Dana Miličević: Dugo putovanje kroz noć
Crtice iz sjećanja Mostarke koja je preživjela golgotu Jasenovca i Stare Gradiške. Zabilježio Mišo Marić za mostarsku “Slobodu”.
Avgust 1941.
-Smrt je visila više nas, više naših glava. Ona je bila prisutna u vazduhu, u tjeskobi, u riječima, u svakom pokretu naših mučitelja. Ipak, nismo znali kad će doći, i ko će biti njen izabrani. To je zavisilo od tih razularenih zvijeri, od volje i najmanjeg hira svakog od njih. Upravo to nas je najviše boljelo. To što je apsolutni gospodar vašeg života neki razulareni manijak, koji je isto tako mogao nositi luđačku košulju kao i crnu, na koju je bio osobito ponosan. Gledajući ih kako bjesne nad nemoćnim zatvorenicima, slušajući kako radio grmi o njihovom navodnom trijumfu, poniženi čovjek morao je koji put da pomisli: Hoće li ikad ove zvijeri stići zaslužena kazna?! A oni nisu prestajali da “rade” u paklenom tempu. Kao da su u svojim plitkim mozgovima odlučili da za nekoliko dana unište život na zemlji, sve što je vrijedilo, sve za što se živjelo. Sakupljani su rodoljubi od Dubrovnika pa duž Hercegovine da bi ih izmučene i premlaćene progutala noć.
Noć – jedna za drugom.
Jedna gora od druge.
Puna nesanice, strave i smrti. U jednoj od takvih noći poveli su i mene u jednoj većoj grupi. Svezali su nam ruke žicom i ukrcali u vagone. Otpremljeni smo u Jablanicu, gdje je pripremljeno mjesto za likvidiranje.
Januar 1942.
–Sofiju i mene su 5. januara 1942. otjerali u Jasenovac, a Rudija u Zagreb. U Jasenovcu smo bile u samici nekoliko dana, a onda su nas proveli u Staru Gradišku. U Staroj Gradišci smo ponovo srele drugarice sa kojima smo se rastale u ranijim logorima ali ih je sada bilo mnogo manje. One su nam ispričale o strahotama koje preživljavaju i koje čekaju i nas. I danas se sjećam sobe broj 17, koju su ustaše zvale “soba sigurnosti”, a u kojoj je svake noći bilo klanja sve dok se ustaše ne umore. Tada bi pozvali grobare, koji su također bili zatvorenici, da odnesu leševe. A zatim bi noću kao zvijeri ulijetali u ženske sobe i luđačkim glasom naređivali da se svaka žena otkrije kako bi odabrali onu koja će čistiti sobu broj 17, sobu iz koje se krv prelijevala po hodniku. Naravno, i nju bi prije zore ubili. I još strašnije je bilo slušati grupe žena i djece “sobe sigurnosti” kako stravično i uzaludno dozivaju pomoć. Mnogi od njih su poludjeli u tom paklu.
Februar 1942.
-U februaru 1942. u našu sobu donijeli su novu zatvorenicu. Nije mogla da hoda, niti je znala da govori, samo je gledala krupnim smeđim očima. Bila je to Nada Dimić, za čije herojsko držanje smo svi znali. Svi smo je gledali želeći da je bilo čim pomognemo. Ali se ustaše nisu odmicali od nje, bockali su je iglama, štipali, zavrtali joj meso da otpada od kosti, golicali je, sipali joj vode u lice… Ali Nada Dimić je sve to herojski podnijela. Strašne su bile njene muke, a pomoć joj nismo mogle pružiti. Nije prošlo mnogo vremena kad su jedne večeri u sobu ušle ustaše Bevanda, Stanko i Ile Buhovac i odnijele Nadu Dimić, a s njom još tri drugarice: Veru Jelić, Nadu Gaom i Nadu Kocean. One se takođe nisu mogle kretati zbog dobijenih batina. Ustaše su objasnile da ih vode u bolnicu. Ujutru smo našli samo njihova odijela.
Juni 1942.
-Jednog dana kad nas je ustaša vodio u krojačku radionicu, prolazeći pored grupe muškaraca koji su čistili snijeg, neko me zovnuo imenom. Krišom sam se okrenula i prepoznala Rudija Hrozničeka. On nije više ličio na sebe. Upitao me je samo imam li limuna? Bila sam svjesna da je pitao potpuno nemoguću stvar, ali mi je bilo strašno što to nisam imala. Nismo se nikad više vidjeli. Polovinom juna iste godine zatvoren je u samicu sa još nekoliko drugova i osuđen na smrt glađu. 28. juna kad je stražar otvarao vrata da se očisti samica, odnosno ćelija, oni su izbezumljeni od gladi i žeđi navalili na njega i pošli u susret smrti da bi okončali mučenje. Hrozniček je pao pogođen metkom ispred kapije muškog logora.
Snimci prekaljenog revolucionera Rudolfa Hrozničeka iz policijskog kartona u logoru Danica, oko šest mjeseci prije ubistva.
Novembar 1943.
-Tih dana u Jasenovcu su ubijeni Mubera Ćemalović, učiteljica iz Mostara, Radojka Vuković, Anđa Knežević i mnoge druge. U novembru iste godine vratili su nas u Staru Gradišku. Osjećajući da im dolazi kraj među ustašama je nastalo komešanje. Naša drugarica Marica Bogdan, koja je bila čistačica u prostorijama gdje su stanovale ustaše, skrila se u ormar i doznala ustaške planove. Doznala je kako se spremaju za bjegstvo i da pripremaju potpunu likvidaciju logora. U novembru, ne znam čijom odlukom, u logoru je spremano bjegstvo. Svako od nas je imao svoj zadatak. Marica Pataki i ja trebalo je da svežemo ustašicu koja nas je čuvala, muškarci su dobili zadatke u vezi s nabavkom oružja. Ovaj zadatak trebalo je izvesti sutradan u 16 sati. Međutim, ustaše su te noći, iako nije bila otkrivena naša namjera prepolovili broj zatvorenika. U stvari, tada je počela namjeravana likvidacija logora.
Spomen-ploče tri gracije narodnooslobodilačke borbe iz Mostara. Fotografije: S. Demirović (2018.)
Oktobar 1944.
-24. oktobra muškarci su poredani dva po dva. Tako su ih izvodili van logora, gdje su iza zida bile iskopane rupe. Ubijali su ih bez pucnjave. I nisu više čekali noć. Nas je bilo mnogo, a vremena malo. Rat se približavao kraju. Pošto sam radila u krojačnici, prebačena sam u Lepoglavu zajedno sa radionicom. Dva mjeseca u Lepoglavi bila su najteža. Koljači koji su nešto ranije nestali iz Stare Gradiške, našli su se opet ovdje na svom starom poslu. Svaku noć klanje. A noći duge, besane. 15. januara 1945. u Pisarovini kod Karlovca zamijenjena sam sa još 14 drugova i drugarica za ustaškog oficira Đala.Tako se sklopila najcrnja stranica mog života. Dugo, jezivo, putovanje kroz noć.
***
Razgovor za ovu rubriku nismo vodili. Sa strana 696, 697, 698, 699, 700, 701, i 702 iz knjige “Otpori u žicama” prekucali smo fragmente sjećanja Dane Miličević, danas penzionerke u Mostaru, potpredsjednice Opštinskog odbora SUBNOR-a. Kompletno sjećanje nismo uspjeli prenijeti, ništa o smrti Sofije Bakarić koja je umrla pjevajući, ništa o smrti Fatime Brkić, zvane “Velika Medicinarka” iz Mostara. Ima tako nekih sjećanja u ljudima kojima se nerado vraćaju i nerado listaju te stranice sopstvenih životopisa obojenih tamom, i jednom drugom bojom, bojom krvi. Jasenovac je dio naše istorije i veliki spomenik stradanja u njoj. Jasenovac je naša sopstvena Golgota, patnja, stradanje i bol očuvani na stranicama istorije i sačuvani u ljudima koji bi htjeli sve da zaborave. A zaborav nikako da stigne pa je veoma teško tražiti od Dane Miličević da i u sjećanjima krene na još jedno dugo putovanje kroz noć. Zato smo se poslužili fragmentima. A u njima, pročitali smo u svakoj rečenici, ima dovoljno podataka da bi potvrdili činjenicu o neuništivosti čovjeka i neuništivosti ljudi.
Kažu: Pjesma nas je sačuvala.
Kažimo: Istorija nas je sačuvala.
Mišo Marić
Izvor: list “Sloboda”, digitalni arhiv B. Vučine.
Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
Povezani članci: