Iz stare štampe: Sine, da ustaneš i vidiš ovu ljepotu – Roditelji palih boraca na dan otvaranja Partizanskog spomen-groblja (1965. godine)
“Ponovo u voljenom gradu (ODLOMAK):
Mostar vjerovatno nije zapamtio veličanstveniju i tužniju svečanost kao što je ona koja je priređena prilikom otvaranja Partizanskog spomen-groblja.
Sve je prethodilo ovom činu, a program je bio veoma bogat, palo je u sjenu pred onim što se dogodilo na Partizanskom spomen-groblju, gdje je nekoliko hiljada Mostaraca dostojno odalo dužnu poštu svojim najboljim sinovima.
Tu, na Partizanskom groblju, sahranjeno je 614 boraca, koji su prije 24 godine formirali slavni Mostarski partizanski bataljon i onih koji su krenuli kroz Revoluciju njegovim stopama i ginuli širom naše zemlje. To je bio ponovni susret grada sa svojim borcima, ostarjelih roditelja sa sinovima i kćerima, opnovni susret boraca sa voljenim gradom… Iako su poginuli, i to na raznim stranama naše zemlje, ponovo su se vratili i iskupili iznad grada kojeg su voljeli. Bijeli brijeg kao da je stvoren za njih, da tu bdiju nad svojim gradom i svojim djelom… Da bdiju i opominju koliko je to djelo skupo i dragocjeno, jer je plaćeno životima najboljih sinova što su ih Mostar i ova zemlja imali…
Svi susreti nakon dugog vremena su i tužni i radosni. I nije se čuditi majci koja kao da je htjela istrgnuti ploču iznad groba svoga sina, kao da će ga ispod nje ugledati onakvog kakav je bio onog ratnog dana kad su se rastali.
“Školovala sam te sine, da postaneš veliki čovjek! A sad si mi najveći, jer si pao za ovu zemlju koju si volio i koju ja ljubim – govorila je majka Vukićevićka ljubeći zemlju oko groba.
Teško je bilo naći oko koje bar tada nije pustilo suzu. Plakale su ostarjele majke, ogrubjeli starci i mladići rođeni u vrijeme kad je jedna generacija hrabrih ginula. Mnoge usne ljubile su hladni kamen iznad grobova. Djed iz Žitomislića kleknuo pored jedne ploče, obgrlio je rukama, a na nju položio izborano lice niz koje su tekle teške staračke suze. Njegov vremešnjak iz Podveleža, pronašao grob svog sina, i iznad njega počeo da drhti…
Sine, da ustaneš i vidiš ovu ljepotu, ovo da nisi zaboravljen, još jedanput ne bi žalio poginuti. Ni majka ne bi žalila, iako si joj bio najdraži – kroz plač saopštavala je majka davno poginulom sinu.
Bilo je tužno, veoma tužno… Ali srca su bila puna. Vjerovatno je teško bilo naći čovjeka, koji pored tuge nije bio ispunjen i ponosom. Ponosom što imamo takve majke i što smo imali jednu takvu generaciju, koja nije žalila živote boreći se za bolji život generacija koje dolaze.
Na čas kao da je cijeli ovaj grad postao jedno, kao nekada… Kao da su u jednom trenutku bile zaboravljene sve tržavice, malis itni nesporazumi što unose nemir među ljude današnjice. No, opisati makar i dio onog što se ovdje moglo doživjeti i vidjeti, zaista je nemoguće.
Pored građana Mostara otvaranju Partizanskog spomen-groblja prisustvovali su i brojni gosti, a među njima i drugovi Đuro Pucar, Cvijetin Mijatović, Avdo Humo, Esad Cerić i drugi, poa delegacije boračkih organizacija Crne Gore i Dalmacije i brojni drugi istaknuti gosti, kao književnici Dobrica Ćosić, Hamza Humo i drugi. Tu je bio projektant ovog groblja inž. Bogdan Bogdanović, koji je ovim velikim djelom punim simbolike govorio o revolucionarnoj prošlosti Mostara i likovima njegovih boraca.
Na kraju je Mladen Bukvić, predsjednik OK SO, pročitao zavjet mostarske omladine.
Zahvaljujemo CIDOM-u na ustupljenom materijalu.
PRILOG:
