Mida Šabanac: Čujete li kako lišće šumi
Sa mostarskom skojevkom i partizankom koja je prošla Sutjesku, poslijeratnom učiteljicom, razgovarao je Mišo Marić za “Slobodu” sredinom sedamedesetih.
Desetom susretu boraca u Kavadarcima prisustvovali su preživjeli ratnici i omladina Mostara.
Ratnici za ratnike, omladina za omladinu a Mida Šabanac i za jedne i za druge.
Tamo u Kavadarcima, u Makedoniji, jula koji traje, lijepo su ih dočekali. Vodili u selo Vataša, malecko u geografiji i ogromno u pjesmi. Tu, u Vataši, Bugari su strijeljali 12 skojevaca koji su mrtvi uspjeli da prerastu u Omladinsku radnu brigadu što je ove godina otišla na Kozaru.
Selo to Vataša zna napamet pjesmu u kojoj umiru dječaci. Takve su nam inače pjesme i na drugim geografijama vezane za neke godine koje ne zaboravljamo.
Umirali su momci i djevojke i u novembarskom Mostaru i na Sutjesci, i na Kuli Čičevo i na još mnogo mjesta koja su masovno i slavno ušla u pjesme.
I na Sutjesci, sjećam se, pjesnik je zapisao:
“Šumi lišće
niko ne čuje kako lišće šumi”.
O njima, koji ne čuju kako lišće šumi, Mida Šabanac priča:
– Komesar Enver Ćemalović je mene i Miru Hrvić premjestio za bolničarke u Desetu hercegovačku nešto prije Sutjeske. Odatle nosim najteža sjećanja, trenutke koji i danas bole, kojim se okrećem uvijek potresena jer to su dani kakve čovjek samo jednom može preživjeti. Sjećam se, donijeli su u bolnicu Pavu Miletić, mostarsku skojevku, frizersku radnicu, partizanku. Bila je ranjena u glavu, naizgled bezazleno ali je bio oštećen živac tako da su joj ruka i noga bila oduzete. Ona nije mogla dalje. Ostala je na Sutjesci…
Sjećam se svoga profesora Danila Vukajlovića koji je bio ranjen, pa mu nogu zahvatila gangrena. Bila sam prisutna kada mu je noga amputirana običnim nožem…
Sjećam se susreta sa Hakijom Derviškadićem, omladincom koji je bio oličenje vedrine i zdravlja, koji je bio jedan od najljepših mladića u Mostaru predratnih godina. Srela sam ga na Sutjesci nakon četvrte ofanzive u kojoj je bio ranjen, izgubio krv, preležao i jedan i drugi tifus. Tada, na Sutjesci, gledao me onim velikim očima i nije me poznao. Ni mene ni nikog drugog nije mogao poznati Hakija Derviškadić, samo je gledao onim velikim očima u prazno, izgubljeno.
Izvor za fotografije: Pava Miletić – arhiv K.D. Miletića, Danilo Vukajlović – iz knjige Vlajka Skibe, “Na posljednjem ispitu”, spomen-ploče – S. Demirović (2018.)
Niko od njih ne čuje više kako na Sutjeci i danas šumi lišće. Mida Šabanac je preživjela tu Sutjesku, ona je na neki svoj način dobila dvije bitke. Jednu u ratu i drugu protiv rata. Te 43. imala je 19 godina, a to su nježne godine u pravilu rezervisane za neke druge, lepršavije priče od onih koje ona nosi sa sobom kao svetinje.
Samo dvije godine ranije Mida Šabanac je bila učenica prvog razreda Učiteljske škole u Mostaru, a drugi nije završila, jer joj je ustaška mladež zabranila dalje školovanje. Sljedeće, ‘42, ona je nastavu pohađala u skojevskom jezgru u Cernici. Kada je ‘43. “provaljena” Mjesna konferencija SKOJ-a povukla se u ilegalnost a 25. marta 1943. sa jednim odredom iz Mostara otišla u partizane.
Onda je bila borac na Kuli, a zatim je pregazila Sutjesku. Sutjeska je voda koja huči u pjesmi i kraj koje je te 1943. šumilo lišće.
Mrtvi ne čuju kako lišće šumi.
Gledao je unuk Edo onaj film o Sutjesci. Njegove četiri godine su bile veoma zainteresovane zašto se baka Mida nije pojavila na platnu.
Tu stvar sa filmom baka nije znala objasniti unuku, ona je inače jedan takav čovjek koji ne voli mnogo da priča o sebi. Mogla je jednostavno, da mu donese jednu Spomenicu na kojoj piše:
“Za zasluge i časno vršenje dužnosti prema domovini i revoluciji, u velikoj bici na Sutjesci, Tebi drugarice
MIDA ŠABANAC
odajem priznanje i zahvalnost u ime naroda Jugoslavije.
Josip Broz Tito.”
Mogla je baka, a nije. Unuk Edin raste u dobrog momka, on će skoro shvatiti da su filmovi nešto drugo i da odsustvo bake sa filmskog platna ne mijenja nimalo čitavu tu stvar sa istorijom. Istina, nije bila na filmu, ali unuk Edin lijepo osjeća neke stvari. Pitao on baku hoće li na Bliski istok, čuo da se danas tamo biju neke bitke za slobodu. Po njegovoj dječijoj logici njegova baka mora biti u tom stroju.
A baka je imala jedan svoj rat. Jednu Sutjesku sa Pavom Miletić, profesorom Vukajlovićem i omladincem Dervišakdićem koji je nije poznao.
Ona bi roman mogla napisati kako je i sama poslije tifusa, poslije ofanziva lutala Bosnom izvođena na strijeljanje, opet lutala i pobijedila.
Imala je snage Mida Šabanac da se poslije rata, koji je dobila, ponovo vrati Učiteljskoj školi i da je završi. Pa da onda klince uči sva moguća slova, bome i brojeve, neke priče bezazlene o prvim brazdama i slično, čika Jovine stihove, ali i one kako huči Sutjeska.
Tome ih je ona najbolje učila u ime skojevke Pave, svoga profesora Vukajlovića koji se nikad nije vratio za katedru i omladinca Hakije sa ranom i dva tifusa.
Tome je učila kćerku Bosiljku i kćerku Spomenku koja je ovih dana stigla iz Beograda.
– Spomenka – kaže majka Mida – liči na mene.
– Mama je bila ljepša – kaže Spomenka. – Imala je riđu kosu, veoma riđu, i bila je ljepša.
I meni se, dozvolićete da se izjasnim, veoma čini da je ova Mida Šabanac lijepa žena.
Ja sam imao tu čast da je vidim licem okrenutim prema onim godinama gdje gore velike vatre. Vidio sam je u onom stroju, susretao s tifusom, bez one njene riđe kose, veoma riđe. Vidio sam djevojčicu, gimnazijalku u predvečernjem Mostaru nagnutu nad redove romana “Mati”. Vidio sam je s puškom, kako juriša na Kulu u svojoj prvoj bici. Vidio sam je kako učiteljuje. Ranije od toga vidio sam je kako kroz dug rudarski hodnik nosi ručak ocu Ibrahimu. Vidio kako uči klince u Bileći ‘45, a zemlja se tada još dimila.
Kako podiže kćeri.
Kako je raznježuju unuci.
Evo je, konačno, vidim i ovog časa. Vidim je potresenu nakon sjećanja kako se lijepo smješka s nekim živim bolom u očima i kaže:
– Nisam samo ja. Mene nemojte u prvi plan. Svi smo takvi bili.
Na Sutjesci, da napomenem, šumi lišće.
I ovog časa čujem kako lišće šumi.
Mišo Marić
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.
Povezani članci: