Ante Šimić: Dva zavičaja Ante Šimića
Sa borcem – Ljubušakom u Jablanici – razgovarao je Mišo Marić za mostarsku “Slobodu” 1978. godine.
Po ovaj smo razgovor krenuli iz Mostara u srijedu, 15. februara. Snijeg je došao valjda sa sjevera, tamo negdje snjegovi stanuju. Sreli smo se na po puta.
U Jablanici je padao čitavo jutro.
Bilo ga na pretek.
Neka djeca u školu, grudvaju se. Dolje Neretva, prelomljen most, a drugi nov prema Lugu i potprenjskim selima.
Tutnje neki vozovi, s juga.
Prije snijega, prije nas i prije vozova, a u februaru, stigao je u Jablanicu Ante Šimić, Ljubušak.
Njegovo je dolaženje bilo drugačije.
– E, pa mi smo došli sve starom prugom do Drežnice. Kod Prenja, tamo gdje je tunel, sve je bilo minirano i samo su se pješaci uspjeli provući kroz tunel, a sva komora je morala preko tunela. Ne znam zašto, ali ostalo mi u sjećanju da smo izgubili kazan. Kao da i sad čujem zvuk toga kazana niz kamenjar i komandira kako psuje. Bilo je to takvo vrijeme da je bilo lakše nadoknaditi izgubljeni minobacač, nego kazan. Minobacača je bilo na sve strane, Švabe su ih u povlačenju ostavljale, ali nisam nigdje vidio da je neko ostavio kazan. Ili su ih ostavljali, a narod pokupio. Oružje je predavao, ali kazane nije, mada je bilo takvo vrijeme da je malo šta mogao skuvati u njima.
Prisjeća se Ante Šimić februara 1945, i sela Luga i Treće čete Četvrtog bataljona Desete hercegovačke brigade koja je nakon drugih i teških borbi s ustašama i Nijemcima, ušla u Jablanicu 22. februara 1945. godine.z
– Iz Luga smo krenuli u Gornje Paprasko i Hudutsko gdje smo odmarali par dana, a zatim, nakon pada Ostroćca, na Ivan gdje smo, po stražnoj zimi, ostali sve do napada na Sarajevo 6. aprila 1945. godine. Naša brigada nije učestvovala u borbama za Sarajevo. Napadali smo u pravcu Kiseljak-Kobilja Glava-Travnik-Jajce i dalje prema Ogulinu, a oslobođenje zemlje sam dočekao u Ilirskoj Bistirici. Međutim, u Armiji sam ostao sve do 31. marta 1947. kada sam se demobilisao, a sutradan, 1. aprila osvanuo na pruzi Šamac-Sarajevo u brigadi “Slaviša Vajner Čiča” koju su sačinjavali demobilisani borci.
Tako je Ante Šarić, bez predaha, zamijenio pušku krampom.
S te pruge čuva Diplomu Glavnog štaba omladinskih radnih brigada koja mu je dodijeljena za požrtvovanost u radu.
Kad je na pruzi odradio svoje, a kako je odradio kazuje pomenuta diploma, drugovi su mu dali da bira: Foča ili Jablanica.
– Ja sam odabrao Jablanicu i 1. decembra 1947. zatekao sam se ovdje. Pošto sam još u Ljubuškom počeo da radim u apoteci kao apotekarski pomoćnik, onda to za mene nije bio nov posao. A u Jablanici je posla bilo na pretek. Radila se hidrocentrala i bilo je pet hiljada radnika. Što se zdravstva tiče bili su tuŠvabo, ljekar, ratni zarobljenik i ja. On bi pregledao i prepisivoao lijekove, koliko ih je bilo, a ja sam te lijekove izdavao. Naveče Švabo u bajbok, a ja kući, i ujutru sve ponovo. Onda zamalo da ostanem sam kad je Švabo, taj doktor Knape, oslobođen 1949. i otišao u Njemačku. To su bila istinski teška vremena kad se toga sjetim onda ovim drugovima iz zdravstva u Jablanici kažem kakva su to vremena bila, a kakva su danas. MI ni peći nismo imali kako valja, a zdravstvenu sada griju radijatori. O ostalom da i ne govorim!
Desetak mjeseci po dolasku u Jablanicu, apotekarski pomoćnik, Ante Šimić, primljen je u Savez komunista, tačnije 1. avgusta 1948. godine.
Od tada datira njegov društveno-politički rad u jablaničkoj komuni.
Što se tiče ukupnog društveno-političkog staža mogli bi ga računati još iz ratnih godina, jer ima Ljubušaka koji će vam reći da nije torba s lijekovima otišla put Biokova partizanima, a da joj on nije znao sadržaj.
Kao sedamnaestogodišnjak, oktobra 1944, krenuo je s partizanima.
Ostalo je bilo još dovoljno bitaka do kraja rata da se namiriše baruta.
Pa ga se namirisao.
Poslije rata je bilo vrijeme da se namiriše znoja.
Ni to ga nije mimoišlo.
Nema kuće u Jablanici, nema čovjek u najudaljenijem potprenjskom ili preko jezerskom selu kjoi ne poznaje ovog vedrog i poštenog radnika što je za 31 godinu u Jablanici stekao ugled i poštovanje.
U obrazloženju za jedno od najnovijih priznanja, govoreći o Anti šimiću, Jablaničani su napisali:
“Istakao se u radu društveno-političkih organizacija: u Savezu komunista, SSRN, zatim organima vlasti. Bio je član MO NOF-a, sekretar OO SSRN, predsjednik OO SSRN, sekretar MO SKJ, sekreta OK SKJ, odbornik Skupštine opštine, poslanik u dva uzastopna mandata u Socijalno-zdravstvenom vijeću u Skupštini SR BiH, član Savjeta za narodnu odbranu, predsjednik OK SSRN, koju dužnost i danas obavlja.
U društveno-političkom radu djelovao je kontinuirano, savjesno i znalački. Disciplinirano je izvršavao zadatke Partije, poletan, iskren, radin, izvrstan poznavalac problematike kojom se bavio kao društveno-politički radnik i prakse političkog radnika.
U Jablanici živi 31 godinu. U njoj je proveo svoj radni vijek. Uživa velik ugled i povjerenje čitavog stanovništva opštine Jablanica. Svojim primjerom, primjernim radom na radnom mjestu u društveno-političkim organizacijama, radom sa ljudima i među ljudima postigao je primjerne rezultate na razvijanju i učvršćivanju bratstva i jedinstva, na razvoju samoupravnih socijalističkih odnosa, jačanju opštenarodne odbrane, vaspitanju mladih kadrova na sporovođenju odluka i stavova SKJ i Ustava kao i na razvoju delegatskog sistema.
To piše u pomenutom obrazloženju i to je ono što o njemu misli Jablanica koja ga je primila kao najrođenijeg, a on se radom oduživao.
Za taj rad, još iz 1946. nosi medalju zasluga za narod iz 1959, Medalju rada, iz 1970. Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem. Plaketu opštine Jablanica iz 1975, pa Medalju za hrabrost u godinama koje su prethodile prvom jablaničkom slobodnom februaru.
Ovog februara Jablanicu, pred praznik, pohodili snjegovi. Utoplila se varoš novom školom, novim hotelom, novo zdravstvenom stanicom.
Sve novo, a isti ljudi.
Među njima i Ante Šimić rođen u Ljubuškom, a sa srcem u Jablanici.
Ja se zavičaja nisam odrekao, ali ja sam Jablaničanin.
Ja sam u neku ruku u prednosti nad drugim, jer imam dva zavičaja. Jedan u kojem sam se rodio i drugi u kojem sa proživio preko 30 godina radnog vijeka. Za tih 30 godina sam istinski nastojao da narodu ovog kraja pomognem koliko je to u mojoj moći i moje najveće životno priznanje je kada ljudi ovdje kažu:
“Vala, ovaj Ante radio kao da se ovdje rodio”.
Ako prvog čovjeka, kojeg u Jablanici sretnete upitate nešto na tu temu, otprilike će vam tako reći.
A to je već početak jedne druge veoma ljudske priče.
Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”, 1978.
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.