Sjećanje na palog borca, profesora Džemšida Džemšu Šarića
Iz stare štampe: dirljiv esej nekadašnjeg đaka iz Dubrava, objavljen u mostarskoj “Slobodi” 1984. godine. Profesor Džemšid Šarić je jedan od četiri brata Šarić iz Mostara poginulih tokom narodno-oslobodilačke borbe.
Juli je mjesec 1941. godine. Dozrijevaju bostani na oranicama pitome dubravske površi. Te godine došao sam nešto ranije u svoje selo. Školska godina u mostarskim srednjim školama prekinuta je izbijanjem rata – 6. aprila, pa smo se odmah razišli svojim kućama. Osman, Džemo i Ismo otišli su u svoj Stolac; Džabir, Zijo i Asim u Ljubuški; Salko u Prozor, a ja u svoje Dubrave.
Toga dana smo se rastali od našeg cijenjenog i omiljenog profesora i upravnika Gajretovog konvikta (đačkog doma), Džemšida Džemše Šarića. Na rastanku nam je rekao – “Hajdete, djeco, sretno! Pazite kojim putem ćete u toku rata poći!” Iako nisam imao predstave kako će rat izgledati, tih njegovih riječi sam se kasnije često sjećao. Nisam mogao vjerovati da je ovo posljednje viđenje s profesorom.
I Džemšo je svakog ljeta dolazio u moje selo kod svog daidže (majčinog brata), poštenog i uglednog mještanina Hivze Pašića. I ovoga ljeta 1941. godine došao je, samo za razliku od ranijih godina, pod neobičnim okolnostima. Došao je da se privremeno skloni, da nije na očima policije jer su već u Mostaru počela hapšenja komunista, a Džemšo je bio jedan od tih.
U mom selu postoji Aktiv komunista. Formirali su ga godinu dana ranije: Adem, Džemal i Džemšo. S komunistima sam kao četrnaestogodišnjak, u stanom kontaktu pa sam prilično upoznat sa situacijom u zemlji.
Profesora Džemšu još nisam vidio. Ne izlazi kao ranijih godina u kafanu da s ljudima popriča. Više se kreće u društvu svoga daidže po polju i pomaže mu u nekim lakšim poljoprivrednim radovima. Živi, kako bi se to danas reklo, poluilegalno.
U prevečerje jednog vrućeg julskog dana otišao sam sa svojim bratom u bostanluk na obližnju njivu. Ovo je bila rodna godina. Bostani su narasli, smo je trebalo malo sačekati da sazriju. Bratu sam rekao da ću posjetiti profesora Džemšu i da ću mu, kad sazru, ponijeti nekolika, kako mi to u Dubravama kažemo, pipuna. “Pa, eto”, reče brat, “biće zreli za dva-tri dana, pa pođi i posjeti ga”.
Brat je poslije toga otišao u kafanu da posluša radio-vijesti, pročita novine i popriča s ljudima. Brzo se vratio tužan i neraspložen. Na moje pitanje, šta je, šta se desilo, ništa mi nije odgovorio. Majka je bila upornija. Na njeno insistiranje, obratio se meni: “Nećeš one bostane odnijeti Džemši. Odvedoše ga ustaše na Domanoviće.” Džemšu su iste noći nedužna, sa nedužnim srpskim življem iz okolnih sela ustaše živa bacile u krašku jamu nadomak našeg sela.
Počela je nova školska godina. Većina đaka, bivših pitomaca Gajretovog konvikta, ponovo je na okupu, a neki su već bili u partizanima. Alija je jedan od organizatora ustanka u trebinjskom kraju. Mahmut Maćo je to isto u svom rodnom Sandžaku. Šefik* i Omer** su u prvim odredima iz Mostara otišli u partizane. I mi ostali, putem raznih antifašističkih organizacija i SKOJ-a, uključujemo se u narodno-oslobodilački pokret. Svi su đaci – pitomci Gajretovog konvikta odredili svoj put – put narodno-oslobodilačke borbe. Kako je koji stasao, odlazio je u partizane, neko iz Mostara, a neko iz svog rodnog mjesta. Neki su pali u ruke policije pa su znatan dio rata proveli po logorima – Mamule, Jasenovca, Gradiške, Dahaua i drugim. Mnogi nisu preživjeli rat. Šefik je junačkom smrću poginuo na Sutjesci. Proglašen je za narodnog heroja. Aliju su ubli četnici u njegovoj rodnoj Lastvi. Mahmut Maćo je poginuo kao omladinski rukovodilac u Sandžaku. To sam doznao od učesnika jedne omladinske radne brigade na pruzi Šamac – Sarajevo 1947. godine koja je nosila njegovo ime. Iz logora se nije vratio Džemo, a od posljedica teškog logorskog života, odmah poslije rata su umrli Salko i Ragib – Čajan.
Rat se završio. Omer je komesar vojnog područja, Osman komesar bataljona, a Mustafa Pilot, koji je s proleterima otišao iz Foče, 1942. godine, u činu je kapetana. Mnogi su nastavili prije rata započeto školovanje. Danas su to ugledni i stručni radnici: profesori, inžinjeri, pravnici, ljekari, diplomati…
Ja i dalje svakog jula u godini odem u Dubrave koje su danas izmijenile svoj izgled. Mjesto oranica pod bostanom, danas su tu plantaže bresaka i vinograda. Za mene se ipak nađe koji bostan. Dok uživam u njegovoj slasti, uvijek se sjetim julskih dana 1941. godine i neostvarene želje da jedan takav, u znak poštovanja, poklonim profesoru Džemšidu.
Huso Ulaković, list “Sloboda”, 24. 9.1984. Ilustracija prof. Džemšida Šarića: Nedžad Pašalić Paša.
* Šefik Obad, narodni heroj. ** Omer Mrgan, borac i komandant mostarskog bataljona.
PRILOG:
Zahvaljujemo B. Vučini na ustupljenom materijalu. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
POVEZANI ČLANCI: