Radmilo Andrić: Život ne piše romane

Mišo Marić u razgovoru sa Radmilom Bracom Andrićem, gradonačelnikom Mostara na kraju mandata.

Kao novinar sam nekoliko posljednjih godina priželjkivao ovaj intervju i pomalo sam ožalošćen što ga nisam upriličio za vrijeme predsjednikovog mandata, mada, pošteno rečeno, nisam ni pokušao da ga dobijem. Odgađao sam za neku zgodniju priliku i tako dogurao do ove, u vrijeme njegovog odlaska, ne iz razloga sentimentalne prirode, nego iz uvjerenja da je to čas kada predsjednik ima ponešto da kaže o svome gradu, a grad pravo da postavi pitanje i dobije odgovor. To je samo jedan razlog a ima ih još. Ljudi su, naime, po prirodi znatiželjni i u domen njihovog interesovanja spada kompletna ličnost, dakle i po dužnosti, ali i privatno. Zato bi ovaj tekst počeli u davnom Mostaru, na Brankovcu maja 1972. po proljeću sličnog a po svemu drugom različitog od ovog koji, evo, počinje.

Italijanski koncert pred golgotu

Radmilo Andrić je jedno od petero djece Mihajla Andrića željezničara sa uskotračne pruge kojom više niko ne putuje i niko neće putovati.

Posljednji Ćiro je odimio kroz Mostar prije desetak godina, uz muziku i sa cvijećem.

Putovanje mašinovođe Mihajla Andrića je završeno mnogo ranije, 1941. Bez cvijeća i bez muzike. Namjerno iz ovih redova ispuštam koncert italijanske vojne glazbe na terasi hotela “Neretva” u vrijeme dok je sa poštenim Mostarom vođen na obalu rijeke. Zadimljena lokomotiva odvukla je kompoziciju “Ćire” uzvodno prema Sarajevu.

Nadošla proljetnja Neretva odnijela je tijelo strijeljanog mašinovođe Mihajla prema moru.

“Ćirina” lokomotiva će se vratiti sa sjevera. Mašinovođa Mihajlo s juga neće.  

Nećemo pričati kako su rasla tri sina i dvije kćerke željezničara sa Brankovca koji je između dvije smjene uz prugu i na njoj stizao kući, znate ili pretpostavljate. Ali treba zapisati da kad se posljednji put otac nije vratio najstariji, 15-godišnji Radmilo preuzeo je dio očevih poslova.

Ne znam mnogo petnaestogodišnjaka koji su to radili ali vjerujem da oni koji jesu, izrastaju u dobre ljude.

Te iste 1941. njih petero je sa majkom moralo iz Mostara u neizvjesnost i Golgotu progonstva. Kojem uzrastom nisu, a NDH naredbom su morali dorasti.

Opet je na terasi hotel “Neretve” svirala ona italijanska glazba, a neke su tužne kompozicije odlazile na sjever, prema Ivanu, nekuda.

Trideset i više godina kasnije, sin željezničara Mihajla Andrića – Radmilo, na isteku mandata predsjednika Skupštine opštine/općine Mostar, kaže:

– Odlazim na novu dužnost u Beograd, ali po svoj prilici preko Ivana ne bih želio i vozario, a seliti iz Mostara – ne mislim.

Novinar ne zna postoji li zakonski propis da se za gradonačelnike mogu birati samo ljudi rođeni u gradovima za čije ih prvake sugrađani biraju, ali sudeći po ljubavi Radmila Andrića za ovaj grad, ako ne postoji, valjalo bi jedan takav propis ustanoviti.

Neskromno bi bilo tvrditi da je Mostar, i sve što se u njemu napravilo za posljednjih pet godina Radmilo Andrić, ali da u tome Mostaru ima toga njegovog Brace – i to je istina koju Mostar zna i zna da cijeni. Pitao sam ga zato šta karakteriše period u kojem je tekao njegov mandat. Evo odgovora.

Bili smo dosljedni i čisti

-Bio je to period kada su se javljale razne negativne pojave koje u Mostaru nisu nikad uzele maha, nit su postale zabrinjavajuće. Mostar je ostao čist i pošteđen nacionalističke i šovinističke šuge i mislim da je to jedan od najvećih uspjeha koji smo postigli. Druga stvar koja ga karakteriše je naš pokušaj da dosljedno sprovodimo intencije društvene i privredne reforme, da se bijemo za stvaranje krupnih i sposobnih radnih organizacija, u čemu smo, smatram, postigli značajne rezultate. Borili smo se za veću produktivnost, za otklanjanje gubitaka i izvršenje uloge Mostara kao vodeće opštine u razvoju Hercegovine, ili jednostavno rečeno na sprovođenju Zaključaka Druge konferencije SK BiH. Sve se to dobro može sagledati kroz rezultate “Sokola”, “HIT”-a i “HEPOK”-a koji danas dosta grade po Hercegovini, može se sagledati i po određenim pokazateljima kao što je onaj da je u tom periodu nacionalni dohodak više nego udvostručen, da gubitaka skoro i nema, da su neke radne organizacije kao što su “Đuro Salaj” ili “ŠIP” uspjele da izađu iz teškoća za relativno kratko vrijeme. Ti rezultati postignuti u privredi su stvorili mogućnost da riješimo i neke druge probleme u oblasti školstva, zdravstva i socijalne zaštite, kulture, pa i nekim komunalnim, stambenim i drugim… Jedna od stvari za koju sam se uvijek zalagao je stvaranje prisnih i drugarskih odnosa u našem gradu pa i Hercegovini, odnosa jedinstva i povjerenja na čijim je osnovama jedino moguće ići naprijed.

Eto, i te odnose jedinstva i povjerenja, te odnose drugarstva Radmilo Andrić ističe kao karakteristiku jednog perioda. A oni, što se njega tiče, ne datiraju od početka njegovog mandata kao predsjednika SO-e. O tome bi dosta mogli govoriti skojevci njegove generacije, poslijeratni omladinci koji su sitnih godina obavljali krupne poslove. Izviđači, recimo, u čijem je formiranju učestvovao, odrastanju pomogao pa su ga prošle godine izabrali za predsjednika Saveza izviđača SFRJ. Mogli bi dosta reći i obični ljudi koji žive uz Neretvu pa i dalje od nje, neki samoupravljači u fabrikama i neki dječaci koji polažu šeste semestre, a sljedeće će godine i na promocije. Mogli bi njegovi drugovi iz Skupštine, iz Socialističkog saveza i Saveza komunista. Mogla bi mnogo lijepoga i njegova životna drugarica Bosiljka Bosa Andrić, koja najbolje zna koliko je za ovih posljednijh pet godina bila i majka i otac porodice, koja je to znala da shvati i morala da razumije. Život je, ustalom, takav. Život ne piše romane, život zahtijeva da se radi. A kad se radi postoje stvari koje su najbliže čovjeku. Pa pitam: -Koji je to posao, druže Radmilo, koji je dovršen za vrijeme vašeg mandata, a vama najdraži?

Fakulteti kao prvo

– Ima ih više, a izdvojio bih otvaranje visokoškolskih ustanova. Ja nisam imao sreće da završim fakultet, pa možda i zbog toga osjećam zadovoljstvo da će ga završiti oni Mostarci i Hercegovci koji ne bi imali mogućnosti da studiraju van Mostara. Mogu reći da sam na tome poslu bio čak i tvrdoglav, a nekada me neki drugovi nisu ni podržali smatrajući čitavu stvar megalomanijom. Međutim kada sam sa drugaricom Tidžom Karabeg, Zdravkom Ostojićem, Safetom Ćišićem, Izetom Brkovićem i ostalim sradnicima počeo prve razgovore na tu temu, mi smo tačno znali šta hoćemo. Nismo mi fakultete želili da bi se Mostar još jedanput potvrdio kao grad, da bi imao još jedno pero u svome šeširu, nego smo shvatili da bez visokostručnih kadrova nema napretka i nema razvoja. Moram istaći zasluge privrede, koja je izdvojila sredstva i nekih drugova u određenim republičkim društveno-političkim organizacijama i ustanovama. Ako već treba da kažem i njihova imena onda je to drug Branko Mikulić, Hamdija Pozderac i Marko Šunjić, kome je kao Mostarcu, doduše, to i obaveza, a  koji su nam pružili bezrezervnu podršku.

– Šta je od željenog, planiranog, ostalo nedovršeno?

– Ima poslova koji su ostali nedovršeni i ja sam to otvoreno rekao i na posljednjoj sjednici Skupštine. Tu je stambena izgradnja, pa problem snadbijevanja vodom, mada smo smjernice za rješavanje i neke konkretne poslove već zacrtali. Treće po težini je nemogućnost izvršenja programa izgradnje osnovnih škola. Nije mi lako ali otvoreno ću reći da tu ima i naše krivice, mada postoji niz objektivnih razloga za zastoj. To je ova luda trka sa cijenama, jer programirana cijena je za 2,5 godine već udvostručena. Mislim da bi kompletan program trebalo još jednom preispitati, ne zbog para, nego zbog današnje situacije obzirom na neke druge poslove koji su prioritetniji kao što je izgradnja vodovoda, rekonstrukcija, saobraćajnica, izgradnja mosta na Čekrku… Čini mi se da uz određene veće rekonstrukcije zgrade osnovnih škola “Osman Đikić” i “Svetozar Ćorović” mogu poslužiti još koju godinu. Spreman sam da o tome raspravljam iako se izlažem opasnosti da me napadnu i nastavnici tih škola i roditelji, ali ovim razmišljanjem i izjavom pokušavam biti objektivan obzirom na sve probleme koji su životniji.

Nepoznato je šta bi na tu temu rekla drugarica učiteljica Bosa Andrić, koja je posljednje godine pred penziju provela u Osnovnoj školi “Svetozar Ćorović”, i šta bi rekao Mihajlo Andrić, tepaju mu Kićo, učenik VI razreda te škole koji je u život zakoračio sa imenom djeda željezničara i ljepšom sudbinom. Neki su se ozbiljni ljudi, kao njegov otac, pobrinuli i brinu da dječaci bezbrižno i visoko rastu. Oni se imaju na koga ugledati. Slično njegove sestre rastu Javorka i Gordana, studentkinje hortikulture i prava.

Hvala Mostaru

Dok razgovorah sa Radmilom pokušavah razdvojiti druga  predsjednika SO-e od “Braca, Naša Raja”, kako su ga titulisali Mostarci, nije išlo.  Onda su neke stvari same po sebi došle na svoje mjesto i bilo mi je jasno da je on podjednako i kao predsjednik i kao čovjek obavljao jedan posao. On bi, sve to, obavljao i da nije bio predsjednik Skupštine ako bi društvo i ako bi Mostar to od njega tražili. Funkciju je prihvatio kao povjerenje i dužnost, “Naša Raja” za “Svoju Raju” odradio. NIsam mu pomenuo, formulacija mu se ne bi dopala.

– Pošto ovaj razgovor pada sa mojim odlaskom sa ove dužnosti, ja stvarno osjećam obavezu i želio bih da se još jednom zahvalim svim radnim ljudima i građanima Mostara na povjerenju i saradnji, da se zahvalim radnim organizacijama i rukovodiocima tih radnih organizacija, kao i njihovim društveno-političkim organizacijama jer da nije bilo razumijevanja i podrške svih za sve, ni rezultati koje smo postigli ne bi bili značajni koliko jesu. Želio bih da taj duh povjerenja i razumjevanja traje i dalje u našem gradu i našoj opštini, jer mislim da je to preduslove za sve uspjehe, preduslov za napredak.

Pred kraj razgovora, neupitan, obradovao me:

– Želio bih da se zahvalim i “Slobodi” i Radio-Mostaru, ne zbog toga što su prisutni ovdje, nego zato što vaš doprinos i udio u razjašnjavanju pojedinih problema u ovom periodu dijelim od vaših kolega. Dijelim zato što ste vi za čitavo ovo vrijeme ponašali vrlo korektno i svoj posao obavljali vrlo savjesno. A bilo je vaših kolega, posebno u ranijem periodu, koji su se znali ponašati i neodgovorno i podlijegati određenim uticajima i senzacionalizmu. Mnogi sporovi koji su nastali u našoj Opštini rezultirali su iz pogrešnog informisanja.

                                               ***

Jedan mandatni period je istekao i jedan predsjednik odlazi na novu dužnost.

Preko Ivana ne bi želio, nikud ne bi iz Mostara.

Jednom je, kao petnaestogodišnjak, morao tako dok je svirao onaj italijanski orkestar na terasi “Neretve”.

Tada je preuzeo obaveze Mihajla Andrića, željezničara s Brankovca, čija je posljednja stanica bila 1941.

Ne znam mnogo petnaestogodišnjaka koji su to radili, ali vjerujem da oni koji jesu – izrastaju u dobre ljude.

Takve ljude život unaprijedi u dobre radnike, dobre profesore, dobre očeve, dobre komuniste, dobre rodoljube, dobre bilo gdje i na kojoj dužnosti koju sugrađani povjere.

Ponekad i predsjednika grada iz kojeg nikad ne bi.

U dobrog predsjednika.

Mišo Marić