Sjećanja: Prvi napadi na Partizansko spomen-groblje u Mostaru (1992.)
Neposredno pred početak rata 1992. godine zabilježena su dva pokušaja da se minira Partizansko spomen-groblje u Mostaru.
Prvi zabilježeni napad desio se 9. marta 1992. godine. Oko 10 h naveče gradom je odjeknula eksplozija iz pravca spomenika. Prema jednom izvještaju, “kako je utvrđeno, rudarski eksploziv sa sporogorućim štapinom na daljinsko aktiviranje bio je postavljen na graničnom delu spomeničkog kompleksa”. Iako se detonacija čula u gotovo cijelom gradu, a o njenoj jačini govori i to što su popucala stala na nekim stambenim objektima udaljenim 200 metara. Međutim, šteta od eksplozije na spomeniku nije velika, iako je eksplozija napravila rupu od 1m u prečniku a dubine 40 cm.” (list “Borba“, 11.3.1992.)
Novinar “Borbe” navodi opipljivo ogorčenje Mostaraca i hiljada ljudi koji su se već sutradan uputili na Partizansko. Novinar dalje tvrdi da je najčešći komentar naroda proročanska tvrdnja: “oni koji su spremni da ovo naprave neće se libiti ni da ruše Stari most”. (list “Borba”)
Prema “Slobodnoj Dalmaciji”, deset do dvadeset hiljada ljudi je izašlo na miting na Partizanskom “na kojem su iskazali svoje ogorčenje i protest protiv diverzije koju su na tom monumentalnom zdanju i obilježju antifašističke borbe Mostara prošle noći počinili za sada nepoznati teroristi.” (list “Slobodna Dalmacija“, 11. 3. 1992.) Skup je moderirao Sejo Đulić, i zatražena je “ostavka svih članova općinske vlade, za koju je rečeno da je nesposobna i stranački podijeljena”, kao i od “šefova policije Mostara i Hercegovine.”
Tu je i Mišo Marić koji “na ranjenom Spomeniku ucvijeljenim i ogorčenim sugrađanima” kaže: “Svi ste vi, dragi moji, noćas jasno čuli, ali izgleda niste shvatili poruku koja vam je ovdje ostavljena. Postavili su vam pitanje stanarskog prava; ko će uzeti ključeve vašeg grada?” (Izvor)
Dva dana kasnije, 11.3.1992. oko 3:15 “ponovo je aktivirana eksplozivna naprava. Ovog puta detonacija je bila znatno snažnija i razornija, što je prouzrokovalo još veća oštećenja. Mina je bila postavljena u neposrednoj blizini mesta gde je i prethodne noći odjeknula eksplozija.” (list “Borba“, 13.3.1992.)
Treba istaći da ovo nisu bili prvi oružani incidenti u Mostaru, i da ih je do tada već bilo “u dolini Neretve”, te u lokalima gdje su podmetane eksplozivne naprave.
Oko sedam dana nakon prve eksplozije, ogorčeni novinar “Slobodne Dalmacije” zapisao je ono što će vrijediti za narednih 30 godina devastacija, nebrige i ignorisanja ovog spomenika, a čemu je teško i riječ dodati ili oduzeti:
“Nakon zastrašivanja, ponižavanja i pucanja u žive, došli smo dakle da se puca u mrtve. Nakon diverzija na tom monumentalnom memorijalnom zdanju više kao da ništa nije sveto raspomamljenim ekstremistima, nije uopće važno koje boje i provenijencije. Oni koji su postavili eksploziv na spomenik više od 700 djevojaka i mladića, svih nacionalnosti iz Mostara pripadaju čovjekolikim spodobama lišenim elementarnih osobina humanosti i civiliziranosti. Ne poštujući mrtve ni osjećanja njihovih najbližih srodnika i suboraca, a takvih je u Mostaru na desetke tisuća, u punoj su mjeri legitimirali ideološku netrepeljivost fašistoidnog tipa, a iznad svega razgolitli su svoju nečovječnost. … Velika je zabluda rušitelja tog memorijalnog zdanja da se na taj način obračunavaju s boljševičko-komunističkom prošlosti i ideološkim neprijateljima, što se realno procjenjuje kao motivaciona energija destrukcije. Djevojke i mladići čiji su posmrtni ostaci pokopani na spomen-groblju, prije svega i iznad svega su bili patrioti i antifašisti, a svoje živote su hrabro dali za slobodu svog naroda, ili svojih naroda svejedno. Njih su u antifašističku borbu odveli najplemenitiji ljudski ideali… Umrli su kao istinski borci za slobodu i kao nevini maštari jednog novog društva. Ne poštovati uspomenu na mrtve heroje drevnoga grada, ne uvažavati beskrajno nježnu vezanost grada za svoju pokošenu mladost, znači spustiti se na nivo životinjske ravnodušnosti i agresivnosti. Ideolozi destrukcije takvoga tipa, koji su porodili i osposobili takve egzekutore, morali bi se zamisliti kamo vodi pucanje i rušenje spomenika i uspomena na mrtve, barem utoliko što na taj način lišavaju druge da poštuju njihove žive i mrtve uspomene i simbole, ako ih uopće imaju.” (list “Slobodna Dalmacija“, 16.3.1992.)
Nakon rata, 2000. godine, izvršen je pregled svih oštećenja Partizanskog spomenika. Tom prilikom sastavljen je zapisnik gdje se pod brojem 4. navode ratna razaranja, odnosno eksplozije (crvene i žute tačke):
4. Ratna razaranja
Fizička razaranja dijela konstrukcije nastala su pogocima granata ili miniranjima. Najveća oštećenja su u najvišoj zoni spomenika u «hodniku» koji vodi do najviše terase te na svim stepenicama. Na drugoj višoj kapiji znatna su oštećenja kamene obloge u donjem dijelu kao i na dijelu zida sa desne strane izlaza na najviši plato. Jedno od «vješala» u tom prostoru potpuno nedostaje kao i na zidu iza zapadne serpentine kojom se izlazi na najviši nivo spomenika. Oštećenja kamene obloge zidova primijećena su i na niskom zidu najviše rampe koja vodi na centralni dio spomenika i na masivnom bočnom zidu druge i treće terase centralnog dijela spomenika. Ova oštećenja statički nisu opasna, ali se trebaju otkloniti mjerama sanacije i rekonstrukcije.
Ratna oštećenja su označena žutom i crvenom tačkom. Izvor: facebook. Više o zapisniku: vidi ovaj članak.
Nakon što je 2000. godine formiran prvi odbor za obnovu Partizanskog spomen-groblja, i obavljena prva obnova, spomenik je tokom godina bio oštećen nebrojeno puta. U trenutku pisanja ovog članka, najveća devastacija se desila sredinom juna 2022. godine kada su u jednoj noćnoj akciji sve ili gotovo sve spomen-ploče razbijene čekićem. Po riječima istoričara Dragana Markovine, “čak ni usred rata lokalni fašišti i njihovi nalogodavci nisu ovako temeljito devastirali Partizansko groblje kao danas”. (izvor: buka).
IZDVAJAMO IZ STARE ŠTAMPE:
list “Borba“, srijeda 11. 3. 1992. godine.
list “Slobodna Dalmacija“, 11.3.1992.
list “Slobodna Dalmacija“, 11. 3. 1992. godine.
list “Slobodna Dalmacija“, 12.3.1992.
list “Borba“, 12. 3. 1992. godine.
list “Slobodna Dalmacija“, 16.3.1992.
Povezani članci: