Robert Kepić: Biljna rapsodija na Partizanskom

Među brojnim tajnama Partizanskog spomen-groblja izdvaja se njegov biljni svijet – nekadašnji i današnji. Kroz „džunglu“ pitanja i rapsodiju pojmova vodi nas mostarski biolog Robert Kepić, otkrivajući kako treba gledati na rastinje na spomeniku, razumjeti njegovu ulogu, i na koje načine se briga o njemu može osavremeniti.

O SPOMENIKU NEKAD I SAD

Kad gledate stare fotografije Partizanskog, šta prvo uočite na temu rastinja? Koliko je truda ulagano tada i da li vam se dopada to što vidite?

Analiza i usporedba starih fotografija Partizanskog zaista izaziva divljenje. Fotografije, novinski članci, reportaže, monografije – svjedoci su veličine jednog vremena i nekog drugačijeg društva.

Uzme li se u obzir period u kojemu je izgrađen spomenik i oblikovana pejzažna cjelina, Mostar se imao čime ponositi. Raznolike i pomno odabrane vrste oplemenile su i upotpunile spomenički kompleks te, osim estetske, pojačale i samu ideju spomenika – hvalospjev životu, slobodi, mladosti i snovima. Svaka od tih biljaka svojim raskošem, bojom i mirisom nesumnjivo je upotpunjavala rapsodiju kojom je odisalo Partizansko. U ljepoti svakog cvijeta krilo se sjeme, koje je svjedočilo kako život nastavlja trajati ako se vjeruje u ideale, kao što i biljka za vrijeme vegetacije priprema novi život koji će nastaviti i nakon što se ona osuši. Tako da, nesumnjivo je da je iza samo djelića koje prikazuju zaustavljeni trenuci na fotografijama stajalo mnogo truda, žrtve i razvijene svijesti. Porazna je činjenica da je decenijama kasnije, kada se sve više govori, piše i uči o ekologiji takva svijest posve zakržljala, umjesto da je nastavila trajati i razvijati se.

Izvor: “Partizanski spomenik u Mostaru”, Prva književna komuna Mostar, 1980.

Koliko je danas poznato o tome ko je i kako nekoć stvarao taj biljni ugođaj na spomeniku?

O tome postoje vrlo površni podaci iz starih publikacija. Najkonkretnije podatke daje Petar Šolić u svom radu o nesamonikloj dendroflori Mostara iz 1974. godine Prilog poznavanju nesamonikle dendroflore parkova i nasada Mostara i okolice, ali on navodi samo neke od reprezentativnih vrsta na Partizanskom, opisujući i druge gradske četvrti, ulice i avlije, tako da se ne može stvoriti posve jasna slika da se iz nje izdvoji nešto sa sigurnošću kako bi se uporedilo sa današnjim stanjem. Što se imena tiče spominje se samo ing. Dževad Golubić, a kasnije djelatnici KP Parkovi koji su predano održavali cjelinu. U duljem radu, nisam se susreo sa konkretnijim podacima.

Još jedna knjiga iz koje se uči o rastinju Mostara nekad: Petar Šolić, “Parkovi Mostara“ (1974).

Da li uočavate nešto bitno u sadržaju i načinu održavanja hortikulture u godini kad je otvoreno (1965. godine) u odnosu na kasnije (predratne) decenije? 

Prema dostupnom materijalu, promjene koje su se događale kroz godine, razumljive su i valja ih šire posmatrati. Hortikultura se u tom periodu značajnije razvijala u zemlji, donošene su nove vrste, eksperimentisalo se, proučavalo i marljivo radilo. Tako da je i svaka promjena koja se može uočiti vrlo pozitivna jer teži ka oblikovanju, unaprijeđenju i oplemenjavanju prostora. Danas je daleko lakše pristupiti oblikovanju pejzažnih cjelina, nekada je to bilo dosta izazovnije, ali je pričinjavalo i više zadovoljstva zbog rezultata koji bi se očitovali s vremenom.

Mogu li se i danas uočiti tragovi nekih ranijih (egzotičnijih) biljaka? Da li još uvijek rastu negdje drugo u Mostaru?

Teško je uporediti današnje stanje sa ranijim, naročito ako bi se spomenula neka od vrsta koja je rasla i na Partizi. Mislim da u našem gradu i ne postoji zeleni katastar. Tek poneki rad nudi osvrt na popis vrsta u parkovima. Recimo, ono što sam opazio lani je kako se osušilo stablo araukarije koje se nalazilo ispred zgrade Parkova. Bilo je vrlo lijepo i reprezentativno. Još jedno manje viđam ispred zgrade Euroherca i nigdje više u gradu. Apsurdno je to. Ako je i oboljelo ili dostiglo fiziološku zrelost, trebalo je liječiti ga, potruditi se, u krajnjem slučaju na vrijeme zamijeniti. Nedavno sam tu opazio da su tu posadili maslinu. Jasno vam je. Žalosno, Parkovi, a nekad su održavali Partizansko spomen-groblje. 

Šta nam možete reći o nekadašnjem uređenju prilaza spomeniku (mjestu gdje su danas parkirana auta)?

Odlično pitanje. Pogledaju se fotografije naročito iz 80-ih, opaža se kako je taj prilaz bio izuzetno lijep i dobro organiziran. Svojom oblikovnošću izražavao je dobrodošlicu posjetiocu i uvodio ga u jedan raskošan i veličanstven svijet. Rubni dijelovi koje je činila dendroflora, uredan travnjak i cvjetnice prema prilaznoj stazi nesumnjivo su plijenili pažnju posjetiocu i zaustavljali trenutak. Današnje stanje toliko je zastrašujuće da, meni lično, teže pada od svih drugih pejzažnih elemenata koji su iščezli sa spomen-područja. Parkirati automobil na prilazu nacionalnom spomeniku je odraz stanja našeg društva. Florističke elemente moguće je revitalizirati, prilagoditi i donijeti. Civilizaciju i kulturu, plašim se, dosta teže.

Prilaz Partizanskom spomen-groblju 1989. (Genoveva Fruet, MIT.edu) i 2025. (privatna zbirka).

RAZGOVORI O BILJNOM SVIJETU

Koja vrsta je najzastupljenija, i koja vam se najviše dopada?

Među dendroflorom osobito se ističu čempresi i borovi. Lijepi su, stasiti, raskošni. Svakako, i nekoliko stabala košćele, maklura, lovor, bagrem… Svako od njih ima svoju vrijednost i odiše ljepotom. Uglavnom su to stabla koja su dosegnula fiziološku zrelost, valja provjeriti njihovo zdravstveno stanje i odlučiti u kojemu smjeru nastaviti s njima – liječenje, praćenje ili zamjena.

Koja vrsta još postoji na području spomenika, a smatrate je jako oštećenom? Kako je „sanirati“?

Jedna od postojećih, a oštećenih je pitospor koji se nalazi iznad centralnog dijela spomenika ušuškan u gusto raslinje. Teren je teže pristupačan. Potrebno je taj dio prorijediti, grmove oblikovati, dati im prostora za neometan rast. Divni primjerci pitospora nalaze se oblikovani u gradu, zašto bi onaj na Partizi iščeznuo?

Pored svega što je prijetnja Partizanskom (vandalski napadi, opšta nebriga), da li biljni svijet predstavlja neku vrstu prijetnje? Koja vrsta je najinvazivnija i kako se boriti protiv njih?

Apsolutno. Uz navedene prijetnje, i invazivne vrste čine problem. Samonikle vrste poput paviti i kupine pa čak i lovora rasprostranjenih u rubnim dijelovima, svojom invazivnošću negativno utječu na rast drugih biljnih vrsta te povećavaju mogućnost za njihovim zakržljalim rastom ili potpunim iščezavanjem. Uz njih i nekontrolisano širenje pajasena, smokve i bršljana prema spomeničkoj unutrašnjosti što je rezultat neodržavanja spomeničke cjeline, povećava se i mogućnost oštećenja spomenika prodiranjem i razvijanjem korijenovog sistema. Praćenjem vrsta, pravoremenim uklanjanjem i kontrolom, dolazi se do rješenja. No, o tome bi se svakako moglo više pojedinačno pisati jer u smjeru konzervacije i revitalizacije, bila bi ovo vrlo važna tema.

Neke invanzivne samonikle vrste na Partizanskom spomen-groblju.

Nekad je bilo puno cvjetnih vrsta na Partizanskom, danas uglavnom samonikli zeleniš – kakvo cvijeće bi se moglo vratiti na spomenik? Da li birati i prema bojama – koja kombinacija bi bila efektna?

Prednost bih dao starim sortama po uzoru na ranije uređenje. Nedostaje te crvene boje od divnih salvija, žute i narančaste od kadifica i gazanija, ljubičaste i plave od lavande i ruzmarina. Potrebno je unijeti živost u sivu i zelenu nijansu koje dominiraju, a dobra su podloga za izričaj bojama.

Iako se cvjetne vrste već godinama ne sade planski, na području spomenika, pored samoniklog cvijeća, mogu se uočiti i vrste uzgajane u prošlosti, poput lempirike.

Sa rastinjem u paketu obično dolaze i kukci. Jeste li primijetili išta u vezi sa korisnim i štetnim insektima?

Tako je. Priroda je njihovo stanište. Neki su korisni, a nečije je djelovanje štetno. Svakako, bilo bi važno ispitati zastupljenost i djelovanje ksilofaga (potkornjaka) i procjenu štete koju su priredili. U nekontrolisanim uslovima i njihovo širenje i djelovanje je daleko šire i snažnije.

(NE)BRIGA O BILJNOM SVIJETU DANAS

Sada kad nema puno brige o spomeniku, bar ne na način uzbudljiv za oko, kakvi  se prirodni ciklusi odvijaju pred posjetiocima kroz godišnja doba, iz mjeseca u mjesec?

Partizansko spomen-groblje naročito je lijepo u proljeće, kada sve ozeleni i procvjeta. Tada naša majka priroda raskošnim ruhom odijene taj prostor i sakrije sramotu koja je rezultat ljudske nebrige i primitivizma vandala. U jesen je, takođe, Partiza je lijep prostor zbog šarenih boja jeseni. Ljetni period je uslijed naših vrućina i neodržavanja površine uglavnom skroman, kao i zima koja priprema spomenik za novi sjaj u proljeće.

Održavanje ovisi o godišnjem dobu i svako godišnje doba zahtijeva određene zahvate i potrebe. U proljeće i jesen potrebe su intenzivnije, dok ljeto i zima ne iziskuju mnogo truda. Proljeće bi bilo najvažnije za očistiti, oblikovati i pripremiti biljke za novi vegetacijski ciklus. Ljeti nedostaje navodnjavanje, zbog čega i opstaju samo drvenaste i grmolike vrste. Jesen zahtijeva rezidbu i dodatnu sadnju. Zima kontrolu. Ukratko, priroda traži kontinuirano prisustvo i predan rad, ako se očekuju i dobri rezultati.

Isto vrijedi i za potrebe marljivih ruku. Za stanovnike grada, to bi mogao biti jedan vid opuštanja i kontakta s prirodom – zamijeniti stan prirodnim okruženjem nekoliko sati, dati nešto prirodi i unaprijeđenju sredine. Ne mora se samo angažirati uposlenike, valja angažirati građane, naše je to, pa neka nam bude povjereno na brigu.

Bogatstvo (uglavnom) samoniklog rastinja na lokalitetu pravo je iznenađenje za posjetioce, posebno one koji umiju prepoznati vrste. Prema Robertu Kepiću, pred botaničarima stoje sljedeći zadaci: “pratiti, očuvati, zaštiti, proučavati i educirati (…) utvrditi koje vrste je moguće očuvati i liječiti, a koje je potrebno ukloniti i kojim ih vrstama zamijeniti.”

Kako biste okarakterisali botaničku brigu na spomeniku danas? U čijoj je to inače nadležnosti?

Botanička nebriga Partizanskog spomen-groblja danas odraz je našeg društva i vlasti. Uposlenici koji povremeno pokose travu i trimerom uklone dendrofloru uz arhitektonsku cjelinu jedini su čuvari te pejzažne cjeline. I, uvjeren sam da ti marljivi djelatnici naših komunalnih službi to urade čestito. Nedovoljno i neprikladno održavanje ne treba se pripisivati njima, tim ljudima duguje se zahvalnost kao i za održavanje drugih zelenih cjelina u našem gradu. O tome ima li dovoljno djelatnika na terenu, kakvom opremom raspolažu i treba li im neka edukacija za provođenje mjera, trebalo bi pitati nadležne službe u gradu. To je odraz njihova rada.

I čistoća na spomeniku odraz je našeg mentaliteta i nerazvijene svijesti o nekim osnovnim pravilima pristojnog ponašanja, mada ni drugi dijelovi grada, nažalost, ne blistaju. Poražavajuće je to za jedan univerzitetski grad, pun mladosti i života, uzrasta koji se oblikuju i rastu.

Povremena kratka obavijest od JP Komunalno Mostar ukazuje na određenu brigu o Partizanskom spomeniku. Izvor: Facebook. Robert Kepić: “Uposlenici koji povremeno pokose travu i trimerom uklone dendrofloru uz arhitektonsku cjelinu jedini su čuvari te pejzažne cjeline (…) tim ljudima duguje se zahvalnost (…)”

Kako biste ukratko opisali ulogu botaničara u stvaranju ambijenta na Partizanskom spomen-groblju i o kakvoj vrsti izazova se radi?  

Uloga botaničara je višestruka: pratiti, očuvati, zaštiti, proučavati i educirati. Sama cjelina ostavlja toliko prostora za edukaciju i nauku. Biljni svijet uvijek „udahne“ život posvuda, a na ovom spomen-kompleksu upotpunjuje sklad, s obzirom na arhitektonsku cjelinu – materijal i način na koji je izgrađena.

Partizanski spomenik, kao izazov današnjice, botaničarima ostavlja dosta prostora i mogućnosti. Ponajprije, utvrditi koje vrste je moguće očuvati i liječiti, a koje je potrebno ukloniti i kojim ih vrstama zamijeniti. U svakom slučaju, zahtjeva kvalitetnu valorizaciju prostora i razmatranje najboljih prijedloga u zavisnosti od idejnih rješenja za arhitektonski dio spomeničke cjeline.

Da li je botaničko stanje spomenika iz 1965. ideal kojem treba i danas stremiti? Ili ima prostora za inovativnost danas?

Apsolutno. Botaničko stanje iz 1965. godine ništa manje ne odudara od mogućih ideja za njegovu revitalizaciju. Naprotiv, upravo kao takvo daje priliku da se spomeničkoj cjelini povrati sjaj, a prepoznatljiva raznolikost vrsta iz tog perioda, danas samo nudi drugačije mogućnosti za njeno unaprjeđenje, naročito u edukativne svrhe, kreiranjem baze podataka, aplikacija i digitalnih vodiča koji bi posjetiocima ponudili više informacija o vrstama koje se protežu na jednom takvom prostoru.

Briga o spomeniku nije samo za komunalne radnike. Kepić: “za stanovnike grada, to bi mogao biti jedan vid opuštanja i kontakta s prirodom – zamijeniti stan prirodnim okruženjem nekoliko sati, dati nešto prirodi i unaprijeđenju sredine… valja angažirati građane, naše je to, pa neka nam bude povjereno na brigu”.

Na nedavnoj izložbi u Mostaru povodom 60 godina Partizanskog spomen-groblja, predstavili ste primjerke živog rastinja i vaše „kolo“ hortikulture, te ste učestvovali kao jedini konzervatorski biolog na Prvom regionalnom savjetovanju konzervatora o djelu Bogdana Bogdanovića. Takođe, u nastavku izložbe, vaš naučni rad na temu analize dendroflore na Partizanskom je objavljen u drugom Zborniku „Večito“ (u prilogu dole). Koliko je bitno da se kontinuirano priča o rastinju koliko i o ostalim aspektima spomenika? Ima li inače ikakvih razgovora na temu rastinja na Partizanskom u Mostaru ili u drugim mjestima?

Detalji sa izložbe “60 godina Partizanskog spomen groblja” održane u Mostaru 2025. godine, postavke i predavanje Roberta Kepića.

Priča o rastinju je izuzetna važna kada je upitanju Partizansko spomen-groblje jer ono je nedjeljivi dio spomeničke cjeline. Situacija je dosta loša. Kada sam počeo istraživanje, naišao sam na vrlo oskudne podatke o ranijem stanju, istraživao sam različite izvore, analizirao stare fotografije, razgovarao sa drugim ljudima. Najviše je poslužilo spomenuto djelo Petra Šolića iz 1974. godine. Nakon tih analiza, pristupio sam determinaciji vrsta. Predano sam i detaljno pregledao svaki kutak spomeničke cjeline.

Inače, u Bosni i Hercegovini nedostaje govora i skupova na ovu temu, a za rezultat i imamo stanje kakvo imamo. Neka to bolje procijene posjetioci.

Za kraj, Partizansko spomen-groblje posjećujem jednom sedmično, nekada i dva puta sedmično. Ne želim reći da primjećujem propadanje cjeline, želim kazati da primjećujem i druge posjetioce, tokom ljetnih mjeseci i turiste (premda nema jasnih tabli). U pejzažnoj cjelini primjećujem da je snažnije nego ikad, čvrsto i odvažno odoljeva vremenu i prilikama. Svjedoči čvrsto Život(e) u čast kojemu je i izgrađeno.

Poseban prilog:

Robert Kepić, Stanje dendroflore na Partizanskom nekada i sada sa prijedlozima za njenu revitalizaciju, naučni rad

Fotografije: Robert Kepić.

Povezani članci:

O rastinju na Partizanskom