Nikola Njirić: Skulptor u potrazi za pticom
Razgovor Miše Marića 1978. godine sa dubrovačko-mostarskim vajarom koji je, između ostalog, Mostaru podario biste dva narodna heroja: Lea Bruka i Ahmeta Pintula.
Kipari su svoj svijet.
Oni u komadu kamena vide bistu književnika, glavu djevojčice i propetog ata.
Vide Davida i Golijata, Rodenovog Mislioca, Fidijinih Sedam djevojaka iz Karije na Partenonu, u Ateni. Ko želi i Osmu iz prve postave, V vijek prije nove ere, mora se okrenuti Londonu. Tamo je, zdipili je Englezi.
Buonaroti je govorio da on radi samo jednu stvar. Da, već postojeće forme, oslobađa iz bijelog kamena.
Mikelanđelo Buonaroti je bio čudak.
Bio ohol.
Govorio je da postoje samo dva svijeta. Svijet Sunca i svijet Mjeseca.
Govorio je da umjetnost skulptora može savladati samo plemić. A rodio se prije 503 godine, tačnije 6. marta 1475. u selendri Kapreze, fiorentinska oblast.
Od oca Lodoviko di Leonardo Buonaroti Simoni i majke Franćeske de Neri di Minijato del Sera e di Binđa Ručelaj.
Ovoliko ime, a majku u životu nigdje ne spominje.
Njenog imena nema ni u njegovoj krštenici.
Nije fer od Buonarotija, ali za utjehu ostaje da svi skulptori nisu isti.
Bar što se majke tiče.
Ovih dana Nikola Njirić, rođen 446 godina poslije Leonarda, u selu Ljubču, pokraj Dubrovnika, vodio je svoju staricu u Zagreb, ljekarima.
Priča o njoj toplo, s ljubavlju.
On je svoju majku izvajao, zapisao u život, a ne mora, na kraju krajeva, uraditi ni Davida ni Golijata, ne mora napisati ni jedan jedini sonet kao Buonaroti.
Kad dođe materi u Zaton Mali, kod Dubrovnika, olive će ljepše šumiti, uz more.
Možda će unuk Nenad, u dva stiha, smjestiti svoju nonu, dok je bonaca.
Kad je bonaca u Zatonu Malom miruje veliko more.
Nemir je na obali, vječit.
Ljudi, tu rođeni, uvijek su okrenuti pučini, a tragaju po sebi. U djetinjim godinama dao otac sinu Nikoli motiku u ruke i poslao ga na nadnicu. Pa na ribanje. Pa kod nekog Engleza, da sluguje.
U čitavoj toj situaciji Nikola Njirić pronašao skulpturu.
– Tetka tog Engleza – prisjeća se – bavila se slikarstvom, dobijala neke časopise. Došao i meni do ruke časopis “Studio” i tu sam vidio prve reprodukcije. Gledao pa se pitao: što i ja to ne bih mogao? Tako je počelo. Kasnije, u Dubrovniku, upoznam Kostu Strajnića. Nedavno je umro, a u to vrijeme, bio veoma zaslužan za dubrovački krug umjetnika. Kupio mi je prvi papir i ugljen. “Evo ti”, kaže, “i ne fantaziraj. Nemoj iz glave nego po prirodi, pa ćeš biti novi Mikelanđelo”. Tako me sokolio i tako sam se ja prihvatio umjetnosti.
Nikola Njirić nije postao novi Mikelanđelo, ali je za poštovanja sve što je uradio.
I oko skulpture i života, inače.
– U Dubrovniku sam učio prvu školu. Bio je to jedan širok krug umjetnika među kojima Masle, Pulitika, Dulčić a dolazili su Konjović, Postružnik i drugi. Tako sam krenuo. Otac je govorio: “Možeš raditi šta ‘oćeš, samo od mene nemoj tražiti ni dinara, ja ga nemam”. U takvim, prilično teškim uslovima, 1941. upisao sam Akademiju u Zagrebu i završio sam prvu godinu. Bio je rat.
U Akademiji, Nikola Njirić se priključio i naprednom pokretu. Pa kad je u Zagrebu postalo “vruće” vratio se u Dubrovnik. Po direktivi Partije stigao je i u domobrane, a odatle na oslobođenu teritoriju, u Južnohercegovački partizanski odred i kasnije u XI Hercegovačku brigadu.
Na početku je bio crtač, a poslije sekretar Političkog odsjeka 29. hercegovačke divizije. Sve dok se studenti nisu demobilisali 1945. I nastavili tamo gdje su stali.
On na drugoj godini.
Kada je diplomirao zadržao se 8 godina u majstorskoj radionici Antuna Augustinčića.
Onda mu se išlo na jug.
– Ja sam se u toku rata sprijateljio sa Hercegovcima i dopali mi se kao ljudi. Zato sam pisao predsjedniku Mostara i pitao hoće li me primiti? Predsjednik je tada bio Mustafa Sefo i on i pokojni Džemal Bijedić napišu pismo Augustinčiću da se zainteresuju kakav sam. Augustinčiću nije bilo pravo što odlazim, ali napiše sve pohvalno i tako dođem u Mostar. Od tada sam ovdje.
Za to vrijeme otkad je ovdje, Nikola Njirić je uradio mnogo i uradio dobro.
O tome govore “Razlistane forme”, “Lebdenje”, “Sjećanja na pticu”.
Sve u drvetu.
I nedavna, Četranestofebruarska nagrada Mostara.
Sve među ljudima.
Ovog časa nam je, opet, u ovom tekstu neophodan Mikelanđelo koji je u jednom sonetu zapisao.
“… ruka sama tada cilja postizava,
kad se pokorava njegovoj zamisli”.
Postignuti ciljevi Nikole Njirića, akademskog kipara, pojavili su se u javnosti tri puta samostalno.
Kolektivno u zemlji i inostranstvu, nije moguće zabilježiti. Nema prostora.
Za taj rad ima počasnu diplomu za djela izložena na izložbi “Palme D’or Des Beaux-Arts”, po dubrovački i mostarski “Zlatna palma lijepe umjetnosti, Monte Carlo 1969.
Prvu nagradu za skulpturu na VII sarajevskom salonu 1974. Priznanje HDLU (Hrvatskog društva likovnih umjetnika) za doprinos razvoju likovne umjetnosti 1975.
Nagradu za skulpturu na Hercegnovskom zimskom salonu 1976. Sada je 1978, i ubilježena je još jedna nagrada, rekosmo li u februaru.
Priprema, samostalnu, u Sarajevo i dalje. Biće toga još.
U međuvremenu sjedi s prijateljima pod Kujundžilukom ili u svom ateljeu oslobađa i iz drveta “Sjećanja na pticu”.
Njirići su masovno u umjetnosti.
Supruga, Aranka, primjenjenoj.
Velimir se opredjelio za teatar.
Nenad za crtež i stih.
Svako svojim poslom.
Pripremaju radosti za oko i dušu.
Postoje čudesno divni svijetovi, zatočeni u drvetu i kamenu, koje treba osloboditi.
Nikola Njirić radi na tome.
Mišo Marić, list “Sloboda” 1978.
Skulpture narodnih heroja Lea Bruka i Ahmeta Pintula, rad vajara Nikole Njirića. Bista Lea Bruka (lijevo) postavljena je 1985. u mjesnoj zajednici Zahum na Balinovcu u Mostaru a danas ne postoji. Bista Ahmeta Pintula (desno) postavljena je 1985. na Trgu rudara u naselju Rudnik u Mostaru, uklonjena nakon rata 1992-95, a pijedestal je nestao 2016. godine. Na tom mjestu je sagrađen spomenik rata 1992-95.
Zahvaljujemo Miši Mariću na ustupljenom materijalu.
POVEZANI ČLANCI: