Borci pričaju: Samija Bubić Slipičević

BORBE I OTPORI U MOSTARU

Rat me je zatekao u Mostaru. Njegovim početkom nisam bila iznenađena, kao ni dio mojih drugova, jer smo o ratnim opasnostima koje prijete našoj zemlji stalno govorili, između ostalog i o demonstracijama 27. marta 1941. godine. Moji drugovi su se tada našli u uniformi. Mobilisani su za odbranu zemlje, ali su se brzo vratili kućama. I Mujo Pašić je krenuo sa vojskom. Pošlo je još radnika iz Mostara da brane zemlju. Preko Kalinovika, Pašić je stigao u Sarajevo. Pričao mi je da im je tu pomogao Avdo Humo. On im je našao civilna odijela da se presvuku kako ne bi pali u zarobljeništvo, te omogućio da se prebace do Mostara.

U međuvremenu, prije nego što se Pašić vratio, preselili smo se u novi stan. Pašić nam je i tu dolazio. Počeo je okupljati drugove. Govorio je da je u Sarajevu bio “sa drugovima iz Pokrajinskog”. Na drugove u Mostaru je prenosio nove zadatke. Najčešće su tada k njemu dolazili dr. Safet Mujić, Karlo Batko i Jusuf Čevro. Raspravljali su o predstojećim zadacima. Povremeno, kada bih im unijela kafu, čula bih riječi o zadacima na prikupljanju oružja, vojne opreme i sanitetskog materijala.

Nekada je u Muzeju Hercegovine bila fotografija Mustafe Muje Pašića. Slijede narodni heroji: dr Safet Mujić, Karlo Batko, Jusuf Čevro.

Posebno je Pašić tražio od drugova da se u tim složenim uslovima čuvaju i okupatorskih snaga i izdajnika. Meni je dao zadatak da se angažujem na organizovanju sanitetskih kurseva i prikupljanju medicinskog materijala, jer je na tom poslu, kako je govorio bilo najprikladnije da se angažuju drugarice. Prenijela sam taj zadatak na svoje drugarice.

Prihvatile smo se posla. Prvi sanitetski kurs održale smo u kući Nijaze – Nade Bajat. Kursom je rukovodila Dobrila Grđić. Ponekada je na taj kurs dolazio i dr. Mujić koji nam je svojim savjetima mnogo pomagao. Tada sam stanovala u kući Đukića, koja se nalazila iznad Cereale, a u blizini kuće Govedarica. Svakog dana tu su se okupljali: Mujo Pašić, Karlo Batko, Jusuf Čevro, Muhamed Grebo Hama, dr. Safet Mujić i još neki. Razgovarali su o toku priprema za borbu. Tu su podnošeni i izvještaji o izvršenim zadacima. Kada sam im rekla da je organizovan sanitetski kurs koji pohađaju drugarice, a što je potvrdio i dr. Mujić, bilo im je drago. U najkraćem, tu su razmjenjivane sve informacije. Tu sam čula da se priprema odred koji će izaći iz grada.

Nijaza Nada Bajat

U vrijeme priprema odreda ja sam se razboljela. Prebacili su me u bolnicu i operisali mi slijepo crijevo. Dok sam bila u bolnici, gdje sam ležala sedam dana, jedne noći su mi u posjetu došli Mujo Pašić i dr. Mujić. Na sebi su imali bijele bolničke mantile. Tada su mi rekli da će odred krenuti. Ja sam se našalila: “Zar nećete sačekati da vas ispratim?”

Nakon izlaska iz bolnice brzo sam se kod kuće oporavila. Doznala sam da je polovinom jula 1941. godine iz grada krenuo prvi odred. Nisam znala ko se sve u odredu nalazio, osim da su otišli Pašić i dr. Mujić.
Samo dan kasnije nakon odlaska odreda otišla sam u kuću Fejića. Očekivala sam da bi tamo magao doći kurir i reći kako se odred izvukao iz grada. Dok smo sjedjeli u avliji, primijetila sam, gledajući u pravcu brda, da se neko pojavljuje i da nešto rukama objašnjava. Nisam znala o čemu se radi. Zbog prisustva Zejne Hadrović, njene sestre i još nekih žena, ništa nisam rekla. Kada je Fejićka izašla u sobu, krenula sam za njom. Rekla sam joj da sam primijetila kako neko maše sa brda. Ona je povikala: “Da mi se djeci nije nešto dogodilo!” Predložila sam da se žene raziđu. Fejićka je izašla u avliju i okupljenim ženama rekla da je u velikoj žurbi jer će joj neki ugledni gosti doći na sijelo. One su se razišle. Krenula sam do Ahmeta Pintula i ispričala mu šta sam vidjela. Izašli smo na avlijska vrata, pa se i on osvjedočio u ono što sam ja vidjela. Pozvali smo Mehu Arapa. Rekli smo mu da nešto nije u redu. Oni su krenuli iz dva pravca prema mjestu gdje je bio nepoznati. Sa nestrpljenjem sam očekivala njihov povratak. Kada su došli rekli su mi da su se vratili Mujo Pašić, Savo Medan i još jedan drug i da ih je Zija Ševa, koji je došao prije njih, smjestio u sklonište u njihovom vinogradu. Pripremila sam im večeru i vodu.

Ahmet Pintul, spomen-ploča Pintula i Zijada Ševe

Kako se tu nisu osjećali sigurnim, poručili su da im se potraži drugo sklonište. Obratili smo se Urošu Avdaloviću, upravitelju škole u Luci. On je dozvolio da se smjeste u potkrovlje zgrade. Nosila sam, kako mi je rečeno, hranu za tri druga. Hranu sam donosila do Danice Milićević, koju sam od ranije poznavala. Ona je hranu preko zida dodavala ženi Avdalovića, a ona ju je odnosila skrivenim drugovima. Ostali su tu nekoliko dana.

Veliki udarac za pokret predstavljao je gubitak Jusufa Čevre. On je pao u ruke policije upravo dok su se Pašić i drugovi nalazili u potkrovlju škole. I njima je prijetila opasnost da budu otkriveni. Zahtijevali su da se prebace na sigurnije mjesto. Jedne večeri policija je obilazila školu. Drugovi su bili na malom prostoru između dva odžaka tako da su ostali neprimijećeni. Pašić je nakon toga insistirao da mu se nađe sigurnije sklonište. Našla sam stan u kući Lakišića u Ćišića-sokaku. Tu su prešli Pašić i Medan. Po njih sam krenula sa Mehom Kapićem, koji je u slučaju potrebe trebalo da bude obezbijeđenje. Kapić je nosio pištolj, a meni je dao bombu. Srećom, oružje nam nije trebalo. U novoiznajmljenoj kući nismo dugo ostali. Prešli smo u kuću Derve Hadžiomana, koja se nalazila u današnjoj Titovoj ulici. Bio je to dobar stan, kao stvoren za ilegalne radnike. Pružao je uslove za odstupnicu. U slučaju da se policija pojavila, moglo se pobjeći kroz prozor u baštu, a odatle ili na sokak ili uzbrdo. Nakon dolaska u kuću upoznala sam ih sa mogućnostima odstupanja.

Nekoliko dana kasnije stigla je poruka da se Medan spremi, jer će po njega doći veza. Tako je i bilo. Javljeno nam je da je napustio Mostar. Dok je tu bio Pašić, dolazio je Muhamed Grebo Hama. On je, poslije jednog studenta koji je kratko vrijeme nakon ubistva Čevre bio sekretar, vršio dužnost sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Mostar. Često je razgovarao sa Pašićem. Kasnije je počeo dolaziti i Džemal Bijedić.

Pitala sam Pašića šta se dogodilo sa odredom. Ispričao mi je da su nastradali zbog nebudnosti. Kada su se probili do Jarac-kuka, stali su da se odmore. Poslali su Đolu Balaća da vidi ko živi u okolnim selima. međutim, prije nego što je došao u selo, presrela ga je patrola seoskih ustaša i odmah mu vezali ruke. Kako su ga poveli u pravcu odakle je i došao, on je u jednom trenutku zaprijetio svojim pratiocima, govoreći da su njegovi drugovi u blizini. Time je htio drugovima dati mogućnost da se pripreme, ali ga oni nisu čuli. Ustaše su odmah otvorile vatru. Neiskustvo je skupo plaćeno. Pripadnici odreda su se, nakon pucnjave, razbježali. Esad Fejić je pružio otpor, ali su ga ranili u ruku i zarobili.

Đorđo Balać, Esad Fejić

Pašić je često, posebno kada mu je dr. Mujić dolazio, detaljno analizirao kako je do toga došlo. Čak je objašnjavao gdje se ko od njih u trenutku okršaja nalazio. Kada su mu prenijeli odluku o kažnjavanju, bio je ljut. Govorio je da oni nisu jedini krivci za to što se desilo. Dolazio je i Avdo Humo. Jednom prilikom su sedam dana i sedam noći, sa malim prekidima, raspravljali o tome. Pašić je izuzetno žalio što se to dogodilo. Zato mu je bilo veoma drago kada su mu Humo i Grebo rekli da je osnovan drugi odred polovinom avgusta. Poslije odlaska Hume, kod Pašića su sve češće iz Mostara dolazili Grebo i Bijedić. Pričali su mu šta se događalo u gradu, donosili su poruke. Dolazili su i Jakov Baruh i Franc Strmole, španski borac. Oni su tu bili duže vrijeme, sve dok nisu uspostavili vezu i otišli iz grada.

Sjećam se da je Pašić bio u Mostaru u vrijeme demonstracija žena. Tada smo u kvartovima imali dobro organizovane žene. Djelovali su odbor i pododbor. Kada sam pošla na demonstracije, Pašić mi je rekao: “Vodi računa da im ne padneš u ruke, znaš koga si ovdje sve ostavila!” Mislio je na Baruha, Strmola i Pašića.

Demonstracijama su prethodile dobro organizovane pripreme. Upoznavale smo žene s cjelokupnom situacijom, sa već formiranim partizanskim bataljonom na Boračkom jezeru, sa stanjem na frontovima, ali i sa prilikama i teškoćama u gradu. Odlazila sam na sastanke pododbora, ne samo u naselju u kojem sam stanovala, već i na drugim područjima grada. Žene su se uspješno organizovale. Na dan demonstracija na gradskoj pijaci Tepi, prema dogovoru, trebalo je da tražimo masnoću. Po dogovoru s Pašićem, otišao je Džemal Bijedić svom hadži-Bećiru i upoznao ga sa akcijom žena, te mu rekao šta da im tom prilikom kaže. Okupljenim ženama, koje su tražile masnoću i brašno, Bećir je rekao: “Seke moje, raziđite se kućama. Nema masnoće, nema masla, nema brašna. Italijanska vojska pokupila je i povrće. Nama je ostala repa. Idite gradonačelniku Butumu, pa neka vam on sve ovo objasni.”

Došlo je do gužve na Tepi, bacanja repe koju smo tada zvali “viktorija”. Krenule smo prema zgradi Opštine. Bilo je tu žena svih nacionalnosti, ali je većina na sebi imala zar ili feredžu – kako bi ostala nezapažena. Moj brat Derviš tada je radio u Opštini. Mene je među ženama prepoznao Muhamed Džudža. On mi je rekao da idem kući. Zna da mi je kuća puna hrane, jer Derviš radi u Opštini. Odgovorila sam mu da ne živimo zajedno sa Dervišem, već da brinem o mlađem bratu i sestri, a da Derviš brine o svojoj porodici. Tada mi se obratio Hajro Trebović.
– Šta si ovo dovela? Ovo te komunisti šalju!
– Nije ona komunista – usprotivio se brat Derviš, koji nije znao da sam član KPJ.
Gradonačelnik Butum se nije zatekao u zgradi Opštine, pa smo krenuli njegovoj kući. Okupilo nas se dosta u njegovoj avliji. Butum se pojavio na stepeništu i rekao nam da se raziđemo kućama i da će biti svega kada se on vrati u kancelariju, jer se hrana morala prodavati, a ne čuvati u magacinima.

Žene su kasnije krenule prema Upravi gradskih daća koja se nalazila u blizini Gimnazije. Tamo smo zatekle šefa Uprave Iliju Barbarića Ilku. I on je potvrdio da ima robe u magacinu, ali da se ona bez naređenja ne može razdijeliti radnjama. Žene su tada počele prevrtati i prosipati hranu. Tome sam se protivila. Nisam bila sama. Govorile smo im da to ne čine. Ako protestujemo zbog nestašice hrane, onda je ne smijemo uništavati. Nekako smo uspjele da smirimo žene. Kasnije je uslijedilo hapšenje. Nekoliko drugarica je zatvoreno.

Da bismo donekle olakšale položaj zatvorenih drugarica, organizovale smo se i krenule u bašte da čupamo povrće. Tu su nam pomogli naši aktivisti, kao što je bio Bećir Ćemal. U njihovim baštama smo počele čupati, a nastavile u onim baštama čiji su vlasnici diktirali visoke i nesnošljive cijene. Nakon tih akcija žena uslijedile su nove premetačine i hapšenja.

Bilo mi je teško i neprijatno kada su Pašić i dr. Mujić raspravljali o neuspjehu odreda i izrečenim partijskim kaznama. Kada sam čula njihovu odluku da će krenuti na slobodnu teritoriju, i da će se naći u sastavu partizanskih jedinica, bila sam najsrećnija.

Nakon odlaska Pašića iz grada, često sam kontaktirala sa Ademom Bućom, koji je bio organizator brojnih akcija u gradu i rukovodio udarnim i drugim grupama. Jednom sastanku u kući Vaska Gnjatića prisustvovao je i Buć. Praktikovali smo da se poslije sastanka razilazimo pojedinačno, po mogućnosti različitim pravcima. Buć je krenuo prije mene. Imala sam feredžu. Pošla sam za njim. Kada je naišao ispred kuće Oborine, iza njega sam ugledala dva italijanska vojnika. Neko od prolaznika iz pravca Mazoljice ugledao je Buća i povikao: “Zdravo Ademe!” Primijetila sam da su italijanski vojnici, nakon pozdrava, ubrzali korak za njim. U jednom trenutku Adem je zastao i sagao se da veže pertlu. Ustvari, osmatrao je svoje pratioce. Čim je krenuo vojnici su pokušali da ga zaustave povicima. Buć je utrčao u kuću Ibre Hasanefendića. Zatekao je Ibraginu ženu. Rekao joj je da mu otvori baštenska vrata. Žena se za trenutak zbunila, jer nije imala ključa pri sebi. Buć nije oklijevao. Razbio je prozor i izašao u baštu. Ubrzo su taj prostor opkolili italijanski vojnici, koji su pritekli u pomoć, ali je Buć pobjegao. Otišao je da noći kod sestre Azize, koja je stanovala nedaleko od italijanske komande. Ujutro je krenuo majci. Međutim, policija mu je pripremila zamku. noću su se uvukla dva agenta u kuću. Jedan se sakrio ispod stepeništa, a drugi u potkrovlju. Kad se Buć pojavio u hodniku, oni su ga uhvatili. Buć nije pružio otpor. Izašla sam iz kuće kad su ga poveli. Čim su ga izveli dao se u bjekstvo. Trčao je u pravcu kuće Ive Ondelja. Odande se probijao prema bašti, ali su ga sustigli i uhapsili.

Narodni heroj Adem Buć

Odmah nakon hapšenja Buća mi smo se sastali. Mada smo svi bili sigurni u držanje Buća pred policijom, ćelija je odlučila da se jedno vrijeme ne sastajemo već da se susrećemo na ulici i jedni drugima u prolazu prenosimo informacije i zadatke. Očekivali smo da će policija pokušati da uđe u trag svim saradnicima.

Organizovan i stalan rad na pripremama i otpremanju odreda koji su, predvođeni kuririma, odlazili na slobodnu teritoriju zahtijevao je mobilnost svih ilegalnih radnika. Uslovi rada postajali su sve složeniji i teži. Policija je nastojala da na sve načine uđe u trag ilegalnim radnicima i onemogući njihovu aktivnost. Na drugoj strani, pripadnici pokreta, posebno organizovani, nastojali su da se što uspješnije suprotstavljaju tim opasnostima. Organizovane su akcije i sabotaže, ali se zahtijevalo da se u svim prilikama vodi računa o ljudima. Sve teže je bilo raditi u gradu. Nastojali smo da pravovremeno otpremamo iz grada drugove kojima je prijetila opasnost od hapšenja.

Kada su mi prenijeli poruku da i sama treba da krenem iz grada u partizane, bilo mi je izuzetno drago. Krenulo je nas desetak iz kuće Ahmeta Hadžiomerovića. Ne mogu se tačno sjetiti koliko nas je bilo. Predvodio nas je Šerif Burić.

Spomen-ploče Šerifa Burića i Ahmeta Hadžiomerovića.

Iz Mostara sam krenula 17. maja 1942. godine. Bilo je izuzetno hladno iako je bio maj. Pošli smo u 22 sata. Nevrijeme nam je otežavalo kretanje. Tek u svanuće stigli smo u Dobrč. Kada smo prilazili Dobrču, primijetili smo zapaljene cigarete u rukama nekih ljudi. Pomislili smo da je to neprijatelj. Kada se razdanilo, vidjeli smo da su u uniformama, pa smo pošli malo u lijevu stranu. Jedan iz te grupe me je pozvao. Rekla sam Buriću da me neko zove. On mi je odgovorio da mi se to pričinilo od napora i umora. Ponovo sam čula glas koji me je dozivao. Stala sam. I ostali su čuli povike: “Samija, Samija!” Zaustavili smo se i sačekali. Prišao nam je Muhamed Momić.

Krenuli smo za Muhamedom. Uputili smo se u Dobrč. Tu sam susrela Muju Pašića, koji nam je sa desetinom, kada je čuo da dolazimo, pošao u susret. Šerif Burić je odmah predao pismo Pašiću. Pročitao ga je, nešto dopisao i rekao Buriću da ga preda Štabu Mostarskog bataljona.

Borci koji su sa mnom izašli iz grada priključili su se desetini i nastavili put u pravcu Štaba Mostarskog bataljona. Ostala sam s Pašićem. Krenuli smo u selo Šaricu. Tu sam, kako mi je Pašić rekao, govorila okupljenim ženama u situaciji u gradu, o organizovanju otpora i aktivnostima žena. Pašić je za to vrijeme razgovarao sa okupljenim domaćinima. Na isti način i iz istog razloga dan kasnije smo se zadržali u Kušićima. I tu sam govorila okupljenim ženama. Posebno su se interesovale za teške životne uslove u gradu, jer su i same čule da se djeca hrane repom.

Iz Kušića smo nastavili put prema Glavatičevu. Za mene je to bio težak i naporan put. Uz to nas je pratilo i nevrijeme. Probili smo se do Glavatičeva. Kada sam se našla među drugovima partizanima, za mene je to bilo veliko zadovoljstvo i sreća. Susrela sam se sa bratom Hasanom i brojnim drugovima.

Dok sam bila u Mostaru, u više navrata sam se sastajala sa Safetom Džinovićem, koji je držao krojačku radnju u Cernici. Poznavala sam ga od ranije. Kod njega su, u ilegalstvu, jedno vrijeme prije rata bili Mujo Pašić i Rudolf Hrozniček. Iz njegove kuće su prebačeni u kuću Mevzete Kreso u Cernici. Džinoviću sam odnosila pisma i poruke Muje Pašića – prije rata i za vrijeme okupacije. Odlazila sam tamo više puta, zaticala ga u njegovoj radnji i uvijek mu, neopaženo od prisutnih, predavala poruke. I on je više puta, dok je Pašić bio u našoj kući, dolazio i sa njim razgovarao.

Rudolf Hrozniček. Skroz desno je vjerovatno njegova posljednja fotografija, iz zatvora Danica, šest mjeseci pred egzekuciju od strane ustaša.

Za vrijeme okupacije mnogi su dolazili kod Pašića da ga pitaju šta da čine u tim trenucima. Svima je govorio kako treba raditi na prikupljanju oružja, vojne opreme i sanitetskog materijala, ali i na pridobijanju mladih radnika za pokret. U tome se posebno isticao Adem Buć, koji ga je izvještavao o tome šta su pojedine udarne grupe izvršile i prikupile, kao i o želji tih mladih radnika da razgovaraju sa Pašićem. Iako su uslovi bili veoma teški, posebno za Pašića, koji je bio svima poznat, odlazio je i razgovarao sa omladinom i aktivistima.

Nakon dolaska u Glavatičevo, 20. maja 1942. godine, rasporedili su me na rad pri Odboru u tom mjestu u kojem sam ostala kratko vrijeme. Ubrzo su me uputili na rad u selo Spiljane i Blace, gdje sam bila do četničkog puča. Kada sam pošla u Spiljane, nisam smjela da se prebacim na drugu obalu Neretve preko sajle, jer sam se kao neplivač pribojavala vode. Tu se zatekao Remza Duranović i naredio mi da moram preći. Rekao mi je da me vežu užetom za kuku i tako me, preko sajle, prebace na drugu obalu.

U vrijeme četničke izdaje nalazila sam se u Spiljanima. Sa mnom je bila skojevka Ešrefa Bilić. Pošle smo na doručak prema kuhinji koja se nalazila u brvnari. Iza kuhinje su bile sobe u kojima su bili drugovi. Ali, tog jutra su drugovi bili zatvoreni. Jedna desetina vratila se sa straže. Dok su bili na spavanju, četnici su im oduzeli oružje i zakucali vrata prostorije u kojoj su se oni nalazili. Sjećam se da su tu bili Nusret Rizikalo i Hamdija Žuljević. Imala sam pušku i pištolj, a Ešrefa nije imala nikakvog oružja. Prišla su mi četvorica četnika s uperenim puškama i oduzela mi pušku. Nas dvije nisu zatvorili. Sjedile smo. Nešto kasnije je naišao Vasko Gnjatić sa Turkom Temim Mustafom. Došli su da vide kakvo je stanje i da pomognu zatvorenim drugovima. To je trebalo oprezno izvesti.
– Šta ćeš ti tu? – pitao me je Vasko.
– Digli su mi pušku.
– Dajte joj tu pušketinu pa neka se gubi – rekao je Gnjatić onima što su me prethodno razoružali.
Dali su mi pušku. Uputili smo se niz stranu. Srele smo desetinu koju je predvodio Muhamed Pirkić Hamo. Pitao me je da li je Vasko rekao gdje i u kojem prevcu da idemo. Odgovorila sam mu da mi nista o tome nije ni mogao reći jer su bili prisutni četnici. Tada je Pirkić rekao da idemo pravo na Tisovicu. Iz Spiljana smo, ponovo preko sajle, krenuli u Cakiće. Vidjeli smo dosta četnika. krili smo se od njih dok nismo izbili na Borke. Pirkić je krenuo da vidi da li ima ko na mjestu gdje se nalazila naša bolnica. Tamo je zatekao Angelu Lambić i Stoju Lečić, koje su ostale sa ranjenicima. Mi smo se krili u mraku sve dok se Pirkić nije vratio do nas. Pričao nam je o plaču i leleku na mjestu na kojem su ostale bolničarke, a onda nas je poveo prema Crnom polju.

Za sudbinu mnogih drugova nisam znala. Moj brat Hasan i Džemal Dizdar rekli su mi da je Mujo Pašić poginuo 14. juna 1942. godine oko 14 časova.
Na Crnom polju, gdje smo se okupili, ostali smo nekoliko dana. Bilo je tu dosta ranjenih i bolesnih. Tu smo čekali one koji su se razbježali. Neke drugove su zbog rana ili iscrpljenosti uputili na oporavak u Mostar. Bila sam pri Štabu bataljona, u sastavu ekonomata. Tu su, sjećam se, bili Marijan Pavelić, učitelj Marko Vučković i Hodža Momić.

U sastavu bataljona sam bila i kada je on napao Ostrožac. Zatim smo se uputili prema Prozoru, pa onda u pravcu Duvna. Bila sam i u Studenim Vrelima, gdje je izvršena razmjena zatvorenih komunista i drugih boraca sa zarobljenim njemačkim oficirima. U toj borbenoj koloni bila sam do Glamoča. Iz sela Radaslije upućena sam u Bosanski Petrovac u oktobru 1942. godine. Sa mnom su upućeni: Salko Fejić, Enver Mirazović, Hilmija Hadžović, Malvina Altkorn, Danilo Vukajlović, Kova Kokotović i Slavica Buha (rodom iz okoline Duvna). Među njima bila je i Raca Ivanišević. Pješačili smo dva-tri dana. Bilo je nevrijeme. Hodala sam skoro bosa, jer su mi se čizme, koje sam dobila u Doljenima kod Jablanice, potpuno raspala. Salko Fejić mi je dao čarape, ali to nije moglo ublažiti moje nevolje zbog hladnoće. Kada smo stigli u Bosanski Petrovac, zadržali smo se pred kafanom, a Fejić je otišao da vidi gdje i kome treba da se javimo. Rasporedili su nas u Ekonomski odsjek Vrhovnog štaba. Tu smo, među prvim članovima Vrhovnog štaba, imali susret s Mošom Pijade. Naredio je da mi se donesu novi opanci i vunene čarape. Mene, Malvinu Altkorn i Racu Ivanišević uputili su u krojačku radionicu koja je bila u formiranju. Komesar radionice je bio Živan Knežević, invalid bez noge. Hadžović i Mirazović raspoređeni su u auto-četu, a neki drugovi su otišli u puškarnicu.

Na fotografijama: Danilo Vukajlović, profesor Gimnazije u Mostaru, Radojka Raca Gnjatić-Ivanišević, poginula junački prilikom racije u Mostaru gdje se skrivala i oporavljala nakon ofanzive na Sutjesci.

Kada smo se našle u radionici, počele smo da šijemo uniforme. Slale smo ih u partizanske jedinice prema utvrđenom rasporedu. Kako sam politički djelovala među ženama, Živan mi je povjeravao razne zadatke. Jednog dana mi je rekao da dolazi drug Stari, kome treba da sašijemo odijelo, košulju i titovku. Nisam znala ko je drug Stari. Rekla sam da bi uniformu mogli dobro sašiti drugovi Fadil Buljina, iz Prozora i Albert Abinu, iz Sarajeva. Njih dvojica su se među okupljenim krojačima u muškoj radionici posebno isticali. Kada me je komesar upitao ko će sašiti košulju i kapu, rekla sam da ću tu obavezu sama preuzeti. Naglasio je da niko ne smije znati da će drug Stari doći.

Kako su kod nas svakodnevno dolazili članovi Vrhovnog štaba i drugovi iz njihove pratnje, tražila sam od drugarica i drugova da uredimo radionice. Rekla sam da nam dolazi Spasenija Babović.

Kada je došao drug Stari u pratnji četiri druga, bila sam u radionici. Stali su ispred zidnih novina. Na tabli je bio i moj tekst koji sam potpisala sa “Mostarka”. Drug Stari je pogledao zidne novine i upitao Kneževića za “Mostarku”. Komesar me je pozvao. Brzo sam iz ladice izvadila titovku i stavila je na glavu, a onda došla pred Starog. Pozdravljajući stisnutom pesnicom, izgovorila sam: “Smrt fašizmu”. U međuvremenu, komesar radionice je rekao Starom da su mi dva brata u Mostarskom bataljonu, a jedan u logoru. U razgovoru sa mnom Stari je saznao da sam ja drugarica Muje Pašića, koga se sjećao sa zajedničkog robijanja i o njemu, kao o istaknutom revolucionaru, imao visoko mišljenje.

Izvor: Hercegovina u NOB 4. dio (april 1941. – juni 1942.), Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1986.  str 181-187.

fotografija: list “Sloboda” 1972. godine.

Na naslovnici: AFŽ Mostara, neposredno nakon rata. Samija Bubić je jedna od djevojaka na slici.

Čitajte naše članke, posjetite naš blog.