Petar Božić, borac Mostarskog bataljona iz Čapljine

Pero Božić rođen je 1920. godine u Dretelju od oca Ilije i majke Kate, rođ. Brkić. Božići su starinom Šimići iz Ružića, a još mnogo ranije, u srednjem vijeku, i Vojnići. Prvi od Božića, Karlo, rođen je u Služnju, i u dvadeset i petoj godini, oko 1775, prelazi u Dretelj sa mladom suprugom Domom, kćeri Grge iz Podgorja u Blatu kod Mostara. Božići-Karlovići, kako ih od tog vremena zovu, dobili su 5 sinova i 3 kćeri. Poput svih ljudi svog doba, živjeli su živote u nastojanju da se sačuva goli život i potomstvo.

Izdanak jednog od sinova, odnosno njegov praunuk, je Petar Pero Božić, pali borac Mostarskog bataljona.

Grobovi Karla i Dome Božić koji su, prema obiteljskom predanju, umrli od kuge 1815. g. Nadgrobni spomenici-krstače prate staru humsku tradiciju klesanja rozeta, krugova, i nebeskih tijela poput sunca i mjeseca. Slične motive nalazimo na srednjovjekovnim stećcima, a u novijoj umjetničkoj obradi uvrstio ih je i arhitekt Bogdan Bogdanović na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Za njega su „predstave sunca, meseca, planeta, sazvežđa… krajnji cilj čovječanstva“ i „veliki astrološki model iz kog svi složno (…) čitamo najbolju budućnost.“

Pero je rođen u obitelji sa višegodišnjim iskustvom radničke borbe. Stariji brat Ante postaje komunista još 1926/27. godine. Upravo s njim Pero kao omladinac odlazi trbuhom za kruhom u Smederevsku Palanku. U gradu na Jasenici izučava bravarski zanat radeći u tvornici vagona, istoj onoj u kojoj je nekada radio i sam Josip Broz. Kasnih tridesetih godina prošlog vijeka u Palanci se ističe revolucionarno angažovana omladina koja djeluje kao nosilac „napredne misli“. Tih godina aktiviraju se podružnice metalaca, kožaraca i krojača, kao i KUD Abrašević, a njima se pridružuju i stolarske, obućarske i druge podružnice. Tako i Pero, kako se navodi u literaturi, postaje „klasno svjestan radnik“ i priključuje se čuvenim URS*-ovim sindikatima. U palanačkim previranjima stiče prvu životnu školu borbe za radnička prava i bolje uslove života i rada.

Član SKOJ-a postaje 1938. godine, u osamnaestoj, a KPJ sa dvadeset, godinu dana pred Drugi svjetski rat. Zbog svog političkog djelovanja protjeran je u rodno selo, ali se ponovo zapošljava u ŽTO Vinkovci gdje ga zatiče Šestoaprilski rat. U obitelji se sjećaju da je bio kratko u domobranskoj u vojsci u Bjelovaru pa u bolnici u Zagrebu odakle bježi nazad u Hercegovinu. Kako je porodici ispričao autor knjige “Pali borci za slobodu”, ostalo je sjećanje da je tada u Čapljini na željezničkoj stanici stao u odbranu nekog lica napadnutog radi druge vjere. Najzad, u Mostaru se priključuje grupi boraca koja u odlazi na teritorij Konjičkog NOP odreda, budućeg Mostarskog bataljona.

Prema porodičnim sjećanjima, Petar postaje komesar jedne čete. Na žalost, gine već nakon šest mjeseci, početkom juna 1942. godine u selu Zaborani u predjelu između Konjica i Nevesinja, u nizu događaja poznatih u povijesti kao „četnički puč“. O tome je ostalo otprilike ovako zabilježeno u istorijskim izvorima:

Komanda jedne partizanske čete i njen treći vod, među njima i Pero, smješteni su u školi u Zaboranima.

U susjednom selu Dramiševu šire se priče o razbijanju partizana u istočnoj Hercegovini i počinje odvajanje mještana-boraca od drugih koji su došli „sa strane“. Na te vijesti, štab Mostarskog bataljona poslao je iz Glavatičeva u Dramiševo desetinu boraca Udarne čete s namjerom da razgovaraju s mještanima. Istovremeno, u brzoj četničkoj akciji, grupa partizana koja se već nalazila u Dramiševu, razoružana je i zarobljena od donedavnih saboraca.

Međutim, borcima iz Udarne čete postavljena je zasjeda na ulasku u Dramiševo. Gine ih desetak, među njima dva Mostarca koji će kasnije dobiti spomen-ploču na Partizanskom, Ibrahim Džaferović i Pero Lažetić (nekolicina uspijeva da se u sumrak vrati u Glavatičevo). Ovaj prvi okršaj izazvaće cijelu lančanu reakciju sukoba partizana i četnika u kraju.

I prva grupa partizana sa sjedištem u Zaboranima gdje je Pero, čula je pucnjavu i jedan dio kreće prema Dramiševu u pomoć. Međutim, na pola puta tu grupu susreću četnici. U započetoj borbi ginu komandir Fahrudin Orman i bolničarka Neda Šimić, ostali se sklanjaju u Ćesim.

Četnici, ohrabreni uspjehom, stižu u Zaborane i opkoljavaju školu gdje se nalazi osam preostalih boraca, među njima i Pero, i tri Mostarca (Hamo Čerkić, Boro Radan i Ibro Trčalo).

Neki od Perinih saboraca, pali borci Mostarskog bataljona.

Slijedi četnički napad školu prilikom kojeg opkoljena četa se uporno brani punih 30 sati, narednu noć i sutradan. U toku borbe, pored Perinog, gase se i životi Hame Čerkića, Branka Gardovskog iz Jablanice i Mehmeda Šukalića iz Mostara, a zarobljene su, i potom streljane, dvije partizanke iz Srbije koje su kao učiteljice držale nastavu za djecu mještana. Nekolicina preživjelih boraca noću 5/6. juna uspjeva pojedinačno da se probije u Glavatičevo. Okršaji se nastavljaju …

Više od dvadeset godina nakon pogibije Pere i drugova, u govoru na otvaranju Partizanskog spomen- groblja u Mostaru**, narodni heroj Avdo Humo evocirao je vezu palih boraca Mostarskog bataljona sa „iskrom otpora bogumilskih vremena“. Misleći na ljude poput Pere, izdanka Karla i Dome, on poručuje da su u njima „tinjali otpori protiv … nasilja i … porobljavanja“, te da su kao borci „znali da osjete istorijski kontinuitet moralnih vrijednosti“ predaka.

Stoga je više nego prigodno da završimo naš zapis o Peri Huminim riječima:

„Ovi ljudi – heroji i revolucionari – bili su zaista pravi ljudi i u svom neobičnom i u svom običnom životu. Njihovi životi i njihove smrti bili su onakvi kako ih je zamišljao i pjesnik i guslar i narod i Partija; bili su ona zgusnuta kap najljepših osjećanja i najjačih misli koje je kroz istoriju stvarala narodna vizija. Bili su pravi ljudi – neka im je vječna slava.“

Pali borac Mostarskog bataljona, Petar Božić, i spomenica koja mu je posthumno dodijeljena 1950. godine.

Zahvaljujemo porodici Petra Božića na podacima i ustupljenom materijalu.

*  URS – Ujedinjeni radnički sindikati

** Iako pali borac Mostarskog bataljona, Pero nije dobio spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Prema Odluci o podizanju Spomen-groblja boraca NOR-a u Mostaru, na tom lokalitetu su sahranjivani i dobijali spomen-ploče borci sa prebivalištem u Mostaru do 14. februara 1945. a koji su do 15. maja 1945. izgubili život u sastavu partizanskih odreda ili na aktivnom i organizovanom radu u NOB-u (list „Sloboda“, 1965). Borcima iz drugih mjesta podizani su spomenici i spomen-groblja širom Hercegovine, a Partizansko spomen-groblje u Čapljini posvećeno je borcima poput Pere. U Čapljini je i jedna ulica do rata devedesetih nosila njegovo ime.

Napomena: Pored Pere, u Dramiševu – Zaboranima poginuli su sljedeći borci Mostarskog bataljona: iz Ljubuškog: Abdulah Dule Dizdarević, Mithad Dizdarević, Fahrudin Orman, Hasa Daupović Škoda; Iz Mostara: Ibro Alikalfić Dujo*, Muhamed Hadžiomerović Sipa*, Mustafa Kreso*, Branko Kosjerina*, Omer Novo, Pero Lažetić*, Mujo Repak*, Tomo Stipić, Hido Šarić*, Alija Šehović, Alija Šestić, Neda Šimić*, Šefik Vila*, Boro Balać*, Kemal Kadić; iz Konjica: Alija Muratbegović; iz Crne Gore (Grahovo): Simo Vujačić, Milan Novaković, Danilo Kovačević, Milenko Kovačević, Đorđo Kovačević, nepoznata drugarica Lenka iz Srbije, druga nepoznata drugarica iz Srbije. (*pali borci sa Partizanskog)

FOTO-GALERIJA:

Fotografije iz Perinog arhiva