13/02/2024

Mišo Marić: Neugasla svjetlost grada

Sjećanja Zlate Grebo rođ. Salahović, istaknute profesorice i društvene radnice, sestre palog borca Bisere Salahović, o bliskima, februaru 1945. i vezanosti za Mostar. Tekst Miše Marića iz 2008. godine.

Dan zaljubljenih 1945. – vjenčali su se Mostar i Sloboda. Iste godine Hamo i Zlata. Mostar je od 1474., Sloboda od kad se izbori, Hamo Grebo iz Mostara od 1916. a Zlata Salahović iz Trebinja od 1922. Četiri prethodne godine i Grad i oni proveli su kao zaručnici smrti. O tim godinama Enver Ćemalović je zapisao: “Od formiranja Mostarskog bataljona 08. 09. ‘41. do formiranje XIII Hercegovačke brigade 25. 05. ‘44. godine kroz Bataljon je prošlo 827, a poginulo 445 boraca… Od 86 drugarica poginule su 43”. O istim i godinama prije i poslije Zlata Grebo priča: “Teško bi se mogla naći kuća u Mostaru koja na neki način nije bila uključena u NOP. Mostar je bio slobodarski nastrojen i kroz mnoge akcije prije rata iskazivao svoju antifašističku opredijeljenost. Sve tri moje sestre, Hamine sestre i brat Eso su od samog početka učestvovali u NOP-u. Hamo, Eso i moja mlađa sestra Sana nosioci su Partizanske spomenice ‘41. Moju sestru Biseru, omladinskog rukovodioca u Prvom udarnom bataljonu, zvjerski su ubili četnici maja ‘42. Imala je 17 godina…

Tri sestre, tri gracije narodnoslobodilačke borbe: s lijeva na desno: Zlata Salahović Grebo (1922.-2019.), Sana Salahović, novinarka i društvena radnica (1926.-1986.) i Bisera Salahović, pali borac Mostara (1924.-1942.). Izvori za fotografije: klix.ba, fejsbuk. I četvrta sestra je bila učesnica NOB.

Čitavo vrijeme rata i okupacije građani Mostara su se hrabro borili. Smrt i život su bili blizu – oni su se ispreplitali ali to nije bila prepreka da se Mostarci svrstaju u čvrst front otpora. To se može reći za svaki dio grada, za svaki njegov kvart, mahalu, ulicu, sokak. Pri povlačenju neprijatelj nije uspio porušiti nijedan most, iako su svi bili minirani. Podsjetila bih i na zbrinjavanje boraca Bataljona (poslije IV i V ofanzive 81 borac se vratio u grad), te ilegalaca (ukupno njih 110) u porodice koje su ih krile, njegovale, liječile, svjesne da će ih neprijatelj pobiti ako bilo koga uhvate u njihovoj kući. Krajem ‘44. okupatori su uhapsili, a potom deportovali u Jasenovac i poubijali ugledne građane: dr. Asim Opijač, Smail-aga Ćemalović, Memišaga Grebo – Hamin otac, Josip Frančić, direktor rudnika, dr. Berta Bergman, Blaška Slišković, poznati ugostitelj, i mnogi drugi, neka mi se ne zamjeri, čija imena nisam spomenula. Oni su monolitni spomenik koji svojom neumitnom egzaktonošću govori o žrtvi kojom je čovjek morao da plati pravo na opstanak, na život i iz njih se vidi cjelovit Mostar, njegova kultura zajedničkog življenja njegovana desetljećima, onaj Mostar u kome nisu ispoljavane ni profesionalne, ni generacijske razlike, a čini mi se, ponajmanje, nacionalne i religijske u pružanju otpora neprijatelju. Iz navedenih podataka jasno čitamo istoriju grada ali i našu sadašnjost i našu budućnost u vrijeme kada se tako glasno javljaju glasonoše nacionalizma.”

– Dan oslobođenja Mostara Hamo i ja dočekali smo u gradu. Toga 14. februara 45. sjećamo se sa sjetom, nostalgijom, ali i ponosom. Erupcija radosti, razdraganosti, veselja, značila je ispoljavanje patriotizma, ostvarenja očekivanja koje je nosio narod cijelog Mostara. Uz radost koje je donijelo oslobođenje grada, bolna su sjećanja na porodice, posebno na majke onih koji nisu dočekali taj dan. Majke nisu plakale, ponos je nadvladao tugu, onu ljudsku, roditeljsku. Možda su u duši očekivale da se njihova djeca pojave sa nekom jedinicom, ili da će stići vijest izdaleka, da su njihova djeca živa. Tako vidim i hrabrost majki Narodnih heroja Pašane Pintul i Jovanke Balorde, roditelja Adema Buća, ponosni lik Adile Fejić, Ilinke Balać, Fatime i Husage Šarić, Sulejmana Krpe, porodice hadži Alage Ševe, Husein-efendija Ševe, porodice Haćam i Oneščuk, Brkić, porodica Ćišić, te drugih. Iz mnogih od ovih porodica nije se vratilo po dvoje-troje djece (vidi neke spomen-ploče dole, prim.), a sve su majke bile slične. U njihovim riječima nije bilo gorčine, pa i onda kada su govorili o svakodnevnim brigama koje ih nisu zaobilazile, nekada i nepravedno… A nama preživjelim je valjalo raditi. Hamo je bio sekretar Gradskog narodnog odbora, ja načelnik Odjeljenja za zdravlje i socijalnu politiku i sekretar Gradskog odbora AFŽ-a. Poslova i obaveza bilo je mnogo. Teško je napraviti neki izbor i redoslijed. Ali, sve je to, na neki način, predstavljalo produženje slavlja i želje da se obnovi i izgradi grad. Pomenimo npr. raščišćavanje i popravljanje porušenog, organizaciju zdravstva, školstva, kulturnih institucija. Mostar nije imao asfaltiranih ulica. Već prvih dana dopremljena je vagonima iz Jablanice granitna kocka da se popločaju ulice. Vagoni su ručno istovarani, kocke dodavane iz ruke u ruku. Malo je ko imao rukavice. Front na Ivanu u borbama za Sarajevo se zadržao. Svakodnevno su pristizali ranjenici. Građani su masovno donosili jastuke, ćebad, šilte, posteljinu – ono što se moglo naći u domaćinstvu – za bolnicu. Održavali su se razni kursevi, ne samo ideološko-politička predavanja, nego i kursevi opšteg i zdravstvenog prosvjećivanja, opismenjavanju se poklanjalo mnogo pažnje, kursevi o uzgoju povrća, ishrani, odgoju i vaspitanju djece, raznim bolestima itd. Bila su obuhvaćena i okolna seoska naselja. Postignuti uspjesi su bili vidni. Treba naglasiti da se prosvjećivanju i obrazovanju poklanjalo mnogo pažnje. Želja za učenjem, obrazovanjem, školovanjem, bila je jako izražena u svim slojevima. Nastojalo se nadoknaditi izgubljeno u ratu. Najbolji omladinci su kao stipendisti otišli u inostranstvo na školovanje i usavršavanje.

– Period ’92.-‘95. nosi druga obilježja. To više nije bio “cjelovit Mostar”- jedinstven, slobodarski u antifašističkoj borbi za oslobođenje. Nacionalizam je pustio duboke korijene. Počelo se rušiti sve što smo napravili. U tom bezdušnom uništenju neljudski su ginuli ljudi, mnoge kuće, cijele ulice jednostavno su poravnane, porušeni su svi mostovi koji su spajali obale Neretve i ljude Mostara. Vjerovala sam da se nešto tako ružno i nedostojno čovjeka Mostaru ne može dogoditi zbog tradicije i suživota svih njegovih građana, zbog sunca i neba, zbog svjetlosti i vedrine, ponosa i hrabrosti njegovih ljudi. Da li je zlo došlo sa strane, da li je dugo prikrivano našlo zgodnu priliku da sebi dadne oduška – ne znam. Znam da mnogi kažu kako Mostar već dugo nije jedinstven grad, što je tačno i bolno. Nedostaju iskrena nastojanja da se jedinstvo ostvari. Možda ima pozitivnih pomaka, ali sporih i nedovoljnih. Briše se praznik iz ‘45. a nema datuma koji se može slaviti kao novi Dan oslobođenja jer nikada nije iskreno i dosljedno progovoreno o tome ko je Mostar napao. Linija razgraničenja išla je Šantićevom ulicom i Bulevarom. Ta linija razdvajanja simbolički, mentalno i psihološki još uvijek postoji. Možda se zbog toga može reći da Mostar još uvijek nije oslobođen. Pomalo je tužno i indikativno da je u najtežim uslovima opsade druženje Mostaraca u Sarajevu bilo intenzivno, često prožeto ogromnim aktivizmom obojenim snažnim emocijama za rodni Mostar, dok je danas ono skoro sasvim zamrlo. Ni 6. april – Dan oslobođenja Sarajeva – više se ne slavi na način kao što je to nekada. Treba li podsjećati da je slično i sa Danom državnosti BiH. To je opšti tragični ambijent u kome su mrzitelji BiH, pa i Mostara, gurnuli datume koji njima svakako i ne pripadaju. To, međutim, za nas koji volimo i imamo vjeru u bolju budućnost predstavlja dodatni motiv da obilježavamo datume koji su po svim istorijskim kriterijima vrijedni slavlja. Treba sačuvati simbole Mostara kao sjećanje na svjetlije periode u njegovoj istoriji. Mislim, na primjer, na Partizanski spomenik gdje imena poginulih govore o cjelovitom Mostaru, patriotizmu i hrabrosti njegovih građana, bez obzira po kojim su se obilježjima razlikovali.

–Naš je život vezan za Mostar. Hamo i ja smo osnovno i srednje obrazovanje završili u Mostaru, rano se uključili u antifašistički pokret, učestvovali u NOP-u i NOR-u. Po završetku rata slijedili su mnogi zadaci koje smo obavili u Mostaru, potom nastavili školovanje i obavljali razne funkcije u Mostaru, Beogradu i Sarajevu – BiH i SFRJ. Imamo dvoje djece. Zdravko je profesor na Pravnom fakultetu, a Zdravka sudija Vrhovnog suda u Sarajevu. Četvero naše unučadi su već odrasli ljudi. Svi smo posljednji rat proveli u Sarajevu, gdje Hamo i ja i sad živimo kao penzioneri. Hamo je penzionisan kao delegat u Saveznoj skupštini, ja kao profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Prije penzionisanja, između ostalog, obavljala sam dužnost dekana Fakulteta političkih nauka i predsjednika Savjeta Univerziteta u Sarajevu. Ali, bilo gdje da smo živjeli, bilo šta da smo radili – ostajali smo vezani za Mostar. U dugom vijeku, mnogo se toga doživjelo. Teško je napraviti neku selekciju – događaji se isprepliću, sjećanja blijede… A onaj Mostar svijetli.

/2008./

Zahvaljujemo Miši Mariću na ustupljenom materijalu.

Autor teksta:

Mišo Marić, rođen u Bosanskom Petrovcu 1939. godine. Imao je “bezočinsko djetinjstvo”, jer u ratu gubi oca, djedove i brojne druge članove porodice, te odrasta sa jakim osjećajem za jugoslovenstvo i antifašizam. Studira pravo u Beogradu. U Mostar dolazi za majkom Desom i mlađim bratom Jovanom sredinom šezdesetih i ostaje na zahtjev majke koja u Mostaru vodi Privrednu banku Sarajevo. Potom studira književnost, srpskohrvatski jezik i istoriju. Po diplomiranju radi sedam godina po školama i kao reporter za novine, te vodi emisije na radiju. Od 1969. je urednik kulture u “Slobodi”, gdje, između ostalog, piše o mnogim Mostarcima, uključujući i borcima NOB-a. Vanredno završava svjetsku knjževnost u Beogradu 1980. i prelazi za samostalnog urednika KUP-a u TVSA.

Od 1973. do 1992. vodi dječji muzički ansambl “Mostarske kiše”, čiji je idejni tvorac. Piše kultne stihove za “Kiše” s kojima su odrastale generacije mladih, kao i estradne pjesme za brojne umjetnike. Njegove pjesme su sa “Kišama” pjevali, između ostalih, Kemal Monteno, Davorin Popović, Željko Samardžić. Drugovao je sa Mikom Antićem, Perom Zupcem, Šibom Krvavcem, Icom Voljevicom i drugim umjetnicima. Početkom posljednjeg rata postaje dječji ambasador i organizuje evakuaciju hiljada žena i djece iz Mostara. Zbog prijetnji napušta Mostar 1993. i odlazi u Englesku. Autor je brojnih knjiga, od kojih se u zadnje vrijeme ističu “Dnevnik jednog apatrida”, “Mostarenje”, monografija “Aleksa – podsjetnik na ljubav”, te vodi emisiju “Namigivanje zvijezdama” za Face TV. Njegov stih “Nije sloboda sa neba pala” danas je jedan od najpoznatijih mostarskih grafita. Živi i radi u Exeteru na jugozapadu Engleske.

PRILOZI:

Zlata Salahović (1922. – 2019.), rođena u Trebinju, a odrastala u Mostaru. Zajedno sa sestrama Sanom (1926.-1986.) i Biserom (1924.-1942.), priključila se Narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon rata, učestvovala je u osnivanju Gradskog odbora AFŽ-a Mostar, i radila na organizaciji i emancipaciji žena. Obrazovanje je nastavila u Beogradu, potom u Sarajevu. Doktorirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1973. godine. Studij sociologije upisala je 1959. godine u Beogradu, u sklopu prve generacije sociologa/inja. Doktorirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1973. godine. Dejlovala je kao istaknuta istraživačica iz oblasti demografije i sociologije. Predavala je na brojnim univerzitetima i učestvovala na naučnim skupovima u zemlji i u inostranstvu. Na Svjetskom kongresu žena u Helsinkiju 1969. godine bila je članica delegacije žena Jugoslavije. Bila je prva žena-dekan Fakulteta političkih nauka (od 1975. do 1977.) i predsjednica Savjeta Univerziteta (od 1981. do 1983.). Dobitnica je nagrade ”Veselin Masleša” (1976.) za naučna dostignuća u oblasti društvenih nauka.

Izvori: klix.ba, depo.ba. Fotografija: Mreža mira.

Muhamed Hama Grebo (1916.-2010.), rođen u Mostaru gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Studirao u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Član SKOJ-a je od 1937., a KPJ od 1940. godine. Nosilac Partizanske spomenice 1941., odigrao značajnu ulogu u pripremama i dizanju ustanka te u partizanskim jedinicama. Početkom 1943. bio je ranjen i uhapšen od četnika, a zatim predan Italijanima. Smrtnu kaznu je izbjegao zahvaljujući kapitulaciji Italije. Nakon oporavka od teškog ranjavanja i oslobođenja zemlje, angažovan je na visokim partijskim i državnim funkcijama. Nosilac je brojnih državnih odlikovanja i društvenih priznanja, među kojima je Partizanska spomenica 1941., nagrada ZAVNOBiH-a, Orden Republike sa zlatnim vijencem, Orden za hrabrost te Orden bratstva i jedinstva.

Izvor: depo.ba . Fotografija: iz knjige Ferida Buturovića “Kuća mostarskog kadije, sjećanja skojevca, ilegalca i partizana”, Sarajevo

Lijevo: slika prvog Gradskog odbora AFŽ-a Mostar, snimljena u ljeto 1945. godine. Na slici je i neumorna društvena radnica Zlata Salahović-Grebo. Izvor: most.ba. Desno: Ilustracija Hane Kovačević – sestre Zlata i Sana Salahović koje su uvrštene u knjigu o izuzetnim ženama BiH “Žene BiH”. Izvor: fejsbuk.

Borci sa Partizanskog spomen-groblja spomenuti u tekstu: