Muzej revolucije u Mostaru (1961-1992)
O eksponatima nekadašnjeg muzeja
U Muzeju Hercegovine više decenija između dva rata djelovao je Odjel narodne revolucije koji je jedno vrijeme činio većinu eksponata. Odjel je 1961. godine otvorio Džemal Bijedić, a među eksponatima su bile stotine fotografija palih boraca Mostarskog bataljona, te izložbe o porodicama Vuković, Bitanga i Muštović. Postavka muzeja revolucije, kako saznajemo iz neoficijalnih izvora, nestala je u vihoru posljednjeg rata.
“Muzej Hercegovine u Mostaru je (…) osnovan (…) u godini kada je održana Republička konferencija po pitanju muzeja, pri čemu je posebno istaknut njegov značaj kao predstavnika hercegovačkog područja, odnosno formiran je kao treći zavičajni muzej oblasnog tipa. Sa svojim odjeljenjima, Odjelom narodne revolucije, Istorijsko-arheološkim, Etnološkim i Odjeljenjem književnosti, znatno je doprinosio kulturnom razvoju ne samo grada, već čitave hercegovačke oblasti.” (Časopis “Hercegovina” br. 19, 2019, str. 169)
“Dana 27. jula 1961. godine Muzej otvara novu, savremenu, stalnu postavku sa 14,000 eksponata. Postavku većinom čine eksponati na temu Narodne revolucije, a otvorio ju je Džemal Bijedić, u to vrijeme sekretar Sekretarijata za zakonodavstvo SIV-a.”
“U Muzeju revolucije poput žive freske doimlje se veliki snimak prelaska 29. hercegovačke preko Sutjeske. Izdvajam nove osobno dojmljive freske: put Zlate Vuković od obične radnice do prvog bombaša Mostara (…), stradanje i herojstvo obitelji Rade Bitange (…), postojanje ilegalne štamparije u kući Muštovića (cijela obitelj Muštović radila je u štampariji) koju neprijatelj nije uspio otkiti od početka njenog rada (1941.) pa sve do kraja rata (Mostar je vjerovao samo biltenima te ilegalne štamparije). Izdvojit ću i onaj optimizam uz koji se napušta muzej: veliki zid s fotografijama palih za slobodu Mostara za koji kustos reče da još nije konačan, jer još ima imena čiji je lik neznan…” članak “Mostarske kiše i vidici” (1983.)
Mnoge fotografije su donirali borci. Vidi primjer Alije Krese koji je u intervjuu Miši Mariću izjavio:
“Sve sam te svoje fotografije poklonio Muzeju, mada su to najljepše i najtužnije uspomene mog života. Bolje je, mislim, da su tamo. Tamo ih svi mogu vidjeti, sve te moje drugarice i drugove, a kod kuće bi ostali samo za mene. Zato je bolje da su tamo. A što se mene tiče, sa mnom su svi oni bili i ostali.”
GALERIJA – Nekadašnji eksponati u muzeju:
Nekada je u muzeju bilo oko 450 fotografija palih boraca, takođe objavljenih u brošuri “Partizanski spomenik u Mostaru” 1980. godine. Danas pokušavamo da identifikujemo likove boraca sa fotografija.
Plakat u Mostaru od 1. avgusta 1941. kojim je objavljena egzekucija Slobodana Vukovića i Jusufa Čevre.
Dva snimka makete kuće Muštovića u Donjoj mahali u kojoj je svo vrijeme rata radila skrivena štamparija.
Izvor: slike iz brojnih knjiga Mensura Seferovića.
Opanci palog borca Šerifa Burića: fotografija iz članka Miše Marića “Opanci”, u listu “Sloboda, s napomenom: “Ovi opanci pamte putovanja, pamte vode, noćne bogaze, bezimene. Ovi su opanci jurišali, ovi su opanci sanjali, ovi su opanci pjevali i voljeli, ovim se opancima veoma, veoma žurilo da stignu u vrijeme gdje mi jesmo, a oni nisu. Ovi su opanci oputnjaši, jedan lijevi, drugi desni koji su stali na Kuli Čičevo 1944. Tada su umjesto u vrijeme, krenuli u istoriju. Danas stoje na sivom reljefu zemljopisne karte u Muzeju Hercegovine. Na legendi piše da su pripadali Šerifu J. Buriću, rođenom kod Stoca 1922, poginulom na Kuli Čičevo pomenuta, 1944.”
U Muzeju su se čuvale i rijetke fotografije, poput:
Članak “Mostarske kiše i vidici” (1983.) u kojem se spominje i Muzej revolucije: “U Muzeju revolucije poput žive freske doimlje se veliki snimak prelaska 29. hercegovačke preko Sutjeske. Izdvajam nove osobno dojmljive freske: put Zlate Vuković od obične radnice do prvog bombaša Mostara (narodni heroj* čije ime nosi mostarska tekstilna industrija), stradanje i herojstvo obitelji Rade Bitange (također narodni heroj*), postojanje ilegalne štamparije u kući Muštovića (cijela obitelj Muštović radila je u štampariji) koju neprijatelj nije uspio otkriti od početka njenog rada (1941.), pa sve do kraja rata (Mostar je vjerovato samo biltenima iz ilegalne štamparije). Izdvojit ću i onaj optimizam uz koji se napušta muzej: veliki zid s fotografijama palih za slobodu Mostara za koji kustos reče da još nije konačana, jer još ima imena čiji je lik neznan…” (*Zlatka Vuković i Rade Bitanga nisu bili oficijalno proglašeni narodnim herojima)
Povezani članci: