Generalmajor Asim Pervan: Nema mira za generala

Razgovor Miše Marića zabilježen za “Slobodu” 1975. godine.

U zborniku “Ko je ko u Jugoslaviji”, koji nam predstavlja istaknute savremenike, na strani 788. stoji:

“PERVAN Asim, 4. III 1922, Fatnica, Bileća, generalmajor JNA u penziji, član Glavnog odbora SUBNOR-a BiH, glavni urednik edicije “Zapisi o proleterskom Mostaru”, član SKJ od 1941, učesnik NOB od 1941. Bio je pomoćnik komesara Mostarskog bataljona, pomoćnik komesara 14. hercegovačke brigade i 19. hercegovačke divzije. Poslije rata bio je politički komesar i komandant divizije. Nosilac “Partizanske spomenica 1941.” Adresa: Mostar, Kalemova 3.”

Zbornik je publikovan prije nkekoliko godina i što se tiče podataka o generalmajoru Asimu Pervanu ostali su nepromjenjivi izuzev adrese. Nije više Kalemova, sada je jedna druga ulica, ne znam joj ime, između novog puta i nove pruge kojom prolaze vozovi. U toj kući koju je general pravio godinama, vodili smo razgovor. Kasnije, kada sam trebao sjesti za mašinu i praviti ovaj tekst, nisam bio oduševljen. Šta da radim, ljudi moji, i kako da pišem o generalmajoru Asimu Pervanu u dva novinska stupca. Šta da izdvojim iz duge i sadržajne životne priče, koju sam znao i prije ovog razgovora, koju su bilježili na stranicama hercegovačkih ratnih hronika, na stranicama istorije, na stranicama dokumenata o borbi i stradanju, o ponosu, o revoluciji. Ratna hronika “Šestorica osuđenih” Mensura Seferovića na 149 strana skoro nema stranice na kojoj se ne pominje skojevac Asim Pervan. Evo da se poslužimo i sa njom, citatom sa strane 61:

“Put prema Berkovićima i Stocu bio je put neizvjesnosti i nadanja. Prašnjavom cestom kretalo se, uz pratnju straže, 416 Muslimana iz sela Fatnice, Dječa, Orahovice, Kalca, Bačevića, Milavića i Bijeljana. Strahujući za svoje prijatelje, seljaci iz sela Milavići i Kljenaka povukli su iz kolone 22 člana porodice Muha i Ahmeta Habote. Ostali su uspjeli da stignu do Berkovića, gdje su prvi nesrećnici nastradali. Svi drugi, njih 375, odvedeni su na Trusinu i bačeni u jamu Čavkaricu. Tu je poginulo i sedam članova porodice Asima Pervana – otac, majka, dvije sestre i tri brata.”

Ovdje se završava citat na strani 61. ratne hronike Mensura Seferovića i počinje ljudska tuga Asima Pervana na koju ga namjerno nisam htio podsjećati. Ne znam kako bih da priča o tome, ne znam šta reći 34 godine kasnije.

Noć prije razgovora koji smo vodili, generalmajor je, na sjednici Opštinskog odbora SUB NOR-a Mostar podnio referat u kojem je govorio o borcima danas, o kontinuitetu revolucije, o istinskoj potrebi angažmana svakog bivšeg i sadašnjeg ratnika na putu socijalističkog samoupravljanja. To je još jedna bitka koju vodi, a sudeći prema ishodu onih ranijih koje je vodio Asim Pervan i ljudi njegovog kova, treba vjerovati u ispravnost njihovih bitaka, u ispravnost njihovih ratova u miru i 30 godina prije. Nije nikakva mudrost donositi takve zaključke ali ih je zgodno pomenuti, tek toliko da se još jednom zna. Zato ćemo se opredijeliti da ovaj tekst pravimo od citata, i oni sami za sebe mnogo toga kažu.

Mostar, juli 1975. Asim Pervan je rekao borcima:

“Osnovni stav, da SUB NOR u cjelokupnoj svojoj aktivnosti polazi od utvrđene politike SK, u svakoj našoj sredini, doživio je punu afirmaciju i borci, bez obzira da li su ili ne članovi SK, na to mogu biti ponosni. Svaka druga orijentacija za borce je tuđa i neprihvatljiva. KP na čelu s drugom Titom, danas SKJ, nas je vodila i prije rata i u toku rata i u poslijeratnoj izgradnji i borbi za očuvanje nezavisnosti i integriteta zemlje i nalazila pravi izlaz iz svake situacije, a neke su bile, ako što znate, veoma teške. Iz svih tih bitaka izlazili smo jači, organizovaniji i odlučniji da nastavimo kontinuelan razvoj naše revolucije.”

To je bilo ovoga jula, 1975, a evo da se još jednom vratimo u 1941. i zabilješku Mensura Seferovića:

“U vrijeme naleta šovinističkih grupa komunisti su ustanika Asima Pervana čuvali u kući Mire Popare. Kada su jednog dana u kući bili samo Asim i Mirova majka – baba Stana, u dvorište je upala trojka šovinista. Pošto nije bilo sumnje u to radi čega su došli, baba Stana je prihvatila Asimov prijedlog da ga sakrije u svom drvenom krevetu, pod teškim gunjem i gomilom posteljine.

Kad su šovinisti upali u kući, Stana je već sjedila na krevetu i pušila svoju omiljenu lulu.

– Gdje je “Ture”, baba? – viknuo je s praga pljačkaš.

– Marš napolje, pašče jedno! Odgovorila je Stana, čiji je život isto tako bio u opasnosti.

Dok su preturali sanduke i ormare, pretraživali potkrovlje, psovali “Turke” i prijetili da će “Ture ipak naći, baba Stana, čuvajući i svojim tijelom skojevca Asima, nije ćutala:

– Naći će vas moji sinovi i zapamtićete sve to, vaške jedne.

Tek što su šovinisti napustili kuću, Stana je podigla gunj i zapitala Asima:

– “Jesam li ti bila teška, sine?”

Ovdje se ovaj citat iz 1941. završava, a život je išao dalje. Nemamo vremena a ne bi bilo ni lako pratiti ratne i životne puteve Asima Pervana do danas, istorija je već zabilježila kako su izgledali. Zato ćemo ponovo svratiti na sjednicu Opštinskog odbora SUB NOR-a jula 1975. da čujemo predsjednika mostarske boračke organizacije Asima Pervana kako kaže:

“Nedavno smo razmatrali boračku aktivnost u sistemu priprema naših sredina za odbranu i samozaštitu. Uočili smo da tu više možemo i moramo učiniti. Rezultat toga je da se možemo brže okupiti i djelovati. Upoznali smo mnoge drugove sa njihovim konkretnim zadacima za slučaj mobilizacije, vježbe, ili ma kakve druge, nepovoljne situacije.

Naša programska aktivnost je u duhu zadataka koje pred nas postavlja SK i Republički odbor SUB NOR-a BiH.”

Upriličili smo dva susreta sa Asimom Pervanom. Jedan u 1941. i drugi u 1975.

Jedan u Fatnici, jedan u Mostaru.

Oba puta srećemo Asima Pervana na istom zadatku. Oba puta ih izvršava za svoj narod, za svoju Partiju.

Borac u ratu, borac u miru.

Vojnik revolucije koja traje. Revolucija angažuje prave ljude.

Samo pravi ljudi mogu da je shvate, da je ponesu.

Pjesnik Branko Miljković se pitao:

“Hoće li sloboda umeti da peva

kao što su sužnji pevali o njoj?”

Pitao sam Asima Pervana da mi kaže odgovor. Nije se dvoumio. Rekao je: DA, rekao je još da je on za mir, mada ratnici nikad ne miruju. U ratu ratuju, u miru grade i stoje na straži mira.

Rat su jame, kame, logori, žice, smrt. Rat je neminovnost koju nismo htjeli ali smo morali. Ali ako bih trebao ponovo, za iste ciljeve, sa istim žrtvama, ja bih ponovo na put Partije. Nema drugog puta osim puta Partije i nema takvih veličina kao što su narod i sloboda, bratstvo i jedinstvo, kao najveće tekovine naše sociajlističke revolucije.

Ovo je dakle 1975. godine u kojoj smo razgovarali sa generalmajorom Asimom Pervanom. Juli u Mostaru.

Fino je biti u godini u kojoj i Asim Pervan.

I fino je biti u gradu u kojem i on.

Zbog njega i ostalih kao on možemo mirno u ovu vrelu julsku noć, a vjerujem i dan koj će sutra svanuti.

Svi znamo zašto.

Mišo Marić, list “Sloboda”, 1975. godine.

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.