Mustafa Ćiber: Čovjek kojem se žuri

Mišo Marić razgovarao je za mostarsku “Slobodu” sa predratnim revolucionerom, između ostalog, i učesnikom štrajka rudara 1934. i 1939. godine.

Nije starac, mada pod sjedinom. Starac sigurno nije. Skače sa stolice kao momčić i predstavlja se:

Ćiber Mujo, penzioner iz Mostara.

Nešto mi ne liči mnogo na penzionera. Tipični penzioneri sjede u parkovima, a ovog julskog jutra u hladu platana na Rondou ispijaju svoju drugu kafu. Tako oni, tipični. A Muja Ćiber se žuri.

– Imam u devet jedan sastanak, srce moje, pa da požurimo. Četrdeset ljudi me čeka, a ja treba nešto da predložim, razumiješ. Zato što kraće može, pa da bježim.

– Dobro, kažem, o čemu bi vi voljeli da porazgovaramo?

– Šta te interesuje?

– Novinara interesuje svašta pomalo. Evo: vi se sami opredjelite o čemu biste najradije govorili.

– Možemo dati nešto o štrajku rudaka 1934. na Rudniku mrkog uglja u Mostaru. Ja sam zanat položio 1928, pa sam počeo raditi na Rudniku. Položio sam za bravara… za mašin-bravara, razumiješ. A ovaj štrajk 1934. na Rudniku je vrlo važan jer su svi rudari prihvatili štrajk… I, srce moje slatko, poslije toga štrajka rudara, sasvim drukčija klima je nastala na Rudniku sve do zabrane štrajkova. Tada je zatvoren Radnički dom… Hoćemo li nastaviti sada dalje… 1938. su bili izbori. Bila je i radnička lista na kojoj je preko 500 Mostaraca glasalo za Radu Bitangu i još jednog predstavnika radnika na toj listi, sada se ne mogu sjetiti njegovog imena. A onda sam 1939. prešao na željeznicu, u Ložionicu Mostar. Tu je isto bio jak radnički pokret i veliki uticaj Partije. Tu smo, takođe, organizovali jedan protestni štrajk, jer se nije puno radilo. Samo 18 dana mjesečno, a plaćalo se na dnevnice pa ljudi nisu imali za goli život. Zato smo štrajkovali. Daj da radimo i platite nam rad. A kad se taj štrajk završio, onda su Azu Koludera, Muju Lakišića, Božu Karana, čini mi se, i meni “šupirali” iz Mostara u Sarajevo, u glavnu radionicu željeznice. Po zadatku Partije premješten sam u Jablanicu 1939. u proljeće.

– Kada ste stupili u KPJ?

– Početkom 1939, primio me Ruda Hrozniček, na Malom kuku. To se ne može nikad zaboraviti. Čuješ drug, da se mi vratimo u Jablanicu.

Prije nego što se vratimo u Jablanciu da kažemo da je Mustafa Ćiber rođen u Mostaru 14. jula 1911, u Bakamluku. Da je penzioner 10 godina i da u ovom mjesecu slavi dva datuma. Slavi 64. rođendan a nije starac i slavi 10.godišnjicu penzionera, a nije u penziji. Radi još. Evo i u ovom času, dok razgovaramo, vrti se na stolici i požuruje me:

– Hoćemo li, čuješ drug, da ovo završimo, moram na sastanak… E pa tu, u Jablanici, odmah po mom dolasku formirali smo partijsku organizaciju u kojoj je sekretar bio Pero Bilić, razumiješ? Tako je nekako došao i rat, okupacija. Dolaskom ustaša i Talijana mene zatvore i protjeraju u Sarajevo. Po vezi Partije, poslije tri mjeseca, opet se vratim u Jablanicu. Tu sam se jedno vrijeme izvlačio da me ponovo ne uhapse, a kada sam vidio da će me ponovo strpati u zatvor, onda sam 28. oktobra 1941. iz Jablanice pobjegao u partizane. Tako je završen moj ilegalni rad i počeo pravi rat…. Hoće li ti to sada biti dosta za pisanje, ja bih na sastanak. A ti ćeš i onako pola toga izbaciti.

– Nema smisla, uvjeravam Muju Ćibera, nema smisla da stanemo na pola ratne biografije. Ima tu još da se priča.

– Ima, čuješ drug, ima… Od odlaska u partizane do 1943. bilo je doživljaja, a ja sam se opet vratio u Jablanicu. Tu me uhvate trbiušni tifus i pjegavac. Sam ne znam kako sam ih preživio, ali sam preživio i otišao na Sutjesku. U ofanzivu. Sada piši dalje. Poslije oslobođenja se opet vratim u Mostar, na Rudnik i tu se radilo na obnovi. Kasnije sam postao sekretar partijske organizacije na Rudniku sve do 1947, maja mjeseca, kada me Oblasni komitet Partije odredio da idem na radilište Hidroelektrane Jablanica-Rama.

– Sve mi se čini, druže Mujo, primjećujem – da ste čitav život išli i vraćali se iz Jablancie. Malo, malo pa u Jablanicu.

– Tako je i bilo, srce moje slatko. Do 1958. sam stao u Jablanici. Radio sam u partijskoj organizaciji i u Fronti. Bila je sila jedne omladine na gradilištu iz svih krajeva Hercegovine. A onda sam se 1958. godine vratio u Mostar, počeo raditi kao inspektor rada i 1964. penzionisan… Jesi li zapisao to. Jesi… E sada ja moram ići, žurim na sastanak.

Uspio sam da ga zadržim još malo. Da mi kaže neke lične podatke. da ispriča da je oženjen, da ima troje djece, kćer Nenadu, medicinsku sestru u Medicinskom centru “Dr Safet Mujić”. Ima i dva sina:

– Mali Miro mi sada služi vojsku u Titovoj gardi, u Valjevu. A najmlađi, Vedran ide u prvi razred Građevinske tehnike. Taj mi je najmlađi posebna priča. Eto juče mu mati spremila kalju za ručak a on neće da jede. Kaže materi: “Ko ti je kriv šti si se ti rodila kad nije bilo druga Tita, pa ne možeš da biraš”. I reci ti meni, drugi, šta ću s njim. Neće dolmu. Ne voli. Izvadi meso iz paprike, a u paprici mu je sve. A de mu dokaži da je u paprici sve.

Generacije se razlikuju, druže Ćiber, i tu je problem. Razlikuju se po nekim sitnim stvarima, kao što su te sa Vedranovom dolmom, samo su i ovi dječaci današnji, ovi vaši sinovi, stariji u Titovoj gardi i mlađi u Građevinskoj tehnici – dobri dječaci. Oni su nova generacija i zahtjevi su im veći.

A što se tiče vaše generacije, ona se na vrijeme i dobro pobrinula da ovi mlađi imaju širok izbor. Mislim da je tu pravi odgovor i na ono pitanje sa Vedranom i na sva ostala koja bi se mogla postaviti. Nego, da vas još samo nešto upitam. Znam, žuri vam se, ali imate valjda toliko vremena da nam kažete kako vi to i danas sa skorih 64 i 10 godina u penziji uspijevate da sve obavite. Od zadataka koje vam postavlja mjesto predsjednika Mjesne organizacije SUBNOR-a Brankovac-Carina, člana Sekretarijata Mjesne organizacije SK, delegata u društveno-političkom vijeću Skupštine opštine i sve ostalo.

– Čuješ, drug, ja se bavim sportom. Idem u ribu i nekim drugim sportovima se bavim ali me nemojte pitati kojim. Eto zato sam mlad.

I ode. Ispriča sve za čas posla i, ode. Sav pod sjedinom a nije starac. U penziji, a nije penzioner. Čudan neki, nasmijan čovjek. Jednostavan, širok, simpatičan.

Čovjek koji se vraćao uvijek u Jablanicu. Pa ga život bacao u Sarajevo, u ofanzive, bacao ga život na neke dužnosti i po nekim geografijama.

Srce ga je odvelo u partizane. Veliko srce, jer samo ono je moglo tako.

Jednako mu kuca i danas.

Sagovornik ga može čuti.

Mišo Marić, “Sloboda”, 1974. Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.

Prilog:

Stara generacija mostarskih revolucionera – pali borci sa Partizanskog spomen-groblja:

Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)