Mustafa Biščević: Garava sjećanja
Mišin razgovor sa nekadašnjim ilegalcem, radnikom Ložionice i mašinovođom na pruzi Mostar-Dubrovnik, zabilježen za “Slobodu” sedamdesetih godina.
Ne sviđa mu se proljeće. Kišno. Ne pamti ovakvo, u Mostaru. Preci su mu, daleki, s južnih, afričkih strana – Bila su tri brata koji su iz Afrike došli prije 400 godina. Možda i više, ne znam tačno. Jedan se naselio u Mostar, drugi u Bihać, treći u Albaniju. Ja sam od tih mostarskih Bišćevića i rođen sam u Mostaru 2. IX 1912. u Donjoj mahali. Moj otac Alija bio je posjednik, a nakon agrarne reforme običan radnik. Djece je bilo četvoro, tri ženske i ja.
Osnovnu je učio u Ruždiji, a zanat u Kabilja i amidže Muhameda. Za obućara, ali je 1936. stigao u Ložionicu.
– Ja sam prvo otišao u Beograd trbuhom za kruhom. Tamo sam se upoznao sa jednim Mostarcem, Mehom Deronjom, on me preporučio pa su me primili za ložača. Dali mi besplatnu kartu za Mostar i tako sam ja stigao u Ložioonicu. Sjećam se svoga prvog putovanja. Ložio sam teretni do Konjica a mašinovođa je bio Alija Humo. Onda je mašinovođa bio gazda, a ja sam se družio s mašinovođama. S Calom Bašićem, Rankom Slijepčevićem, Dušanom Balordom* i drugim.
Tad je bilo golemo družiti se s mašinovođom. Mlađi ljudi nisu bili mašinovođe, A i ložača malo. U moje vrijeme bili su Muja Đikić, Hama Kurt, Omer Ševa, Omer Popovac. Neki su 1941. otišli u Sarajevo, a ja sam ostao. Sv sam vrijeme radio kao ložač, a od 1946. postao sam mašinovođa i vozio sam brze Mostar-Dubrovnik. Do penzije.
Brzi je do Dubrovnika šibao za četiri i po sata, po redu vožnje.
Sve 40 na sat.
Prije brzih vozova bio je rat.
Prije rata postoji još jedno vrijeme kojeg se Mustafa Muja Biščević ovako sjeća:
– Ja sam kandidat za Partiju bio od 1936, a primljen sam u devetom mjesecu 1938. Primio me Jusuf Čevro, u Donjoj mahali, u Viriću. Tada mi je dao i određene zadatke koje sam izvršavao i sjećam se da sam čitao roman “Mati”. A sastajali smo se u većini slučajeva na Korzu. Korzo je bilo Donja mahala, Štreka i Pašnjak, a zimi u Jusufa Bijavice, u kafani. Taj je gledao s prozora mrtvu kćer na nosilima, satrle je Švabe. Ja stojim kraj njega, čuvam ga, a on viče:
“Ena moja, dušo moja, ni na sprovod ti ne smijem izići.”
Eto, takvo je to vrijeme bilo i takve smo mi ljude tada imali. A sada da ti još nešto kažem o partijskom radu. rad se odvijao po ćelijama. U mojoj ćeliji bilo nas je trojica. Uzeir Dilberović, Hamza Hadžimahović i ja. Njih su dva 1943. postali članovi Gradskog komiteta, a ja nisam. Ja sam drugovim po duši rekao sve to, to, ali mi je to uzeto kao greška i kasnije nije zaboravljeno. Pratilo me to, ali ja sam u duši bio i ostao komunista. Iz Partije nisam bio isključen. Ja sam od istog Gradskog komiteta, od Čevre, lično dobio zadatak 1941, da formiram ćeliju u radionici. Sjećam se da su tada bili u Ložionici dobri drugovi Omer Popovac, Ibrahim Hadžimusić, Beg Lakišić, Anta Jurišić i, eto vidiš sad se ne mogu svih drugova sjetiti, zaboravilo se, godine.
Možda te interesuje kako je išlo to primanje. Evo primjera Omera Popovca, još je živ. Ja sam njemu dao zadatak da odemo na Čekrk, da rastavimo šine i bacimo voz u Neretvu. Kad smo došli dolje i kad sam vidio da je kail, saopštio sam mu da je primljen u Partiju. Taj zadatak nije trebalo obaviti, to je bila provjera, ali on bi ga obavio da je trebalo. To je jedan primjer. Takav je način rada Partijske organizacije bio za vrijeme rata: ne misliti na posljedice. Ja sam 43. dobio zadatak da njemački vojni transport ne smije mimo Čapljine proći. Ja sam uhvatio priliku kad mašinovođa nije bio prisutan, nategao sam hauplager. Između Šurmanaca i Čapljine osjetio sam da gori, a mašinovođa je bio Šćepo Ivanović koji je bio i ustaša. Kad smo došli u Čapljinu, dežurni na stanici je bio Mujo Latić, član Partije. Kaže on mašinovođi da voz ne može dalje. “Sabotiraš!” kaže njemu mašinovođa, siđe s mašine pa mu privali šamar. Ćuti Mujo, šta će, ali voz nije otišao dalje…
Mogu ti još ispričati kako sam ilegalce prebacivao. Eto sam Nusru Seferovića prebacio. Dobio sam partijski zadatak da pratim hladnu lokomotivu u Trebinje. Znači da nije založena nego da je vuče druga lokomotiva. Meni jave da je partijski zadatak jednog druga prebaciti do Humca, te ja njega sačekam, kad ko je: Nusra Seferović. Mislim da je to bila 1943. godina, kad sam ja njega u hladnoj lokomotivi prebacio do Huma. U to vrijeme ja sam nosio nadimak Vozni. Ako bi dobio neki zadatak, niko mi ne bi znao ime niti bi me zvao imenom, nego su me zvali Vozni. Ima i sad starijih drugova koji me ponekad tako zovnu.
Tako se sjeća Mustafa Biščević svoga garavog predratnog, ratnog i poslijeratnog života.
Mostarski ilegalci Salko Šestić i Nusret Seferović (desno). Fotografija: arhiv porodice Šestić.
Ložionice iz Garave ulice, garavih drugova, garavih dana, garavih putovanja i vjere: biće bolje.
Bolje mu je počelo 1945.
Završio je kurs za mašinovođe, u Sarajevu.
Sve u roku.
Onda je 1946. preuzeo liniju Mostar – Dubrovnik. Samo brzi.
– Formiranjem prvih sindikata u Ložionici izabran sam za predsjednika Mašinskog odbora. Nakon dvije godine dana biran sam za predsjednika Sindikata, a 1947. godine za partijskog sekretara, što je tad bila plaćena funkcija.
Kada su počeli radnički savjeti, bio sam prvi predsjednik Radničkog savjeta ložionice Mostar i član Centralne uprave sindikata željezničkih radnika u Beogradu. Onda sam biran za predsjednika Upravnog odbora i člana Centralnog radničkog savjeta željezničkih radnika Bosne i Hercegovine. Kada se u Mostaru formirala željeznička direkcija, ja sam izabran za Predsjednika Upravnog odbora. Tako sam do penzije 1963, a penzionisan sam na radnom mjestu referenta za termotehniku, najveći dio života proveo na željeznici i u Ložionici. Za čitavo to vrijeme kako ono predratno i ratno, tako i poslijeratno ja sam obavljao po svojoj savjesti. Jednom sam, kažu, pogriješio, ali ja sam tada odbio zadatak jer sam mislio da ga neću znati obavljati i da ima drugih drugova koji od mene bolje znaju. To je bio moj život, a ima još, samo je dugo za pričati, a dosta se toga i zaboravilo.
Muja Biščević živi u Mostaru, Zgoni.
Oženjen, djece petoro. Dva sina, tri kćeri.
Jedan sin inženjer, drugi aviomehaničar, kćeri službenici, računovođe, i tako.
Pristigli i unuci.
A on se još ne da.
– Glavno je da se može na nogama, kaže. – Svaki dan stignem u Mjesnu zajednicu, pročitam novine, bavi se ribolovom i sad. Ne smijem se ukrutiti. Svuđe pomalo stignem. Al ovo mi proljeće nešto nije po volji. Kišno. Ne pamtim ovakvo proljeće u Mostaru.
Eto sam se baš raspričao danas, dodaje.
Do viđenja, kaže, odoh ja u Cernicu.
Mišo Marić
* Dušan Balorda je otac palih boraca: narodnog heroja Mladena Balorde i Vasilija Balorde.
Zahvaljujemo Branku Vučini na ustupljenom materijalu.
POVEZANI ČLANCI: