Mišo Marić: Pisma

Pred 14. februar, Dan oslobođenja Mostara

Nije bilo e-maila. List papira, koverat, marka, žig. To je bilo pismo. A pisama ima različitih. Iz drugog grada i iz druge zemlje. Pisama ima ljubavnih. I kad prođe ljubav ostanu uvezana roze vrpcama. Mirišu, ponekad, na parfem il’  presovan cvijet. A uvijek na sjećanja… Pisama ima prijateljskih, iskrenih i roditeljski brižnih. Pisama ima s pravopisnim greškama. Veoma radosnih i do zla boga tužnih ima pisama. Ova koja slijede su mostarska, muzejska. Prepisivah ih rukom i tugom početkom februara 1973.

Pismo I

Adresa: Sinjora Adila Fejić, Ulica Kralja Tomislava, Mostar, Nezavisna Država Hrvatska.

“Draga mati,

Nemoj da te zabrine što ti  sada javljam novu adresu. Svi se sada selimo u novi logor. Ja i brat ćemo biti zajedno. Za način odašiljanja paketa i novaca ćeš se raspitati kod onih koji već od ranije imaju nekog u Italiji. Ja sam sve novce i pakete primio, dok brat nije. Mislim da će nam biti dobro. Primite svi mnogo pozdrava od Esada”.

Pošiljalac: Esad Fejić, Campo Concetramento, Italia. Mjesto i datum ne piše.

Fotografija Esada Fejića; Mensur Seferović, “Život piše svoju priču”, 2014; Adile Fejić: članak Miše Marića “Majka iz ulice sinova”, list “Sloboda”, 1972.

Pismo II

Adresa: prethodna.

“Draga mati,

Sigurno ti je već Buturović pričao o meni. Ja sam potpuno dobro. Mi se dvojica inače redovno dopisujemo poštom. Reci Buturoviću neka se bilo ko pobrine da šalje pakete i za Arapa, jer će nam moji biti premalo. Ona se zeljanica bila pokvarila. Putovala je osam dana. Zato bi bolje bilo da ste skuhali koji lokum, naravno ako ga ima. Mjesto dvopeka bih uvijek više volio brašno. Primite svi pozdrave i poljupce od Šefke”.

Pošiljalac: Šefko Fejić, logor Prevlaka, Boka Kotorska, 8. februar 1943.

Fotografija panoa: arhiv K.D. Miletić.

Pismo III

Adresa: Anica Ilić

“Draga mati,

Ja sam dobro i zdravo. Nalazim se na otoku Mamula, Boka Kotorska. Čim primiš ovu kartu odgovori mi i gledaj spremiti kako znaš novaca u lirama. Pošalji panatalone, sapuna, bluzu, pribor za zube, nepokvarljive hrane. O ovome se raspitaj u Mostaru na koji ćeš način moći slati pakete. Hranu: slaninu, sir, pogaču, smokve, cigarete – možeš slati slobodno, pošto nam je dozvoljeno. Ako ostanemo ovdje možeš još koji put poslati. Sada primi pozdrav od svog Gavrila.

P.S. Piši i striku neka ti pomogne. Postupi onako kao što sam ti pisao i šalji na moju adresu: Ilić Gavrilo, Boca di Cotaro, otok Mamula”.

Datum: 10. juni 1942.

Pismo IV

“Dragi roditelji, dobro sam. Kakoste. Primio šest paketa. U posljednjem šlape. Šaljite pakete redovno. Šaljite poštanske marke. Vaš sin Hamid”.

Pošiljalac: Zatočenik broj 2750. Ime i prezime: Hamid Vuk. Stara Gradiška, 14. siječanj 1944.

Fotografija Hamida Vuka: arhiv porodice Šestić.

Pismo V

“Draga ženo, dobro sam i zdravo koje tebi i ostalim želim. Pošalji samo duhana, šećera, slike… Ljubi tebe, sina, Meho”.

Pošijlac: zatočenik broj 2751. Ime i prezime: Mehmed Omeragić. Stara Gradiška 13. lipnja 1944.

Fotografija Mehmeda Omeragića: brošura Partizanski spomenik u Mostaru.

Pismo VI

Adresa: Dutka Ćišić

“Draga Dutka, dobro sam želeći vama. Pakete dobivam redovno. Meći duhana, ćata, cigareta. Prodaj nešto moje. Pozdravlja mnogo vaš Omer”.

Pošiljalac: zatočenik broj 3444. Ime i prezime: Omer Mesihović. Stara Gradiška, 10. lipnja 1944.

Pismo VII

Adresa: Mirza Balić

“Dragi moj brate,

Primakao se čas mog odlaska iz Sarajeva i u isto vrijeme i konac moga života. Dok sam još bio ovdje nešto sam se nadao… Sada zaključujem da su to bile samo moje želje, slutnje neostvarljive da se nađem u krugu mojih najmilijih, da ih još jedanput vidim. Žao mi je što neću moći da ti se odužim za sve što si za mene učinio, ali ipak ti si mi brat kojeg ja neobično volim. Večeras, 27 X 1942., u utorak polazi transport. Ako ti je moguće zadrži me ovdje, ako ne nastoj da me pod svaku cijenu posjetiš, da bih te još jedanput vidio. Ako kasnije dobiješ ovo pismo znaj da sam već otišao, zauvijek otišao. Poruči mome dragom ocu da su moje misli svakog časa upućene njemu. Izvjesti Husniju da mu je brat umro, dao krv, život i mladost i da sam ga jako volio. Hiljadu poljubaca mojim sestrama Mirziji i Silviji, neka me katkad bar one sjete, kad me svako zaboravio. Posljednje poljupce upućujem Bekici, Širasu, Emiru, bolnog srca Hibi i tetki. Teško sam mogao zaplakati ali sad plačem gledajući vam slike. Sebe nimalo ne žalim, tako je moralo biti. Samo što mi zla kob nedade i tren blaženog boravka u vašoj sredini. A sada, moj dragi brate, upućujem ti ucvijeljenog srca svoj posljedenji pozdrav.

Mnogo vas voli vaš Mujo.

P.S. Posjetite me ako je na vrijeme stiglo ovo pismo.

Pošiljalac: Mustafa Balić. Sarajevo, zatvor Beledija 27. listopada 1942.

Fotografija braće Balić: Halilbegović, Nihad (2006): Bošnjaci u jasenovačkom logoru, Sarajevo

Pismo nije stiglo na vrijeme. U istom logoru, Jasenovac, ne susrevši se, 1945. su ubijeni pošiljalac i primalac pisma. Mujino, kao i sva pisma, bila su izložena u Muzeju Hercegovine, u Mostaru, pod staklom. Uz svako je stajala legenda:

Hamid Vuk, ubijen u logoru Stara Gradiška 1945.

Mehmed Omeragić.,ubijen u logoru Satara Gradiška 1943.

Omer Mesihović, ubijen u logoru Stara Gradiška 1945.

Gavrilo Gašo Ilić, pušten iz italijanskog logora, poginuo u partizanima 1944.

Šefko i Esad Fejić, nakon italijanskih logora, poginuli u partizanima. I još dva brata, Salko i Džemal. Sestra Samija Sama Fejić, udata Krajina, ubijena u Jasenovcu 1. februara 1945. Posljednji put se javila majci 13 dana prije no što je, po zvaničnom dokumentu, “zatučena tupim predmetom”.

Pismo VIII

Adresa: Adila Fejić

“Draga mati, dobrosam. Kakoste vi. Čuvaj djecu. Pošalji hrane za kuhanje. Dvopeka, šećera, duhana, luka, džemperklajd, Sama”.

Pošiljalac: Krajina Samija, zatočenik,  grupa ženski logor. Jasenovac, 1. veljače 1945.

Samino, Hamidovo, Mehmedovo, Omerovo i sva pisma iz Stare Gradiške i Jasenovca su obrazac – dopisnica. Na dnu je tiskano: “Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje i daje pravo na primanje paketa”. Dopisnicu su logoraši imali pravo pisati jednom mjesečno do 20 riječi. Pisane su logoraškim pravopisom, s greškama. Ispuštane ili spajane riječi. Imali su puno reći, a dozvoljeno im malo. U Mostar su se vratili na istu adresu: Partizanski spomenik. Koji je prva i posljednja linija odbrane grada od fašizma. Pa su antifašisti s Partizanskog po drugi put prvi ginuli 1992. Minirali im zajedničku kuću. I ponovo, i ponovo… Ubijanje i sjećanja na mrtvu djecu Mostara nastavljeno je minulog januara miniranjem Spomenika poginulim borcima Armije BiH ispred Gradske vijećnice. Za počiniocima se “traga”. U gradu koji je po jednim oslobođen 14. februara 1945. a po drugim pa’ 14. veljače iste godine…

…Koverat, žig i marka… Pismo. A ima različitih. Iz drugog grada, druge zemlje. Ovo novinsko pismo s pismima i dopisnicama Nevraćenih adresirano je Mostarkama i Mostarcima kao podsjetnik na pretke a umjesto čestitke za 14. Februar, Dan oslobođenja njihovog rodnog grada.

Kojeg bi ponovo trebalo oslobađati.

/2013./

Fotografije spomen-ploča: S. Demirović, 2018.

PRILOG:

Članak Miše Marića iz “Slobode” 1973. godine o “pismima NEVRAĆENIH”.