Zora Dragić, pali borac sa Sutjeske
Kratki osvrt na život i djelo Zore Dragić (Bijela, Konjic, 1920. – Sutjeska, 9. VI 1943.), učesnice NOB-a i sekretara AFŽ sreza Konjic.
U petoj godini života ostala je bez majke. Nakon odličnim uspjehom završene osnovne škole, otac je upisuje u mostarsku gimnaziju, a stric, gostioničar, preuzima je na staranje. I u gimnaziji je istaknuta odlična i zapažena učenica. Učiteljsku školu u Mostaru upisala je 1936/37. školske godine. Na toj školi pod uticajem profesora Danila Vukajlovića i njegove supruge Jelke čita djela znamenitih svjetskih pisaca i neke radove Marksa i Engelsa. Godine 1940. postala je član SKOJ-a 1941. i član KPJ. Pred završetak njenog školovanja otpočeo je Drugi svjetski rat. Nakon izvjesnog vremena provedenog u Mostaru povukla se u rodno selo Bijelu, gdje su ustaše već pobile dvadeset četiri njena susjeda, a među njima i njenog oca. Sa preživjelim komšijama Zora bježi u zbjeg. Aktivno radi na pripremama ustanka. Među prvima je stupila u partizane i aktivno se borila s puškom u ruci. Nešto kasnije upućena je iz partizanskih jedinica da radi na organizovanju AFŽ. Formiranjem te organizacije postala je prvi njen sekretar za srez Konjic. U tom svojstvu aktivno je radila na propagiranju NOB-a, organizovanju tečajeva za opismenjavanje, prve pomoći, prikupljanju raznog materijala potrebnog za uspješno vođenje partizanske borbe. Juna 1942. godine zajedno s partizanskim jedinicama povlači se pred neprijateljskom ofanzivom u Bosnu i postaje partijski rukovodilac u jednoj partizanskoj četi Mostarskog bataljona. Kao borac 4. bataljona hercegovačke brigade u Petoj neprijateljskoj ofanzivi našla se na Sutjesci, gdje je pogođena i raznesena avionskom bombom.
Odlomak iz literature, sjećanja Angeline Lambić: “(…) Do mojih rodnih Boraka došla je riječ “kapitulacija”, počinje svoju životnu priču Angelina, sjećajući se prvih saznanja o našoj revoluciji. – Nisam znala šta to znači, jedino da je to učinila Jugoslavija – mislim kapitulirala. Vjerovatno pretpostavljate koliko malo je u ono vrijeme znala dvadesetogodišnja djevojka sa sela. Dakle, u svijetu i u našoj zemlji događalo se nešto ogromno – širio se vihor rata. Prva saznanja o tome darovala mi je učiteljica Zora Dragić, jedina učena žena koja je dolazila u naš kraj. Govorila nam je o ratu, ustanku, o pravednoj borbi, jednoj vojsci u kojoj će biti i Muslimani i Srbi i Hrvati zajedno, a koja će se boriti protiv neprijatelja…
Zora nas je plijenila i osposobljavala. Činila je to jednostavno koristeći svoju učenost i tek kada bi je bolje upoznali, shvatali smo da se iza njenog umilnog pogleda i osmijeha, učtivog pozdrava, bezazlenog razgovora o kuhanju i pletenju sa ovdašnjim ženama, krilo nešto drugo – jak revolucionarni duh pun naprednih ideja. Gdje bi to osjetila da može, Zora je davala savjet više – i ja sam se našla među onima u kojima je probudila ionako buntovna srca i istinsku želju za pravdom. Ideja da i ja hoću u tu vojsku nije me napuštala. Jednog dana sam se spremila i krenula na Boračko jezero gdje se upravo formirao Konjičko-mostarski bataljon. (…)”
Zora Dragić nema spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju. Njena fotografija uvrštena je u brošuru “Partizanski spomenik u Mostaru”, kao posljednja u nizu.
Izvori: Радојчић Јован (2009): „Срби западно од Дунава и Дрине 1-3“, биографије, Прометеј, Нови Сад, E. Ćemalović, “Mostarski bataljon”.
Povezani članci: