Dr Hajrudin Rebac: Četvrti preživjeli brat
Razgovor Miše Marića sa ilegalcem i partizanom iz porodice koja je dala tri člana tokom narodnooslobodilačke borbe.
Rodila je majka Hatidža Rebac četiri sina. Odgajala u Mostaru, u sokaku u Donjoj mahali sinove Husniju, Remziju, Šemsudina i Hajrudina. Otac je rano umro i majka ih je odgajala sama.
Danas, više nije živa majka Hatidža i nisu živi ni Husnija, ni Remzija, ni Šemsudin. Živi još jedino četvrti brat, doktor Hajrudin Rebac.
Četvrti – preživjeli brat.
Ona tuga u očima doktora Rebca i ona ljubav u riječima dok priča o poginuloj braći nalaže da u ovom napisu govorimo i o njima.
Husnija je bio u sekretarijatu Okružnog komiteta Partije. Rođen je 1918, a poginuo 1942.
Remzija, stariji brat, bio je član Partije od 1936. Živio je u Zenici. Uhapšen i odveden u Jasenovac. I u Jasenovcu organizuje partijsku ćeliju. Prvo su ga živog pekli… pa objesili. Bilo je to 1944.
I brata Šemsudina su uhapsili, odveli u Bosansku Gradišku, pa onda u Jasenovac. Iz Jasenovca je prebačen u Njemačku. Po kapitulaciji vratio se u Mostar, i nije dugo živio. U Mostaru je i umro.
A majka Hatidža je za to vrijeme rata nosila letke pod dimijama. Bila proganjana, a živjela za istinu što su je tih godina tražili i izvojevali njeni sinovi. Umrla je 1953. Ne samo od starosti. To bi bila najkraća tužna priča o porodici doktora Hajrudina Rebca. To bi bila uspomena na nju koju on u sebi nosi, veliku kao život i tešku kao umiranje.
Dva brata dr Rebca poginula u NOB-u, Remzija i Husnija, imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
Vratimo se u vrijeme predratno. U vrijeme djetinjstva Hajrudina Rebca. Po završetku osnovne škole želio je da upiše gimnaziju, a savjetovaše ga da ide u građansku i on je upisa. Onda je želio u šumarsku tehniku, a upisali su ga u učiteljsku školu. On je otišao bos u nju, uzeo dokumenta i upisao se na bravarski zanat. Usput je završio i kurs elektronike. Onda je pjevao u “Gajretovom” horu. Veoma lijepo i veoma duboko. Na predlog horovođe na Muzičkom konzervatorijumu u Zagrebu upisao je solo pjevanje. Nije imao novca da uzima privatne časove pa je zato htio da pređe na pedagoški smjer, ali uslov je bio završena gimnazija. Hajrudin ju je završio za tri godine. Godine 1938. upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu – odsjek biologija. Studije prekinuo rat. Kada se zaratilo, imao je dvadeset i šest godina. I kada se sabere svaka završna godina njegovog školovanja i studiranja, dolazimo do interesantnog podatka da je imao uspješno završenih dvadeset i šest razreda škola i studija.
Sulejman Rebac kao student u Zagrebu 1935. godine. Izvor: Arhiv K.D. Miletić.
I u toku rata kao i njegova poginula braća, radio je za partizanski pokret. Organizuje prelazak domobranske glazbe u partizane. Godine 1945. završio se rat i on iz 29. udarne divizije odlazi na studij. Završava ga 1946. Jedno vrijeme radi u Komisiji za istraživanja zločina okupatora i njihovih pomagača u Beogradu, zatim odlazi u prosvjetu. I službuje u Mostaru, Tuzli i Zvorniku. Vraća se u Mostar i nalazi zaposlenje u Duvanskom institutu. Tu mu direktor Instituta inženjer Pero Ivanović pruža neograničene mogućnosti istraživanja na području mikrobiologije. I tokom čitavog razgovora o godinama u Duvanskom institutu doktor Hajrudin Rebac veoma često i sa puno zahvalnosti govori o inženjeru Ivanoviću.
– Pero Ivanović nije bio mikrobiolog, ali je meni omogućio da to budem i ja sam mu zahvalan, – veli doktor Rebac. Duvanski institut je dobio izvrsno opremljenu laboratoriju. Doktor Rebac istražuje i odlazi na specijalizaciju. Njegovo interesovanje se, uglavnom, svodi na tretiranje pitanja iz zemljišne mikroflore i uticaja mikroflore zemljišta i zemljišnih faktora na razvoj duvanske biljke. Tada publikuje dosta naučnih radova od kojih je najznačajniji “Uticaj vlage i temperature na respiracionu moć zemljišta”.
I niz pripremnih radova omogućili su izradu njegove doktorske disertacije na temu “Uporedno istraživanje rizosferne mikro-flore duvana Virdžinija golder kjur i Ravnjaka 108 na aluvijanom i deluvijalnom zemljištu u Hercegovini”. Ova disertacija je dala rješenje koje je do tada bilo teorijski neobjašnjeno a emperijski u početku.
Iz Duvanskog instituta doktor Rebac odlazi u Banjaluku. Vratio se u Mostar kada je počela da radi Pedagoška akademija. Nedavno je izabran za njenog dekana. Zamolili smo ga da nam tim povodom kaže neku riječ:
– Naše društveno uređenje zahtijeva kvalitetnu izmenu kadra. Reformu ne možemo provesti riječima. Zato je Viša pedagoška škola postala Pedagoška akademija. Akademija postavlja zahtjeva da se da nov kvalitetan kadar osnovnim školama, a osnovna škola je OSNOVNA. Mi moramo vaspitavati i borićemo se u granicama mogućnosti” – rekao je dekan doktor Hajrudin Rebac. Četvrti – preživjeli brat.
Mišo Marić, “Sloboda”, 16.11.1970.
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.