsten pred polazak na neko svjetsko prvenstvo u Argentinu, čini mi se. Ja sam se počela smijati od iznenađenja, nije mi bilo vrijeme za udaju. Planirala sam na fakultet, da budem nezavisna, svoja, pa tek poslije.
Nadam se da će Partizansko spomen-groblje preživjeti ovo neprestano rušenje i sakaćenje, a svjedoci smo revizije u našim zemljama u okruženju, negiranja NOB-a, djela Tita i svega postignutog u Jugoslaviji do njene disolucije. Partizansko.info je sjajan projekat koji treba svijetom promovisati, prvo po velikim svjetskim centrima, a onda i šire, po manjim, gdje god je moguće. Svakako početi sa Čikagom, gdje sam osnovala i vodila Bosansku biblioteku gdje predstavljamo javnosti autore diljem svijeta.
Sačuvati očevu baštinu: nedavno su u Sarajevu održani tribina i čas sjećanja “100 godina od rođenja Mensura Seferovića, 25.11.1925.-29.09.2020.”
U Bošnjačkom institutu u Sarajevu upriličen je svečani program i izložba Mensuru Seferoviću povodom stote godišnjice rođenja i osam decenija stvaralačkog opusa. Riječima ko-autorke izložbe Enese Ustamujić Sejdić: “Govorilo se o slobodi, kao najvećem ljudskom idealu, o nemjerljivom doprinosu i istinskom eruditi – Mensuru Seferoviću. Danas iz neiscrpne ljubavi, ogromnog poštovanja i iskrenog divljenja o Mensuru, govorili su: Sanja Seferović Drnovšek i Selena Seferović; Narcisa Puljek-Bubrić, rukovodilac arhivske i bibliotečke djelatnosti Bošnjačkog instituta; Sead Omeragić, novinar; Akademik prof. dr. sc. Mirko Pejanović; Dr. sc. Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada. Predivne mlade dame, sestre Melina i Lamija Šišić su svojim maestralnim muzičkim izvedbama oduševile sve prisutne.” Izvor: fejsbuk. Donji red: sestre Selena Seferović i Sanja Drnovšek-Seferović, ko-autorke izložbe o ocu Mensuru Seferoviću.
PRILOZI:
Mensur Seferović, književnik, istoričar, novinar, borac iz prvih partizanskih redova i antifašista do kraja života, pukovnik u penziji.
Dobitnik je nagrada „14 februar“ Grada Mostara (Bosna i Hercegovina), „Oktobarske nagrade“ grada Herceg Novog (Crna Gora) i “4. juli“, saveznu nagradu (Jugoslavija), te nosilac nekoliko odlikovanja.
U periodu od 1955. do 2014. objavio 24 knjige: Drugovi iz bataljona 1955; Tajna partijske ćelije 1957; Bataljon u okupiranom gradu 1958; Šoša 1959; Prozivka na Tjentištu 1961; Partizanski kolopleti 1964; Pred očima grada 1970; Vrijeme ratno Manojla Manojlovića 1971; Šestorica osuđenih 1974; Prvi vojnik revolucije 1977; Tito-vrhovni komandant (koautor V. Hlaić) 1980; Istočno i zapadno od Neretve 1981; Razmeđa Živke Damjanović 1982; Rasvjeti bratstva 1984; Mostarski kolopleti 1985; Krst i polumjesec u Božurovom Dolu 1986; Trinaesta hercegovačka brigada 1988; Vojska za jedno ljeto 1999; Preboli zla 2001; Kamena ognjišta 2002; Vjetrenik 2004; Iskušenja 2005; Iskušenja na engleskom jeziku 2006; Zvijezde stajačice 2009; Život piše svoju priču 2014. U Čikagu, gdje je živio, uređivao je brojne časopise.
O autoru objavljeno u publikacijama: Jugoslovenski savremenici – ko je ko u Jugoslaviji 1970; Vojni leksikon 1981; Kultura Bošnjaka 1994; Ko je ko u Bošnjaka 2000.
Foto-galerija:
Gore lijevo: Mensurov brat Nusret Seferović, borac i ilegalac poznat tokom rata pod konspirativnim imenom “Polet”, kasnije jugoslovenski diplomata (desno) sa palim borcem i ilegalcem Salkom Šestićem (lijevo). U sredini i desno: Mensur Seferović. Dole: omladinci sa Carine na plaži ljeta 1942. Mensur Seferović sjedi drugi s lijeva. U prvom planu pali borac Ejub Krpo, skroz desno Ejubova sestra i brat Alija Krpo, ilegalci. Prvih godina rata mostarski skojevci su vrelo ljeto provodili na plažama Neretve gdje su se osjećali sigurno, jer su mogli lakše pobjeći ako nalete agenti i policija. Arhiv porodice Krpo Demirović.
Seferovići u Mostaru 1920-tih. “Deda Alija Seferović, majka (tako smo zvali nanu) Fatima, dva strica (jedan budući komandant podmornice, drugi ambasador, (najmlađi stric hirurg nije na ovoj slici)), tetka Hidajeta, učesnica NOB-a, i moj otac Mensur, u očevom krilu. Deda je bio veoma ugledan političar i privrednik, Direktor željeznice i ložionice za Hercegovinu, nosilac medalje Sveti Sava koju mu je dodijelio Kralj Aleksandar, bio je socijaldemokrata, prvi koji je crvenu zastavu pronio kroz Mostar, podržavao je političara Mehmeda Spahu u Parlamentu, bio je visok, vitak, elegantan, pravi Hercegovac. I muzikalan – u mostarskom orkestru svirao je bas gitaru. I najmlađa tetka nije na slici, buduća supruga fudbalera “Veleža” i reprezentativca Jugoslavije Mujića. Za vrijeme NDH , deda je spasavao svoje komšije i radnike Srbe i vadio ih iz ustaških zatvora, a u svojoj kući skrivali su jevrejsku porodicu Levi i pomogli im da izbjegnu u Italiju, zbog čega su otac i tetka zaglavili konc. logoru u Italiji kad su ih mostarski četnici denuncirali Talijanima (…) Dedin aktivizam se, preko očevog, prelio u sve nas i moje drage sestriće, sestru, brata, muževe i snahe.” U sredini: obavijest o smrti Fatime Seferović 1980.g. Desno: Seferovići u Americi devedesetih. Porodični arhiv.
Selena Seferović: edukatorica i spisateljica
Rođena u Mostaru na Titov rođendan, 25. maja 1953, živjela u Sarajevu do polaska u školu, a potom u Beogradu, gdje se školovala (pohađala Devetu beogradsku gimnaziju, te Filološki fakultet, gdje je magistrirala na grupi za južnoslovenske jezike i književnost). Po izbijanju ratova devedesetih seli se sa porodicom prvo u Prag, a potom u Čikago, gdje i sada živi.
U svojoj bogatoj profesionalnoj karijeri radila je kao asistent akademika lingviste Asima Pece, instruktor za srpskohrvatski jezik u Kini, i bila zaposlena na tadašnjem Defektološkom fakultetu na lingvističkim predmetima na grupi za logopediju i surdopedagogiju.
Postala je prvi sertifikovani prevodilac za bosanski jezik i prevodilac prvog udžbenika u Americi za naše izbjeglice Reimonde Mikatanage “Kako stvoriti novi život u Americi’, sa predgovorom. Radila je kao urednik, prikazivač i saradnik na mnogim drugim knjigama i projektima naših i stranih autora, te dopisnik za nekoliko printanih i elektronskih medija koje smo osnovali u Čikagu kao što su: “Zambak BH odjek”, “Tribina Bošnjaka”, “Nova Žena”, “Sabah”, “United Bosnia”, chicagoraja.net.
Sa svojim đacima prevela je knjigu “Galeb Džonatan Livingston” Ricarda Baha, sa mlađim sestrićem Eminom Drnovšekom “Semi, dječak koji je preživio holokaust” Semjuela Harisa, osnivača Ilinois Holokaust Muzeja, obje u izdanju “Lijepe riječi” Tuzla, pjesnika Šime Ešića. Nedavno je objavila knjigu “Svijetom, putopisni memoari”, a u pripremi su jos dvije knjige: “Bosanki jezik u Americi, stogodišnje iskustvo, 1906-2006’, kao i drugi dio putopisa pod nazivom ‘Putopisne čestice, o nama u svijetu’.
Osnivač je Bosansku biblioteke u Čikagu u okviru regionalne državne biblioteke Conrad Sulzer, gdje se održavaju promocije autora iz bivše Jugoslavije, Amerike, i ostalih krajeva svijeta, a takođe programi za djecu, te izložbe, koncerti, panel diskusije, o čemu je napisala i istoimenu knjigu, “Bosanska biblioteka Čikago, Govor zavičaja”.
POVEZANI ČLANCI: