Iz stare štampe: Sjećanja smjelih partizanskih kurira Vase Masle i Ale Krese

Zapravo priča o ženama Mostara koje su nastavile borbu protiv fašizma čak i kad su im muževi nestali na stratištu rata.

“Tek što sjedoše, dočekaše:

– Da li si kadgod čuo o Munti Pavlović?

– A o Stani Radišić?

– O Milici Samardžić?

– Anici Ilić?

I priča se zaplete o majkama, o sijedim ženama, o borcima iz prvih borbenih, baš tako rekoše kuriri, dva plećata i nemirna, prkosna borca i nerazdvojna druga.

A o sebi, pletući sjećanja, ne rekoše ni – slova! A želio sam i to da saznam, da čujem više od onog što se o njihovim kurirskim stazama do sada zna.

Njima je, eto, bar ovog puta Munta više prirasla srcu, ratnim vremenima…

– A gdje je ona sada?

– Ona je sada u svojoj kući u Donjoj Mahali, – prihvati Vasa, baš tamo odakle je za vrijeme rata izašlo na desetine grupa iz grada u narodnooslobodilačku vojsku.

– Koliko nas je, veliš, u grupama bilo? Ko bi to sad mogao znati! Jedom, to sigurno znamo, u njenoj kući svio se odred od dvadeset i jednog oboružanog i opremljenog borca. I tad u kuću utrča naša ulična straža, a za njom Munta koja nas je obavijestila: “Djeco, fašisti idu prema kući, bježite, spašavajte se. Ostavite stvari. Lako je za mene. bolje da mjesto vas nastradam samo ja. Vi ste borci…”

Sreća je tada ipak bila naklonjena borcima u kući. Fašisti su bili na krivom tragu. A ljubav boraca prema Munti od te noći bila je još veća i toplija.

A onda je, jednog dana, uhvaćen i ubijen Muntin muž, stari Avdija, kršna i dobra starina, otac koji je, kada bi ga drugovi upozoravli da se skloni, obično odgovarao: “Ne beri brigu, zlatane moj!” Ali i poslije tog zločina, Munta je uvijek – vedra i ponosna, smjela i beskompromisna – dočekivala svoju djecu pod oružjem, dijeleći s njima sve što je imala, sve – i tugu i radost, sva nadanja i želje neispunjene.

Takva je Munta bila u ratu, takva je ona i danas!

Takva je i druga majka, šezdesetogodišnja Stana Radišić, čija je kuća pune četiri godine bila pravi partizanski magacin opreme i oružja i iz koje je izašao najveći dio odreda iz grada. Pa i onda kada su joj muža streljali…

– Jedne kišovite noći, po povratku sa terena, – prisjećao se drug Kreso, – preskočivši veliki zid Stanine kuće, uvukao sam se nečujno kroz prozor u njenu sobu, pa … naslonjena na oružje iznad njene postelje… dugo sam je tako, i tužan i radostan, gledao. Tada sam razmišljao. “Eto, i u starim godinama mora da se bori, da bez jada podnosi tegove rata i smrt muža boca, sve nedaće rata.”

Sutradan je zorom otišla i uspostavila partijsku vezu…

I Milica Samardžić stanuje u Bjelušinama, bez muža, sa četvero djece. I ona nikada nije znala za strah i paniku. Kada su je, jednom zgodom, pitali šta bi radila da Talijani opkole kuću, ona je odgovorila: “Radila bih isto što i vi. Uzela bi’ mašinku i borila bi’ se zajedno s vama protiv neprijatelja.”

Jedno jutro tražila je da joj se ustupe dvije bombe. “Jednu ću baciti na parohiju, a drugu na direktora”, rekla je, jer su joj uskratili svaku pomoć i penziju. Djeca su joj često ostajala bez večere.

A kada su 1942. godine u kući Anice Ilić fašisti pronašli radio-stanicu, mnogi su strahovali da Anica ne poklekne i ne izda drugove.

Kada su joj poslije kazali da su bili zabrinuti kako će se držati pred neprijateljem, odgovorila je: “Radije bih umrla, nego što bih vas izdala.”

Eto, to je sve – za jedan kraći razgovor, za jednu skromnu bilješku.”

Izvor: “Sloboda”