Salih Rajković: Nad kamenim mostarskim cvjetovima

Iz stare štampe: esej o Partizanskom spomeniku i palim borcima iz pera mostarskog autora Saliha Rajkovića, objavljen u “Slobodi” 1984. godine.

Partizansko spomen-groblje u Mostaru, mir mostarske mladosti, boraca nepokorenog grada. Groblje kome Mostarci nadjenuše ljepše ime – Partizanski spomenik. Nema ovdje grobljanskog utiska, tužnih vrba, prelomljenih srdaca, sve je ovdje život i novo rađanje. U proljeće zabijeli behar, laticama prekrije grobne oznake, a maja i juna njihovi rujni, crveni cvjetovi – plodovi zrače rađanje. Ispod kamenih oznaka što kosmos znače, klokoće voda, tiša nego mostarski šadrvani, pobuđuje hukove Neretve, Radobolje, Sutjeske, Hrčavke, Bosne, Drine, Vrbasa, tekući miluje kamene cvjetove sa imenima palih boraca, mjesta rađanja smrti, silazi na kamene orgulje svirajući simfoniju života, šunove nečujne, ako voda Stiksa, obasjana jarkim suncem.

Znakovi bijeli na ostacima palih. Kažu da je umni arhitekta Bogdan Bogdanović zamislio da su to rano presječena stable, mladost rano pala za slobodu. No, Mostarci dadoše drugo značenje. To su kameni cvjetovi popadali po grobnim humkama neumrlih drugova.

Teško je i tužno govoriti o mrtvima. O palim partizanima kada se govori, to treba reći gordo; tu nema tužbalica, ali ako ih ima, one su junačke, epske. Šta da vam kažem, vama koji ovdje niste, da vam dočaram ovako naizust, kratko, ko su borci prije rata i oni koji u krvavoj igri zaigraše kolo spasa. Njihova igra bijaše i igra i boj, naše oslobođenje. Gle, Vukovići: Zlata, prva žena Mostara koja je neustrašivo pucala na neprijatelja jula 1941. godine. Slobodan, Mladen, Radojka, Radoslav, svi padoše junački, a otac Gojko, član CK KPJ, 1920. godine bio je sa Lenjinom u Kominterni.

Četiri brata Šarića: Ismet – Slobodan, lijep kao Paris. “Pucajte, zlikovci, ovo su komunistička prsa”, uzviknuo je sa prozora u Brezi, gdje je bio opkoljen od neprijatelja, boreći se do posljednjeg metka. Pa Nijaz, Hidajet, Džemšid, nježni profesor francuskog jezika. Braća Balaći, Đole čija je truba još prije 1941. godine svirala internacionalu sa visokih stijena na Bjelušinama. Fatima Brkić spremala se da liječi nevoljne, a njoj utisnuše na grudi užarenu petokraku koju i danas nosi, mrtva. Oživjela je njena krvava zvijezda, u slobodi.

Ovdje čitamo: Karlo Batko, Stjepan Šulentić. Karlo Batko, narodni heroj, porijeklom Poljak, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, 1938. godine, na Velikom Kuku kod Mostara vijećao je sa Ivom Lolom Ribarom i Uglješom Danilovićem o radu partije i pripremama za konačni obračun sa fašizmom. Stjepan Šulentić, student, borac Mostarskog bataljona, pao je herojski. Ante Zuanić, đak mostarske gimnazije, desetar, okružen neprijateljskim vojnicima, tukao se do posljednjeg daha. Bio je odličan đak, i strijelac. A ovaj ovdje* što počiva bio je radnik, kovač, kovao do rata, a u ratu postao mitraljezac. Sa otetim neprijateljskim mitraljezom tukao do posljednjeg šaržera, survao se zajedno sa Nijemcem u krkljancu Sutjeske.

Danilo Vukajlović, profesor Učiteljske škole i mostarske gimnazije, predavao je filozofiju i pedagogiju. Njegovi đaci, ratni sudruzi, slušali su ga u klupama, a u ratu, kao suborci, u bitkama mijenjali pištolje, ljepši davali profesoru, kao da im je u borbama bio razrednik. A na Sutjesci nije se znalo ko je đak, ko profesor. Danila je pokosio neprijateljski rafal. Naišao je drug Tito. “Oprostite, druže Vrhovni komandante, ranjen sam, pa Vas ne mogu stojećki pozdraviti”, rekao je. Stoički je podnio smrt. “Tvoja crvena krva označila je put naše pobjede, profesore Danilo”, poručili su mu njegovi đaci i saborci. Nad tvojim kamenim cvijetom u Mostaru zaklinju se i ljube mladići i djevojke na vjernost – i narodu i ljubavi. Pa petoro Fejića čija je majka bila kamenog srca. Ni jedno, četiri sina i jedna kćer, nije dočekala u oslobođenom Mostaru 1945. godine.

Đak Hamid Vuk, jedinak u majke, kurir i neustrašiv borac, čas je u Mostaru, čas predvodi nove borce u partizane. Sin borca iz prvog svjetskog rata, invalida, koji je obućarksim čekićem zarađivao nafaku. Prije oslobođenja Mostara Hamidova majka izvezla je na đeršefu, kao za mladu, petkraku zvijezdu da komadu crvenog platna. sakrila ju je u jastuk da je neprijatelj ne pronađe. Kada su partizani oslobodili Mostar, na maloj kući potleušici u Pasjaku na Mazoljicama, na kući prvoborca Hamida, vijorila se mala crvena zastava. Majka je čekala jedinka, čekala i nedočekala. Mi ih sve čekamo, a oni kao da su živi, stalno nam mašu sa Glavice, mašu gradu Mostaru i putevima Mazoljica i Veleži koji su ih vodili ka slobodi. Ovdje na Partizanskom spomeniku, na kamenim cvjetovima Mostara, mladići i djevojke postaju članovi Saveza socijalističke omladine, omladinci i članovi SK.

Salih Rajković, list “Sloboda”, 24. novembar 1984. Zahvaljujemo porodici Mrgan Đikić na ustupljenom materijalu. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018).

* nejasno na koga autor misli. Na žalost, ime nije navedeno. (prim.a.)