Rekli su o Partizanskom…
Pero Zubac, Zuko Džumhur, Ćamil Sijarić, fra Drago Bojić, Sonja Leboš, Senada Demirović-Habibija, Mario Kikaš.
Pero Zubac, pjesnik
“Partizansko groblje u Mostaru za mene je što i Stari most, Biščevića ćošak, Karađozbegova džamija i Osmanovo turbe, Šantićev spomenik i Stara pravoslavna crkva, deo Mostara koji je ušao u svetsku kulturnu baštinu, a spomenik je i velikom neimaru Bogdanu koji ga sačini. Zapustiti taj Spomenik je kao zapustiti spoznanje o sebi u vremenu, o nama u ovim prostorima, zaboraviti na istoriju, i na svete tradicije. I da nije partizanski, dabome, valjalo bi ga sačuvati, jer je jedinstven u svetu, lepa slika o jednom vremenu kada je vredelo živeti.
U selu Vlahovićima kod Ljubinja ima jedan stećak na kome piše: “Ko će bileg pogubiti pogubi ga Bog. Ko bi to potro, da je proklet ocem i sinom i svetim duhom… Ne tikaj u me”. Rečeno kako onda tako i sada. Urezano u kamen. Sačuvati to kamenje sveto po svaku cenu. (u Novom Sadu, 26. septembra 2010.)” IZVOR: facebook
Zuko Džumhur, putopisac, slikar i karikaturista
“Svojim borcima koji su dali živote za ljepšu budućnost Mostar se zahvaljuje Partizanskim spomenikom, najljepšim te vrste u zemlji koji će uvijek – i današnje i buduće naraštaje – podsjećati na svetu žrtvu neustrašivih junaka… Od Hajrudinovih vremena do dana današnjeg nije bilo u Mostaru veličanstvenijeg zdanja od ovog spomenika palim partizanima” (1982.) Izvor: Mišo Marić, “Nećemo stati”, 2011.
Povezan članak: https://partizansko.info/zukino-hodocasce-na-partizanskom-spomeniku-1975/
Ćamil Sijarić, književnik
“Djela ovih koji ovdje leže nikad se neće ugasiti. A ovo ovdje je groblje boraca Mostara – onih što su pali za svoj Mostar, i zemlju svoju, ovu hercegovačku, i onu drugu – svu našu zemlju. Stojim nasred groblja, među bezbroj humki, među bezbroj imena, i čitam ih: Vučetić Milivoje, Velagić Omer, Toholj Zagorka, Vrgorac Dževad*, Sudar Žarko. I svi mladi. Po dvadeset i koju godinu. Život kratak! Ali ko za slobodu umire, dugo je živio! To su godine kad se momci i djevojke vole, ali oni nisu stigli da se vole – umrli su za drugu ljubav, za onu što se zove svoja zemlja i sad su svi tu: do druga drug, do brata brat, do borca borac – a sve mladost! Stoga ovo groblje nikad ne može ostariti, ono kao i da nije groblje, nego dio Mostara – njegov mladi dio, nego dio Hercegovine – njen najviši dio, nego hram antički – ne za obične, nego za heroje.” (1982.) Izvor: Ć. Sijarić, članak “Groblje heroja“, list “Sloboda”.
fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicista
“Partizansko groblje u Mostaru, kao i neki drugi veličanstveni spomenici iz vremena bivše države, naprosto su smetnja koju se želi ukloniti baš onako kako su se uklanjali i uklanjaju i ljudi koji se ne uklapaju u sadašnju dominantnu nacionalističku paradigmu života. Spomenik podignut u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, na antifašiste koji su se suprotstavili zlu fašizma, mora biti smetnja u gradu i društvu u kojem većina podržava fašizam.
Sadašnje uništavanje Partizanskog groblja jest uništavanje i same ideje antifašizma, pokušaj da se ona posve zatre i da se zastraši i ušutka mali preostali dio društva koji čuva antifašističku baštinu i zastupa njezine vrednote. U zadnjim godinama svoga života, kad su se njegovim spomenicima klanjali Beč, Europa i svijet, dok su te iste spomenike devastirali i uništavali balkanski nacionalisti, Bogdan Bogdanović je govorio da je gradio spomenike tako da ne liče na spomenike, da je stvarao kontemplativne igrarije jer je volio element igre i da je cijelo to vrijeme priželjkivao svijet bez spomenika. Zato su ga užasavali novi spomenici za koje je govorio da su strašni, da su paćenički spomenici koji slave patnju, a ne život. Bogdanovićev odnos prema vlastitim i uopće prema spomenicima dočarava i anegdota koju je sam pričao. Za svoje spomenike je dobio mnoge pohvale i nagrade, ali je jedan od najdražih komplimenata i to baš za spomenik u Mostaru dobio od jedne žene koja mu je jednom prilikom ispovjedila da su je njezini roditelji „napravili“ na Partizanskom groblju.
Bogdanović je Partizansko groblje – jedan od najznačajnijih simbola Mostara i najboljih arhitektonskih ostvarenja na ovim prostorima – kao i druge svoje spomenike gradio u duhu univerzalnosti i humanosti, u želji da promoviraju i svjedoče život, da budu simboli novog vremena u kojemu neće biti spomenika. Bogdanovićevi spomenici su uzvišene i veličanstvene pohvale životu za razliku od mnogih sadašnjih koji slave patnju, prkose drugima, zaudaraju na smrt i vapiju za osvetom.” (2016.) Izvor: tačno.net
Sonja Leboš, kustosica izložbe “Ukleti neimar”
“Mostar je nevjerojatna situacija jer su ljudi tamo do početka ‘90. živjeli s tim spomenikom u nevjerojatnoj simbiozi i smatrali su ga intrinzičnim dijelom mostarskog urbanološkog sklopa. Danas je ono u vrlo lošem stanju, slično kao i vukovarski Spomen park Dudik, oko kojeg postoji inicijativa zagrebačkog aktiviste i urbanologa Saše Šimprage, ali isto tako i potpuni izostanak reakcije lokalne zajednice.
U Mostaru, s druge strane, postoji grupa lokalnih aktivista i umjetnika, koji proučavaju djelo Bogdana Bogdanovića i na taj način pokušavaju zadržati neki oblik materijalno gotovo uništene kulture sjećanja. No, ja nisam sigurna da bi i sam Bogdanović želio obnovu u klasičnom smislu, kao što je na primjer replika Starog mosta u Mostaru, jer je jednom prilikom izjavio da bi vraćanje spomenika u stanje prije devedesetih, kao da se ništa nije dogodilo, također bio jedan oblik povijesnog falsifikata. Osim toga, on je svoje spomenike smatrao nedovršenima, što je specifičan stav. Vraćao im se u svojim crtežima i živio s njima jer je bio svjestan da spomenici ulaze u komunikaciju s ljudima koji žive u neposrednoj blizini, s posjetiocima, i da dolazi do interakcije i promjena, kako u ljudima tako i fizičke supstance. Naravno da nije mogao predvidjeti devastaciju ovih razmjera. Sigurno je da se takve arhitektonske, kulturološke i spomeničke vrijednosti ne smije prepustiti zubu vremena i daljnjoj devastaciji što je karakteristično i za druge lokalitete, poput Travnika, a ne samo za Mostar i za Vukovar, koji jesu najtragičniji primjeri. Praveći se da ne vidimo tu devastaciju, dopuštamo da jedna ogromna kulturološka vrijednost ostaje prepuštena daljnjem procesu uništavanja koji treba zaustaviti.” IZVOR: tacno.net (2013.), (foto Vladimira Spindler)
Senada Demirović-Habibija, arhitekta
“Vrijednost Partizanskog spomen groblja je neupitna. Od toga da ona ima arhitektonsku vrijednost, do toga da je to genius loci. To je mjesto za koje se mnogi ljudi rođeni u Mostaru vezuju. Mostar ima dva kultna spomenika i mjesta, to su Stari most i Partizansko spomen groblje. Partizansko spomen-groblje danas je nažalost zrcalno stanje našeg društva. Mi se moramo znati nositi s tim i pokušati to promijeniti, ako želimo bolju budućnost.
Vrijednost tog ambijenta, priče i poruke koju je Bogdan Bogdanović ostavio zaista je velika. On je za svoje radove govorio da to nisu spomenici jednom vremenu. On nikada nije smatrao svoje radove spomenicima jednom vremenu, jer je smatrao da će se interpretacije takvih mjesta razlikovati s novim generacijama. To je on vidio prije svih nas ostalih. To je nešto što se desilo 40 godina kasnije Mostaru. Stvarao je ambijente koji su imali mitologiju i svoju sopstvenu simboliku i to je ključna vrijednost. Taj spomenik ima poruku svima nama. Čak i napušten i devastiran izgleda kao neki dvorac.
Ja često odlazim i pokazujem ga kolegama i studentima i uvijek se stvori neka energija kada posjetite to mjesto. Bogdan je želio da kada posjetite grad mrtvih, ne posjećujete grad mrtvih nego grad koji u vama nosi život. Mislim da sam uspjela približiti šta za Mostar znači rekonstrukcija Partizanskog spomen-groblja.” Izvor: radiosarajevo.ba (2018.)
Mario Kikaš, aktivista
“Kikaš, međutim, priznaje da je zapao u neki “svoj mostarski nihilizam”.
– Možda ipak ne treba obnavljati Partizu, jer je ovakva razrušena Partiza autentičnija i mostarskija od obnovljene. Takva pokazuje što je Mostar i što je BiH danas. A znate gdje je Mostar danas, bar geografski? Gdje sam ga ja vidio više nego na njegovim ulicama i spomenicima? Ja sam ga sretao na šankovima beogradskih kafana gdje sam upoznao najviše Mostaraca u životu. Ljudi moje generacije s kojima sam se mogao družiti ili ići zajedno u razred , ali nisam. Sretao sam ga i na
riječkoj tržnici, u Beču, po Londonu. Vjerojatno ću ga najviše sretati po Oslu i Stockholmu, po norveškoj i švedskoj provinciji ako me put tamo nanese – govori rezignirano Kikaš. Istovremeno i paradoksalno, dodaje, taj Mostar srušenih života i grobova, danas je jedini pravi multietnički grad u BiH – “jedini grad koji se bez ustručavanja i fusnota može zvati i muslimanskim i hrvatskim, ali i srpskim. Suludo!” (2022.) Izvor: portalnovosti.
Povezani članci: