Ratna sjećanja: kurir i obavještajac Ala Kreso o nekim momentima iz istorije Mostarskog bataljona

Iz stare štampe (odlomci): nekoliko epizoda iz kurirskih dana Ale Krese koje su mu ostale u dubokom sjećanju.

(…) PORUKE SA UPOZORENJEM

– Bio je juni 1942. godine. To se dogodilo odmah poslije četničkog puča na Borcima gdje je bio i Mostarski bataljon. Kao kurir, imao sam zadatak da odnesem pismo Mjesnom komitetu u Mostaru. Poruka je bila da se na konjički teren za određeno vrijeme više ne upućuju naši ljudi zbog puča i sukoba sa četnicima. Pismo sam primio od Dušana Kostadinovića, člana KPJ, čovjeka koji je radio sa Ljubom Brešanom na Aerodromu. Sa mnom je krenuo i teško oboljeli Mili Vučetić, koji je umro u Mostaru 1944. godine. Pismo sam predao svojoj “vezi” Hasi Fazlinoviću Žutom, članu MK KPJ. Tada sam u Mostaru morao da ostanem četrdesetak dana.

Ala Kreso je s nestrpljenjem čekao povratak u Bataljon, na vidljivi front. U to vrijeme Vrhovni štab i brigade uz njega prodrle su preko terena Konjica i Prozora u pravcu zapadne Bosne, a Mostarski bataljon je oslobodio Ostrožac i ostao kao posada u Konjicu u zaštitinici proleterskih brigada.

– Poslije tih akcija u Mostar su došli Enver Ćemalović, Mladen Balorda, Lazo Čvoro, Salko Zebić i Hasan Begović. Oni su trebalo da prihvate i povedu u mostarski bataljon jedan broj naših drugova iz grada, Trebinja i Konjica, koji su bili u ilegalnosti. Tih dana bio sam u svojoj “bazi”, u rodnoj Donjoj mahali, u kući Avdije Pavlovića. Enver i Mladen su otkriveni u Zahumu. Sukobili su se s ustaškom policijom i italijanskim vojnicima. Oni su, međutim, uspjeli da se izvuku iz opkoljenja i preko Huma dođu k meni, u Donju mahalu. Odatle smo izašli u Rašku Goru, najprije nas trojica. Zatim su u tom pravcu krenuli i ostali drugovi, njih dvadeseetak. Među njima su bili i Asim Zubčević, Ibro Višo, Velija Arslanagić, Tahir Hadžović, Hilmo Hadžović, Zvonko Nono Belša, Marijan Pavelić, Anđelko Gvati i drugi.

IZBJEGAO BLOKADU

Borci slavnog Mostarskog bataljona, poslije pete ofanzive, došli su u okupirani, ali nepokoreni Mostar da bi se izliječili i okrijepili i tako osposobili za naredne bitke.

Sa Sutjeske je u Mostar stiglo nas 75. Neki su bili bolesni, neki ranjeni, neki umorni i iscrpljeni. U svim porodicama (u rijetkim slučajevima smo bili u svojim kućama) prihvatili su nas otvorena srca, hrabro kao svoje najrođenije, njegovali i hranili, da bismo se što prije oporavili. I u to vrijeme bio sam sklonjen u Donjoj mahali, u porodice Avdije Pavlovića, koga su uhvatili u raciji i ubili na Ovojcima 1943. Poslije desetak dana trebalo je da napustimo grad. Tog dana, uveče oko sedam sati, u pratnji Vahdeta Čevre krenuo sam prema Bjelušinama i dalje za Podveležje. Na Lučkom mostu susreo nas je krojač Teofik Puzić Žaco i upozorio da ne smijemo ići u Mazoljice, Pasjak i Bjelušine, jer je tamo sve blokirala ustaška i njemačka policija. Rekao je, takođe, da je pod orahom iznad Mazoljica poginuo Ala Ćišić. Za dan-dva saznao sam da je, u istom sukobu s policjom, teško ranjen Salka Fejić koga je u selo Dobrč izveo Hilmija Mrgan. Kada su prošle blokada i racija po kartovima i mahalama, uspio sam preko Bjelušina da stignem na naše zborište u Podveležju. (…)

Izvor: D.M.M. “Na nevidljivom frontu”, list “Sloboda”, 11.2.1985. Digitalni arhiv B. Vučine. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)