Njihova mati

Priča o majci palih boraca Bore i Vukašina Zurovca iz Mostara.

Ovaj tekst je malo drugačija priča koju, dok se još sjećam (a mislim da sam među posljednjim koji o njima i o sudbini cijele familije nešto znaju), želim ispričati i spomenuti dva mlada mostarska borca, dva brata, koja su u ranoj mladosti na početku Drugog svjetskog rata odabrala da se bore za narod i za slobodu, Boru (Borislava) i Vukašina Zurovca.

Bili su mladi, 22 i 31 godinu stari kada su poginuli. I prije rata bili su aktivni i napredni mladi ljudi, predratni komunisti i aktivisti. Živjeli su sa majkom Jovankom (rođenom Tomanović, takođe iz Mostara), ocem Dragom Zurovac (1882-1941), braćom Dušanom (1907-1941) i Jankom. Drago (Dragomir), njihov otac, bio je brat moje babe Milice Zurovac udate za Mitra Mićevića iz Opina, Mostar.

Jovanka-Joka, kako su je svi zvali, udala se za Dragu i stanovali su u Ramića sokaku, u prvoj kući na početku sokaka. Tu su se rodila i odrasla njihova četiri sina. Dušan je bio učitelj i radio van Mostara i u Mostaru. Boro (koji je bio bravar) i Vukašin (mašinovođa) mladi, napredni momci, članovi KPJ, aktivisti i prvoborci, priključili su se oslobodilačkom pokretu odmah nakon okupacije, na početku rata. Janko je prije i za vrijeme rata živio u Sarajevu.

Njihov otac Drago Zurovac i brat Dušan uhapšeni su u Mostaru i ubijeni od ustaša 1941. godine. Boro i Vukašin su uhapšeni i ubijeni u borbama na svojim zadacima. Boro je strijeljan od Talijana na Kamenom (Mamula) Herceg Novi 1942. godine, a Vukašina su strijeljali Nijemci u logoru Banjica 1942. godine.

Rat se završio, njihova mati nije dočekala svoje sinove. Bili su mladi, nisu uspjeli ni osnovati svoje familije, tako da nemaju potomaka. Njihove slike sam prvi put vidjela u Muzeju NOB-e (ne znam da li one više negdje postoje), a njihove spomen-ploče na Partizanskom groblju.

Njihova majka Joka je poslije pogibije svoja tri sina i muža, i nakon završetka rata, ostala da živi u porodičnoj kući. Ja se sjećam dainice (tako smo je svi zvali, a zapravo je bila dainica mojoj mami) iz ranog djetinjstva. Od rata, od kada je izgubila svoje sinove i muža, ona je izbjegavala da spava sama u svojoj kući. Često je odlazila u Opine gdje je živio dio porodice njenog muža (djeca njegove sestre) i tako je bilo sve dok se moja mama nije udala i preselila u Mostar. Njoj je tada bilo lakše i bliže dolaziti do nas. Ja je se sjećam od vremena kad je dolazila da spava kod nas u našoj kući u Kalhanskoj ulici.

I sada pred sobom vidim visoku, uspravnu ženu u crnini sa crnom maramom vezanom u turban na glavi, kako u sumrak polako prelazi ulicu i penje se uz sokak do naše kuće. Svi u komšiluku u Kalhanskoj ulici su znali za ovaj njen običaj. Komšije koje su običavale sjediti u sokaku u ljetnim večerima su je pozdravljale sa respektom i ona bi uz pozdrav i još nekoliko riječi prošla pored i ušla u našu kapiju. Kao kroz maglu sjećam se njenog “rituala” kad bi se spremala za spavanje i mjesta na kojem je spavala. Moja sestra i ja nismo razmišljale o tome u to vrijeme, za nas je to bilo normalno, mi smo bile male i navikle da je ona kod nas svako veče i da spava kod nas. Tako je bilo sve do njene bolesti početkom 60-tih godina, kad više nije mogla da izlazi iz kuće i dolazi nama. Sjećam se da je tada moja mama odlazila njenoj kući da spava kod nje. Zapravo, mama i dainičina nevjesta Mileva, žena njenog jedinog preživjelog sina, su se smjenjivale.

Kasnije, poslije mnogo godina, ja sam shvatila njenu tragediju i njenu nepreboljenu bol. Tada sam shvatila i koliko je ljudsko bilo ponašanje mojih roditelja. Oni su razumjeli i shvatili njeno stanje, shvatili njenu traumu i nesebično bili uz nju.

Ona je poslije jednog perioda bolesti (ne sjećam se tačno koliko dugog) 1963. godine umrla. Ono što se urezalo u moje sjećanje je njena sahrana. Bila sam dosta mala, dijete, ali u sjećanju još uvijek imam sliku njene sahrane; mala grupa ljudi oko iskopanog groba, dva vijenca, jedan sa crvenom trakom od Saveza boraca i drugi sa crnom trakom od najbliže familije. Nije bilo nekog popa, a ni nekih drugih “zvaničnih” osoba, samo rodbina i nekoliko komšija. Osim toga, sjećam se lica moje mame i njene snahe, uplakanih, tužnih, i nekako razočaranih. I sad čujem riječi njene nevjeste Mileve kojima se na kraju sahrane obratila mojoj mami: “Moja Cvijeta, da progovoriše samo pet riječi, lakše bi mi bilo”. Mama je šutila, izgledala je nekako slomljena.

Poslije dosta godina ja sam shvatila značenje tih riječi i da je jedna mostarska mati sahranjena “gluho”, bez ikakvog pomena na njenu djecu, njihovu zaslugu i žrtvu, na njenu žrtvu, njenu bol i respekt prema toj boli, nekako kao da sve to nije ništa značilo. U zraku je tupo odzvanjalo: nisu bitni ni ona, ni njeni sinovi, ni njihovi mladi životi. Niti jedno hvala ili nešto slično. Onaj vijenac bio je jedini znak da se znalo da je umrla i neko ga je rutinski poslao ispred organizacije Saveza boraca. Bilo je to jadno i tužno. Nešto gorko ostalo je u svima nama tog dana.

Partizansko spomen-groblje u Mostaru na kome su ploče sa imenima njenih sinova otvoreno je dvije godine poslije njene smrti.

N.S.G.

Fotografije boraca: porodični arhiv, arhiv grada Lajkovca. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018). Fotografija u vrhu teksta: crtež iz “Slobode”. Zahvaljujemo na ustupljenom materijalu.