Roditelji palih boraca: Salko Tikveša (ili priča o prvoj inicijativi za podizanje spomenika i spomen-kosturnice palim borcima)
U Mostaru je odmah nakon rata, a dvadeset godina prije Partizanskog spomenika, pokrenuta inicijativa za podizanje spomen-obilježja palim borcima, s namjerom da se angažuje poznati kipar Ivan Meštrović.
Iz stare štampe: Ispunjena je želja roditelja palih boraca (1965.)
Mostar se svojim palim sinovima, junacima narodnooslobodilačke borbe, zaista dostojno odužio podizanjem monumentalnog Partizanskog spomen-groblja na Bijelom brijegu. Taj spomenik je najdublji pijetet i najuzvišenija zahvalnost građanstva šeststotinačetranestorici boraca koji su svoje živote ugradili u temelje socijalističke Jugoslavije, za dobrobit svojih naroda… Ali, skoro da je pala u zaborav inicijativa članova Narodnog fronta i drugih političkih organizacija od blizu dvije decenije da se u Mostaru podigne ZAJEDNIČKA SPOMEN-KOSTURNICA, u koju bi se prenijeli posmrtni ostaci poginulih Mostaraca u NOB. Sjećanje na tu ideju ispričao je čitalac našeg lista, 68-godišnji penzionisani poštonoša Salko Tikveša, kao i Ljubo Kešelj, direktor ŽTP, tadašnji članovi Odbora za realizaciju te zamisli.
Krajem 1945, ili početkom 1946. godine formiran je u Mostaru Odbor za prenos posmrtnih ostataka palih Mostaraca i podizanje zajedničke spomen-kosturnice. Ubrzo je taj forum reorganizovan i brojao je trinaest članova. Prema sjećanju, u Odboru su bili Husaga Šarić (predsjednik), Ljubo Kešelj (sekretar), Salih Ćišić, Nada Bitanga-Novak, Omer Ćurić, Ibrahim Buć, otac narodnog heroja Adema Buća, Salko Tikveša i još šest lica čija imena nismo mogli da saznamo.
– Za izgradnju spomen-kosturnice u mostarskim preduzećima i ustanovama je pokrenuta akcija sakupljanja dobrovoljnih novčanih priloga – sjeća se tih dana od prije blizu 20 godina Ljubo Kešelj. Taj posao obavljali su povjerenici, ili kako smo ih mi tada nazivali – delegati, njih 30-40. Ljudi su se obavezivali da će za tu svrhu u ratama uplatiti 50, 100 ili više dinara, što je u to vrijeme vrijedilo relativno mnogo. Međutim, tada je bila takva situacija da se cjelokupan iznos novca nije mogao lako da naplati. Rezultati sabirne akcije u Fabrici duvana i susjednoj Platnari natjerali su nas da visinu uplate dobrovoljnih priloga ograničimo određenim iznosom…
Penzioner Salko Tikveša, tada i povjerenik-delegat u podružnici pošta broj 1 i 2, sačuvao je nekoliko spiskova o sakupljanju novčanih priloga za podizanje spomen-kosturnice. Sa tih požutjelih listova čitamo imena: Nikola Cvitanović u jednoj rati dao prilog od 10 dinara. Toliki iznos uplatili su i Marko Arapović, Petar Arapović, Drago Komljenović… Kako se vidi na tom spisku-arku 18 lica uplatilo je 178 dinara. Datum: 13. april 1946. godine. Na drugom požutjelom arku ispisana su imena: Risto Stanković 10 dinara, N. Tuponja 10, Salko Tikveša 20, Jovo Milišić 5, Adem Pirija 10… Njih dvadesetoro, ukupno 200 dinara. Datum: 16. jul 1946. godine. Itd.
– Novčani prilozi sakupljali su se, čini mi se, četiri mjeseca. Pretpostavljam da je za to vrijeme bilo prikupljeno oko 200 do 300 hiljada dinara. Ali, građani Mostara bili su spremni da daju svoj udio i putem radnih akcija – prisjeća se Salko Tikveša.
– Jeste li bili predvidjeli lokaciju spomen-kosturnice?
– Koliko mi je poznato bar u prvim mjesecima, o tome nismo razmišljali. Ali, na jednoj sjednici Odbora odlučeno je da se stupi u kontakt sa kiparom Ivanom Meštrovićem, kako bi njemu povjerili izgradnju spomenika. Uz to, taj umjetnik, u dogovoru s nama, trebalo je da odluči i lokaciju spomen-kosturnice…
Tako je jedna davnašnja inicijativa prije pet-šest godina ponovo došla na tapet.
– I, eto, konačno je prije nekoliko dana ispunjena želja svih roditelja i ratnih drugova palih boraca – dodaje Tikveša. Partizansko spomen-groblje na Bijelom brijegu je velebno djelo. Bolje je što smo do sad čekali. Ko zna kakvo bi to zdanje bilo da smo spomenik podigli ranije…?
U živahnim očima penzionera Salke Tikveše zablistale su suze. Jer, gore na Bijelom brijegu, odakle se, bezmalo vidi cijeli grad, među 614 palih junaka kršnog kraja, nalazi i ime njegovog sina Huseina, koji se spremao da jednog dana bude učitelj. Ali, umjesto đačkog žagora, slušao je fijukanje tanadi, granata, eksplozija bombi… Umjesto kataloga ruke su mu čvrsto stezale pušku, bombe… I njegovi ideali bili su istovjetni kao i drugih boraca revolucije, čija su imena ispisana na bijelim kamenim pločama – simbolima njihovih pokošenih života, datih za slobodu…
Izvor: Sloboda, 1965.
