Predrag Matvejević na Partizanskom, iz stare štampe (2002.)

O stanju spomenika kako ga je zatekao i spomen-pločama koje je razgledao prilikom posjete – prenosimo dijelove teksta kojeg je autor objavio na portalu b92 sa posvetom “Bogdanu Bogdanoviću, za osamdeseti rođendan”.

“(…) Pošao sam prema Bijelom brijegu, na Partizansko spomen-groblje podignuto u samu gradu, remek-djelo arhitekta Bogdana Bogdanovića, srpskoga disidenta, prijatelja kojeg povremeno posjetim u Beču, gdje je našao utočište, ili ga nazovem iz Rima telefonom. Nacionalisti u Beogradu malo koga mrze kao njega. Četnici su mu svakodnevno ispisivali na kući uvrede: “Ustaša”. Otišao je u Beč po svom izboru, ponizio ih svojim izgonom. Ove mu je godine osamdeseti rođendan. Htio sam mu posvetiti nešto veselije od ove priče. Ali možda ni ovo nije najgore.

Znao sam otprije da je Partizansko groblje u lošem stanju. Nisam mogao ni zamisliti da je u ovakvom. Prilaz popločan krupnim kamenim oblutcima, koje je uglačala Neretva, sav je razrovan i ispresijecan dračom, šibljem, korovom, nekim divljim raslinjem kojem ne znam imena. Na više mjesta iscrtan je kukasti križ, plavom bojom, odlučno. Put koji se uzdiže prema središnjem dijelu spomeničke kompozicije godinama nije pometen ni očišćen. Izmet se osušio i stvrdnuo u ćoskovima, po strani. Unaokolo su pobacane “šprice”: mnogo mladih uzima ovdje drogu. Vlaga i voda izbijaju iz bočnih zidova, ostavljaju za sobom smeđe mrlje, ponegdje crne.

Popeo sam se do zaravni na kojoj su nekoć bile poredane nadgrobne ploče s imenima i prezimenima partizana ispisanim rukopisom, s datumima i mjestima njihova rođenja i smrti. Kosti su im strunule drugdje, na bojnom polju gdje su pali ili logorskom stratištu gdje su strijeljani, negdje u šumi, na vrleti, u jami. No mrtvima im nisu dali mira. Kamene stele razbacane su unaokolo, prebijene na dva ili više dijelova, ponekad smrvljene. Sastavljam ulomke i pokušavam pročitati natpise. “Nožić Muhamed*, rođen 1926. u Mostaru, poginuo 1945. na otoku Krku.” Šumonja Cvitan**, ne vidim datum i mjesto rođenja, “poginuo 1943. na Sutjesci”. Legendarna doktorica Berta Bergman, Židovka koja je odnekud dospjela u Hercegovinu, završila je kao žrtva holokausta u Jasenovcu. Njezina sestra, poznata hrvatska glumica Marija Kohn, uspjela je preživjeti***. “Bronzović Tonči, Dalmatinac”, upoznao sam kao dječak njegova oca Fabijana, kamenoresca s otoka Brača – nikad ga nije prežalio, ni on ni supruga mu Marija, dali su isto ime sinu koji im se rodio poslije rata****. “Milavić Salko, rodjen 1920. u Mostaru, poginuo 1943. u Sloveniji.” Uzalud tražim malu ploču koja je stajala nad praznim grobom narodnog heroja Ante Zuanića*****, kojeg sam upoznao kao osmogodišnjak: brat je jednog od mojih najdražih školskih drugova, sin suca Ante Zuanića, staroga Dubrovčanina, koji ga je zvao po raguzanski, Bube. Bube je poginuo kod Glavatičeva, štiteći odstupnicu ranjenih partizana. Po njegovu imenu zvala se jedna lijepa ulica u središtu Mostara, kojoj su 1993. godine promijenili naziv. Pročitah po razbijenom kamenju još dosta imena, svih narodnosti: “Ćorluka Boško, rođen u Pijescima”, “Ivanišević Spaso iz Ortiješa, poginuo u Blažuju”, Jusuf Kupusović******, Anđelko Dakić. I tako redom. Nema ploče Mustafe Balića, brata čuvenoga skakača sa Staroga mosta i moga drugara Emira koji se u ovom novom ratu našao u logorima “Helidroma” i Dretelja slijedeći njegov primjer.

Divlja smokva i zovina izrasle su posred groblja, među kamenim pločama, korovom, razbijenim bocama, smećem. Njihove grane pokazuju da ovo stanje nije ovakvo od jučer, da to tako traje. Oko groblja su srećom ostali vitki čempresi, borovi, omorike, pokoji lovor, nijemi svjedoci onog što se dogodilo. Uz njih rastu mediteranske trave. Poznajem im miris, isti kao na susjednom, katoličkom groblju Masline, na kojem počivaju moji roditelji. Moj otac nije bio katolik, ali je želio da ga pokopaju uz moju majku koja je to bila. Smatrali su oboje da grobove ne treba dijeliti. Nisu ni slutili da će i groblja doživjeti ovakvu tragediju.

Moj rodni grad se ponosio svojim Partizanskim grobljem, mladićima i djevojkama kojima je ono bilo posljednja počast. Umjesto da se time podičimo pred strancima koji dolaze ovamo u ove zle dane da pomognu i održe red, koji cijene antifašističku borbu Evrope protiv fašizma, pruža im se i prikazuje ova sramotna slika. Oni koji su za to krivi, sramote i sebe i sve nas. Takvima Evropa dugo neće otvoriti vrata.

Ovaj sam put otišao iz Mostara prije nego što sam kanio.” Izvor: b92.

Spomen-ploče koje je razgledao Predrag Matvejević prilikom svoje posjete (prikazane ploče su snimljene 2018. godine):

Primjedbe:

* Na spomen-ploči piše ime Mehmed Nožić (1926. Mostar – 1945. Otok Krk).

** Autor vjerovatno misli na Cvitana Šumana (1918. Raška Gora – 1943. Sutjeska) (prim.a.)

*** Sestra dr Bergman jeste Marija Kon, ali ne glumica Marija Antuna Kon iz Dubrovnika (1934-2018), već Marija Josipa Kon, rodom iz okoline Sarajeva i poznata kao prva žena sa doktoratom u BiH. Početkom rata otpuštena s posla i otpremljena u koncentracioni logor Rab. Nakon kapitulacije Italije, dospjela na oslobođenu teritoriju. Njen sin Mihajlo Kon je poginuo kao partizan 1945. i ima spomen-ploču na Partizanskom. (prim.a.)

**** Tončijev stariji brat Ivo je takođe pali borac sa Partizanskog. Bronzovići su nakon rata dobili dva sina koji su dobili imena po paloj braći, Ivo i Tonči.

***** Ante Zuanić je poginuo herojskom smrću, ali nije bio proglašen narodnim herojem. (prim.a.)

****** Autor vjerovatno misli na Jusufa Kupusiju (1921. Mostar – 1945. Sv. Katarina).