Bračni par Previšić i Dom u kom se rodio Mostarski Bataljon
Kad se Konjički (kasnije nazvan Mostarski) bataljon okupljao na Boračkom jezeru, važnu podršku novopristiglim borcima pružio je bračni par Previšić koji je tu godinama vodio Planinsku kuću društva “Prijatelj prirode”.
Kad je krajem avgusta 1941. godine Pokrajinski komitet KPJ za BiH, u čijem sastavu su bili Avdo Humo i Uglješa Danilović, donio odluku da se formira partizanski odred, nije slučajno za to odabrano selo Borci kod Konjica.
I prije rata na Boračko jezero odlazili su mostarski skauti na ekskurzije i ljetni raspust, te mostarski, sarajevski i konjički komunisti kao izletnici. Ostajali su po nekoliko dana i zbližavali sa lokalnim stanovništvom. Kako saznajemo od E. Ćemalovića, “… djelovali su u narodu, agitujući protiv fašizma i za okupljanje u Narodni front, u čemu su se posebno isticali dr Safet Mujić i Aziz Koluder iz Mostara i Živko Jošilo iz Sarajeva. Računalo se da su ostali tragovi te agitacije i da neće biti većih problema oko dizanja ustanka.” (E. Ćemalović)
Nakon te odluke, Uglješa Danilović dolazi u Mostar i iskusnim komunistima Salki Fejiću i Esadu Šabancu daje konkretne zadatke. Na Borke je upućena prva grupa koju su sačinjavali: Hivzija Brkić Bauk, Alija Delić, Salko Fejić kao komandant i Esad Šabanac kao komesar. Na Boračkom se povezuju prvo sa Simom Sarićem, kafedžijom, a zatim kreću za “Dom prijatelja prirode” na Boračko jezero kod Vinka i Olge Previšić, koji su tu već godinama živjeli i radili vodeći Dom.
Na fotografiji: Planski dom društva “Prijatelj prirode” na Boračkom jezeru tridesetih godina XX vijeka. Nije nam poznata dalja sudbina ove zgrade, ali sudeći po današnjim fotografijama Boračkog jezera, kuća “Prijatelj prirode” više ne postoji. Izvor: Jovo Popović, “Kroz planine Bosne i Hercegovine”, 1935. Preuzmi knjigu ovdje (Biblioteka CIDOM).
Evo šta su pisali o kući 1934. godine: “Na ušću Boračkog Potoka ispod male uzvišice, nazvane Kadin Grob, nalaze se planinarske kuće turističkog društva »Prijatelj Prirode«, koje imaju stalnog čuvara. U kućama ima postelja za 20 osoba. Može se dobiti i potpuna opskrba. Uz kuće ima nekoliko izvora dobre vode. Boračko Jezero oglašeno je za klimatsko mjesto. Svaki posjetilac ima pravo na povlasticu u vožnji željeznicom. Od maja do avgusta na Jezeru vri od velikog broja posjetilaca. Na gornjoj strani Jezera u spomenutoj ravni nalazi se seoce Jezero, koje ima 12 kuća i oko 80 stanovnika. Sa Jezera se mogu činiti izleti na okolne planine, 1 sat udaljen vodopad Sištice, ili na Glavatičevo, pa Župu, u gornji tok Neretve, rijetko lijep i čuven sa svojih šuma crnoga bora. (…)
“Od Konjica do sela Boraka poviše Boračkog Jezera ima 3 sata hoda. Odatle kroz Boračku Dragu do Crnoga Polja još 2 i po sata Od Crnoga Polja ide se rijetkom bukovom šumom ispod masiva Sivadije i Prijevorca a zatim izbija na čistinu, odakle su markacije po kamenu sve do kuće na Jezercu. Od Crnoga Polja do kuće su 2 i po sata ljeti. Cio put od Konjica do planinarske kuće traje 8 i po sati. Put kroz Boračku Dragu veoma je ugodan ljeti. Draga se sastoji iz duboke uvale između planina Borašnice i Crne Gore (Jelovine). Sva je obrasla gustom bukovom šumom, u kojoj je ugodna hladovina i za najveće vrućine. Uspon je dosta blag. Boračka Draga je interesantna zbog neobično divljih kamenih točila i ogromnih kamenih blokova što odvaljeni leže po njoj.”
O bračnom paru Previšić nije mnogo poznato. O Olgi postoji samo podatak da je bila domaćica, a za Vinka se zna da je bio rodom iz Stoca, opisan kao “gostioničar”, te da su prije Boraka u Sarajevu djelovali kao aktivisti naprednog radničkog pokreta. A kao domaćini u Planinskom domu, prve borce iz Mostara dočekali su kao najrođenije.
Već na samom početku angažovali su se oko organizacije borbe i prvog odreda. Upravo Vinko upoznaje grupu sa Nikolom i Savom Draganićem iz sela Jezero koji pozivaju ugledne seljake iz okolnih sela Boraka, Kule, Čičeva, Česima i drugih, na razgovor. Traži se njihova podrška za dizanje ustanka i pristupanje u partizanski odred… nakon razgovora zaključak je da su postojali uslovi za ustanak i da će ga većina naroda prihvatiti i podržati.
I tako je sve krenulo…Već za nekoliko dana stiže sljedeća grupa boraca iz Mostara. Dana 8. septembra 1941. održana je konferencija kod Draganićevog mlina na Boračkom jezeru, na kojoj je prisustvovalo je oko 30 seljaka iz okolnih sela, svih 12 Mostaraca i desetak mještana, koji su prišli našoj grupi prvih dana po njezinom izlasku na Boračko jezero. Na skupu je saopšteno da će se odred zvati Boračko-jezerski partizanski odred, da treba formirati tri partizanske čete i da se za komandanta Odreda postavlja Salko Fejić a za komesara Esad Šabanac.
Ostalo je, kako kažu, istorija.
Tokom rata Olga će se afirmisati kao borac i predsjednica Sreskog odbora AFŽ-a (Antifašističkog fronta žena) Konjic, a Vinko kao borac i sekretar Komande mjesta Konjic. Vinko u vrijeme formiranja odreda postaje član KPJ.
Podaci o njima u dostupnoj literaturi su oskudni ali možemo da pratimo njihov ratni put u kraćim crtama.
Već 15. septembra grupa žandara se pojavila na Borcima, koja je razoružana u Planinskom domu, a odred dolazi do novih pušaka: “Vinko i Olga dočekali »kao prijatelje« i ugostili rakijom i sirom, pozijvajući ih da ostanu na ručku koji će uskoro biti gotov. Kad je Vinko izvijestio Štab Odreda o dolasku žandara, odmah je upućena grupa boraca na čelu sa Azizom Koluderom. Oni su upali u kafanu Doma i sa uperenim puškama pozvali na predaju žandare, koji su već bili pripiti, raskomotili se i odložili oružje. Olga je raširenih ruku poletjela prema žandarima da ne bi došlo do pucnjave. Naši borci pokupili su puške a žandare zatvorili u jednu omanju sobu i postavili stražu. Puške, pištolji, municija i ručne bombe odmah su podijeljeni nenaoružanim drugovima (…)” (E. Ćemalović)
Olga je za borce pravila crvene zvijezde petokrake i crvene trake. Zvijezde su prišivali na kape, a trake vezali na rukave kaputa i vindjaka. Kad je formiran AFŽ Sreskog odbora, za predsjednicu je izabrana Olga, a za sekretaricu Zora Dragić.
Vinka i Olgu u literaturi ponovo susrećemo na nekoliko mjesta. Za Vinka postoji podatak da je tokom rata bio u zatvoru u Sarajevu odakle je uspio da pobjegne i ponovo se nađe “u šumi”. Nakon Bitke na Sutjesci bračni par zajedno stupa sa oko 60 novih i preživjelih boraca u Mostarski bataljon koji se tada ponovo formirao na Borcima oko Šantićeve vile. Istovremeno je formirana i nova partizanska bolnica sa dr. Isidorom Papom na čelu. Upravo Vinko donosi vijest borcima o kapitulaciji Italije: “Jednog dana sjedili smo u šumarku u selu Razićima i sumirali naš rad na terenu, kad se pred nama trčeći pojavio Vinko Previšić, koji je slušao radio-vijesti, i uzviknuo: »Drugovi, kapitulirala je Italija!« Svi smo skočili na noge i uzviknuli: »Ura, živio Tito, živjela KPJ, živjeli saveznici!« Našoj radosti nije bilo kraja. Nastalo je veselje uz igru i pjesmu, do duboko u noć komentarisali smo posljedice italijanske kapitulacije.”
Godine 1944. Vinko je komesar odreda pri partizanskog bolnici u Grušći. I Vinko i Olga ginu te godine nakon četničkog napada na bolnicu. Nakon likvidacije bolesnika, “četnici su sa svojih 5 svezanih zarobljenika krenuli u Glavatičevo (…) gdje su cijeli dan tukli i mrcvarili zarobljene Jusufa (Bijavicu, prim.a.), Olgu i Vinka, a zatim ih javno strijeljali kod kapele.” (E. Ćemalović)
O njihovim zadnjim momentima pisao je Mensur Seferović (“Bataljon u okupiranom gradu“):
“Izjutra su se četnici dokopali novih žrtava. U ljetnoj kolibi, nekoliko kilometara daleko od mjesta na kome su branili bolnicu, (Veljko) Remetić je uhvatio ranjene partizane – Bijavicu i Olgu i Vinka Previšić (…). Sada su se našli u rukama četnika, koji su ih u podne tog aprilskog dana izveli na streljanje pred kapelu u selu Glavatičevo.
Stajali su pred četničkim bataljonom kada im je (Veljko) Remetić pročitao presudu svog štaba. Tada je Olga zatražila od Remetića da joj dozvoli posljednji oproštaj sa mužem. Vezana, čvrstim korakom, zabacujući svoju bujnu kosu, prišla je svom drugu i poljubila ga.
I tada je Vinko, stari partiski radnik i jedan od rukovodilaca ustanka u ovom kraju, viknuo sa proplanka:
– Živjela Komunistička partija Jugoslavije … živio drug Tito!
– Braćo Borčani, Kuljani i Čičevljani, ne dajte da nas ovaj izdajnik ubije. Mi smo davno pomiješali so i hljeb … – njegovu drugaricu, Olgu, prekinuli su plotuni na Glavatičevskom groblju, na proplanku.”
Riječima Envera Ćemalovića “nestao je bračni par komunista, koji je svima nama bio uzor drugarstva i čestitosti, koji se cio život hrabro borio za revoluciju i pobjedu nad fašizmom i koji je odigrao izuzetno značajnu ulogu u ustaničkim danima prilikom formiranja Boračko-jezerskog odreda 1941. godine.”
Vinko i Olga, iako borci Mostarskog bataljona od prvih dana, nemaju spomen-ploču na Partizanskom spomen groblju u Mostaru, pošto su ploče dodjeljivane borcima iz Mostara. Poznato je, međutim, da je u Vinkovom rodnom Stocu, u parku pored nekadašnjeg kina “Bregava”, postojala njegova spomen bista (izvor: spomenicinob.info).
Izvori: E. Ćemalović, “Mostarski bataljon”; Jovo Popović, “Kroz planine Bosne i Hercegovine”; Mensur Seferović, “Bataljon u okupiranom gradu”.
Povezani članci: